Foto: Ivica Čavka DUPLIN OSVRT: Priča uspjeha Marka Livaje ima svoje ime i prezime
Duplin osvrt Piše: Blaž Duplančić

DUPLIN OSVRT: Priča uspjeha Marka Livaje ima svoje ime i prezime

On mu je bio učitelj, mentor, trener, menadžer... Najbolji prijatelj i strogi staratelj

Iza Marka Livaje je tjedan karijere. Još nakon gola za vodstvo hrvatske reprezentacije protiv Slovenije svaki je ozbiljniji medij pokušao dublje zaroniti u njegovu nogometnu priču, a nakon prvog hat-tricka u bijelom dresu, na Poljudu su zasuti zahtjevima za intervjue s bijelom desetkom. Mediji su u potrazi za kakvim neispričanim detaljem odrastanja velikog majstora, a mi ćemo se ovoga puta osvrnuti na ključan dio Livajine karijere. Put od kluba iz Kaštel Gomilice do milanskog Intera.

Livajin uspon ima svoje ime i prezime - Franko Bogdan. On mu je bio učitelj, mentor, trener, menadžer... Najbolji prijatelj i strogi staratelj koji je nekad jedva izlazio na kraj s nestašnim, ali beskrajno talentiranim dječakom.


Njihova priča je počela kada je Marku bilo 11 godina. Stigao je s GOŠK-om u Vranjic na turnir 'Prvi koraci' (ovog listopada kreće 17. izdanje), gdje je dominirao toliko da je Bogdan, tada šef škole Omladinca, otišao provjeravati njegovu knjižicu. Mislio je da su mu podvalili igrača starijeg godišta, a kada se uvjerio da to nije tako, krenuo je u operaciju dovođenja Livaje u Omladinac. Nije to bilo problematično, s obzirom da Marka tada nitko od većih klubova nije ni tražio.

Možda se ovdje nije loše vratiti u davnu 2003. godinu, kada je pokrenuto prvenstvo Lige početnika, djece koja počinju igrati na pola igrališta. Hajduk se prvih sezona nije uključio, na Poljudu su smatrali da im te kategorije ne trebaju, a najmanja djeca su im bili pioniri. To je otvorilo prostor, kojega je tada najbolje iskoristio Bogdan, te brojnu talentiranu djecu doveo u svoje dvorište.

Sam Bog će znati kako bi se dalje odvijala Markova karijera da nije tada iz Kaštel Gomilice preselio u također mali, ali beskrajno ambiciozan klub, iz kojega je brzo lansiran prema reprezentativnim selekcijama. Bogdan je imao velika očekivanja od Livaje, te ga je uključio u selektivni proces koji je vodio prema U-15 reprezentaciji Hrvatske. Na prvom koraku ih je dočekalo veliko razočaranje, Livaja nije pozvan u jesenski kamp reprezentacije.

Bogdan je s njim radio žestoko. Individualni treninzi su bili dio njihove svakodnevice. Livaja je zabio oba gola u prvoj, povijesnoj pobjedi mlađih pionira Omladinca nad Hajdukom u prvenstvu (2:1). Pobjede nad velikim klubovima će postati nešto normalno nakon što će tata Joško tamo dovesti izuzetno talentiranog Nikolu Vlašića, no s Markom se 'probijao led'. On je znao i bosih nogu u polumraku pucati na gol dok odrasli u obližnjoj kantini piju piće.   

Tog proljeća se dogodio možda i najveći raritet u povijesti mlađih uzrasta Hrvatske. Odigran je turnir regija iz kojega se regrutiraju igrači za reprezentaciju. Dalmacija je pod službenim imenom 'Središte Split' osvojila prvo mjesto, a Livaja je bio izrazito dominantan. No, prvi put u povijesti je odlučeno da se neće dodijeliti nagrada za najboljeg igrača. Livaja je ostao bez pehara jer su 'mudre glave' smatrale da tu nagradu ne može dobiti igrač iz malog kluba. Četvrtoligaša.

Umjesto pehara, Livaja je dobio poziv Zdravka i Zorana Mamića za prelazak u Dinamo. Prvi sastanak je bio u Šibeniku, a na njega su došli Zoran Mamić i tadašnji šef škole Romeo Jozak. Poveli su Marka i na jedan turnir, gdje je u šest utakmica zabio šest golova, a onda se uključio Zdravko, koji je s bratom došao na sastanak s roditeljima. Izbor je bio Omladinac ili Dinamo. Hajduk je u to vrijeme bio izrazito pasivan, ali i do Poljuda je na kraju stigla vijest o mogućem prelasku pa su reagirali. Cijeloj familiji Livaja je laknulo kada se u njihovom domu napokon pojavio i Ivica Šurjak, tada sportski direktor 'bijelih', te rekao da ga želi i Hajduk. Nakon Šurjakove smjene, prelazak je do kraja odradio Ivan Buljan.

Livaja je dvije sezone proveo u kadetima Hajduka, bio je i kapetan U-17 reprezentacije. Iako je nedvojbeno bio klasa, naslušao sam se i komentara o 'akcelerantu koji je sazrio brže od drugih'. Bilo mi je nevjerojatno da netko može ostati ravnodušan pored takvog talenta i driblinga kakav je valjda mogao izvesti još samo Ronaldinho.

Prva priča o interesu milanskog Intera se pojavila nakon što je Livaja bio s prvom momčadi Hajduka na pripremama u Marbelli, u vrijeme trenera Edoarda Reje. Marko tada nije imao profesionalni ugovor, već Hajdukovu stipendiju od 1.700 kuna. Na Poljudu je, kako to često biva, došlo do promjene trenera, pa je za kormilo sjeo Stanko Poklepović koji je imao misiju osvajanja trofeja i ulaska u skupinu Europe, a mladog igrača nije ni poznavao. Marko se, pomalo razočaran, vratio u omladinski pogon, a priča Intera, koji je te sezone postao prvak Europe, postajala je sve ozbiljnijom.

Datum 5. svibnja 2010. mnogi navijači Hajduka pamte po osvajanju Kupa u Šibeniku i novinarskom pitanju o bunkeru, nakon kojega je Špaco 'probio'. Ja tada nisam bio na stadionu, već u Kaštel Lukšiću, gdje sam s mladim Livajom, njegovom majkom Ljiljom i Bogdanom radio priču o velikom talentu koji odlazi iz Hajduka. Vrijeme mi je dalo za pravo, nisam izgubio vrijeme uzalud, već uz jednog od najvećih znalaca kojega je škola 'bijelih' ikada imala. Ali Hajduk toliko rijetko osvaja trofeje da mi ujedno fali i to neproživljeno slavlje. 

Vratimo se i dalje i svibanj 2010. godine, pamtim i da su na izdisaju sezone navijači na utakmicu omladinskog pogona donijeli transparent 'Livaja, ostani tu, tu je tvoja mati'. Ali sjećam se i riječi jednog tada visoko pozicioniranog stručnjaka iz omladinskog pogoda 'bijelih':

- Ne može on ništa, tribalo bi ga prodat za bus trave.

Epilog je bio taj da je Livaja otišao u Inter, gdje je dobio četverogodišnji ugovor s plaćom koja je rasla do 500.000 eura u zadnjoj sezoni, a Hajduk mu je na kraju ponudio 5.000 eura mjesečno, što je bilo puno za igrača omladinske škole, ali smiješno za iznose koje su u to vrijeme imali prvotimci, od braće Sharbini, Vejića, Skoke, Andrića...

U cijeloj toj priči je Bogdan bio Livajin privatni trener i mentor koji je odabrao Vicenza Cavalierea, tadašnjeg sportskog direktora Medićeva Zagreba, kao osobu koja će odraditi transfer. Bilo je i drugih menadžera i klubova u igri, no Cavaliere mu je s Interom izgledao najpouzdanije.

Zadnje poglavlje ovog dijela priče bilo je možda i najzahtjevnije. Livaja je morao čekati svoj 18. rođendan da bi ostvario pravo nastupa, te je živio na relaciji Split - Lugano - Milano. Bio je to nimalo lagan period bez utakmica, u kojemu je Bogdan na Livaju djelovao prvenstveno kao psiholog i prijatelj, a paralelno mu organizirao treninge, čak i tajne utakmice. Pamtim jednu između juniora Adriatica i Željezničara, odigranu kriomice, nije se smjelo znati da Marko tamo nastupa. Driblao je Livaja trojicu, ali je predugo držao loptu, da bi ga potom netko od protivnika udario po nogama. Marko mu je vratio, a potom je nastao takav kaos da je susret prekinut. Iz svlačionice je potom izašao gol do pasa i uzdignute glave, a Franko nije ni trepnuo. Možda je, uz beskrajan talent, zapravo i taj karakter heroja ulice i doveo Livaju do ovoga što je sada. Idol navijača i glavna uzdanica da će se Hajduk vratiti na stare staze kluba koji osvaja trofeje i izaziva strahopoštovanje u Europi.

Priču Bogdana i Livaje završit ćemo prelaskom igrača iz Intera u Rubin Kazan, pri čemu je milanski klub zaradio 5 milijuna eura. Veliki transfer i velika lova su učinili svoje. Njih dvojica se zapravo nikad i nisu svadili, ali sve okolo je popucalo, tako da su se i oni udaljili.

Marku je na ruci tada ostalo ime 'Franko', tetovirano u znak zahvalnosti treneru koji je živio za njegov uzlet, a Bogdanu je Livaja možda i najuspjeliji trenerski projekt od početka rada s mladima. Koliko god danas okretao glavu od te priče. 


29