Foto: Miro Gabela / hajduk.hr DUPLIN OSVRT: Šjor Špaco, hvala na svemu, bili ste posljednji simbol stare trenerske škole koja je gradila veliki Hajduk
Duplin osvrt Piše: Blaž Duplančić

DUPLIN OSVRT: Šjor Špaco, hvala na svemu, bili ste posljednji simbol stare trenerske škole koja je gradila veliki Hajduk

Jedan po jedan odlaze ljudi uz čija su djela odrastale generacije na ovim prostorima

Tuga i sjeta obilježavaju zadnje dane ove godine za sve one koji žive Hajduk, Split i Dalmaciju. Jedan po jedan odlaze ljudi uz čija su djela odrastale generacije na ovim prostorima, prepoznatljivi simboli ovog kraja, gdje je svaki na svom području ostavio neizbrisiv trag i sam spomen njihovih imena asocirat će nas na more, sunce, radost, balun, talent, duh starih vremena... Ako je Dalmacija imala glas Olivera Dragojevića, lice Borisa Dvornika, stih Jakše Fiamenga, melodiju Zdenka Runjića, duh Maloga mista..., a veliki Hajduk gradila vizija Luke Kaliterne, autoritet Frane Matošića, stručnost Tomislava Ivića i duša Stanka Poklepovića, onda ne treba dodatno potcrtavati koliko smo ove godine izgubili.

Zadržao bih se malo kod šjor Špace, čiji su nam lik i djelo obilježili djetinjstvo, školske dane, a kasnije i srednje godine. Bio je Poklepović trener za sve generacije, a kada bismo ga morali opisati nekom od Fiamengovih pjesama, bila bi to 'Bi je pisnik'. Nije slučajno Ćiro za Špacu izjavio da je bio 'nogometni poeta', s njim je uistinu bio užitak razgovarati, ali površnost modernog vremena učinila je to da moramo kazati i da je bio neshvaćeni genije.

Dobar primjer za to je i priča čuvene 'pirje'. Špaco, onako otvoren, kakvi su bili svi treneri starijeg kova, pred nas par novinara je kemijskom na komadu papira nacrtao sistem bez napadača, u kojemu će Ante Vukušić, koji je tada bi u sjajnoj formi, ostati na klupi, a Boris Pandža igrati flaster na Mariju Mandžukiću.

- Igrat ćemo 'pirju' - kazao je tada Špaco.

Bilo je to uoči utakmice polufinala Kupa Dinamo - Hajduk. Cilj je bio ne primiti gol i ostvariti što bolji rezultat za uzvrat. Naravno da je uspio, ostalo je 0:0, a Hajduk je u uzvratu na Poljudu pobijedio sa 1:0 i prošao u finale, bez obzira na toliko pristrano suđenje za goste da je tadašnji predsjednik Svaguša došao nakon susreta kod sudaca u hotel i prevrnuo im stol tako da su popadali svi tanjuri od večere. U finalu je Hajduk igrao s Vukušićem, pobijedio Šibenik u dvije utakmice i osvojio Kup, a onda je uslijedilo ono pitanje novinara Nove TV  o bunkeru i Poklepovićeva burna reakcija.

Umjesto da se aplaudira njegovom trenerskom geniju i otvorenosti kojom je objasnio 'pirju', upravo je ovaj detalj sa Šubićevca ostao jedan od prepoznatljivijih u njegovoj karijeri. Na kraju nam je kazao:

- Postoje razni načini kako pobijediti, pa i bunker. Tako sam ja spominjao pirju, a pirja nije bunker nego ste se vi uvatili pirje pa sad za mnom viču 'pirja, pirja'. U p... m... i ja i pirja.

Poklepovićevu karijeru obilježile su i neshvatljive smjene. I danas je teško rastumačiti zašto ga se maklo uoči uzvrata u četvrtfinalu Kupa UEFA protiv Waregema 1986. godine, nakon što je na superioran način izbacio Metz, Torino i Dnjepr. U Splitu je Hajduk redao prilike, ali ostalo je 1:0, da bi nakon poraza u Rijeci uprava kluba odlučila za uzvrat u Belgiji postaviti na klupu Sergija Krešića. Epilog je poznat, 'bijeli' su istovjetnim rezultatom poraženi pa ispali na jedanaesterce, a ne možemo se oteti dojmu da je ta generacija bila najzrelija da u Europi ode do kraja.

No, 1991. godine Poklepović se našao u obrnutoj ulozi pa je iznenada zasjeo na klupu. Joško Skoblar je vodio samo dvije utakmice nakon osvajanja onog čuvenog Kupa protiv Zvezde usred Beograda, a onda je smijenjen zbog lošeg stanja u prvenstvu, pa je Špaco vodio momčad do kraja, a potom i osvojio prvo prvenstvo Hrvatske 1992. godine.

U klubu koji je mijenjao barba Luku Kaliternu nakon osvajanja prvenstva bez poraza 1950. godine, uistinu je besmisleno tražiti razlog Poklepovićeve smjene u jesen 2010. kada je uveo Hajduk u skupinu Europske lige, što je zadnji veći europski uspjeh 'bijelih'. Dobri čovjek Špaco tada je nogometno bio jedno sto kopalja iznad okruženja u kojemu je radio, bio je stara škola, ali i u 71. godini s dovoljno energije i elana da momčad povede do cilja.

On je do kraja ostao vjeran staroj školi baluna, a u vremenu moderne tehnologije najbolje bi ga oslikala ona anegdota kada su na jednom seminaru pitali trenera starog kova gdje mu je laptop.

- Oli ga ne vidiš, na njemu nosin kapu - odgovorio im je.

I na kraju, koliki je trag ostavio dobri čovjek Špaco, najbolje ocrtava slika s komemoracije povodom njegove smrti na Poljudu. Nikad u isto vrijeme na istom mjestu nisu bila toliko jaka nogometna imena ponikla u Hajduku. Generacije njegovih igrača došle su reći posljednje 'zbogom' čovjeku o kojemu nitko nikada nije rekao niti jednu ružnu riječ. Svima im je nesebično prenosio znanje uz dozu samo njemu svojstvenog šarma i neuništivog duha koji ga je krasio do samoga kraja.

Šjor Špaco, hvala na svemu, bili ste posljednji simbol stare trenerske škole koja je gradila veliki Hajduk. 

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare
14