Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
FALI PETI: 'Prokletstvo asfalta uzelo je još jednog od nas'

FALI PETI: 'Prokletstvo asfalta uzelo je još jednog od nas'

'Pokušavam vjerovati kako je i on to negdje odozgo odgledao, zajedno s nama strahovao i slavio'

Donosimo novi izvadak iz knjige 'Kup je naš', autora Frane Grgurevića:

'Proljeće 1987. Frustrira nas činjenica da trofeji uporno zaobilaze voljeni klub. Od posljednje titule 1978/79. Prošlo je dugih 8 godina, a u bijele vitrine pospremljen je samo Kup pod vodstvom Pere Nadoveze u sezoni 1983/84. Super jaka ekipa dvaput je bila blizu osvajanja Kupa UEFA, ali su najprije Tottenham u polufinalu, a onda i slabašni Waregem u četvrt finalu srušili naše europske snove. I danas ponekad na YouTubeu pogledam klip s tih utakmica i dok gledam ne vjerujem da Hajduk može biti eliminiran. Toliko šansi, toliko inicijative, i onda uvijek onaj isti tužni završetak.

Pomalo se i osipala ta sjajna, ali rezultatima skromna generacija, ostali smo bez Sliškovića, Peruzovića i braće Vujović, Gudelj je u tekućoj sezoni odigrao samo četiri utakmice, a u debiju na svojoj Kantridi brutalno je fauliran novopridošli Nenad Gračan i za njega je na samom startu sezona bila izgubljena. Divljački nasrtaj i način na koji su Gračan i Hajduk dočekani na Kantridi pojačali su dišpet kluba i armije navijača i odlučnost da se Rijeku i nakon 9. svibnja 1987. kad su trofeji u pitanju ostavi na - minornoj dvojci.

Iako lošiji nego prethodnih sezona, Hajduk se ipak doimao zrelijim od Rijeke, a imena Asanovića, Andrijaševića, Vulića, Deverića, Jarnija davala su nam vjeru kako ćemo preko nedorasle Rijeke ipak stići do 19. trofeja. Beograd je bio poprilično daleko i nije nam se dalo voziti automobilom danima, a ta varijanta je za naše studentske budžete bila i poprilično skupa. Tako je pala odluka da se ide feratom. Nije bio problem da nas se skupi najmanje petorica i odemo do Ferijalnog saveza po objavu za putovanje, kojom se koristeći željeznicu do Beograda moglo stići za zaista male novce.

Sam spomen objave Ferijalnog saveza odmah vrati sjećanje na navijača koji nažalost utakmici o kojoj pričam nije nazočio. Više od trideset godina je prošlo, ali sjećanja ne blijede. I danas vidim pred očima čupavu, ricastu glavu, dva živa tamna oka i mangupski osmijeh hajdukovca, torcidaša. Tomo Vrekalo bio je jedan od prvih ili ako hoćete jedan od pravih. Neizostavan je lik mojih prvih gostovanja krajem sedamdesetih, kada se na objave Ferijalnog saveza putovalo cijelom bivšom državom i bodrilo 'bijele'. Kod naše Taje izvadila bi se objava koja je omogućavala 70 - 80 posto popusta na cijene željezničkog prijevoza, a trebalo je najmanje pet ljudi. Vrlo često toga petog znalo se dan, dva prije putovanja potražiti na rivi, u 'Po noge' ili KRVI (Klub ratnih vojnih invalida na Šperunu - najjeftinije pivo na svijetu), na Pjaci ili Matejuški.

Nekoliko puta pokušao sam Tomu Vrekala nagovoriti da nam popuni broj, ali on je najčešće već bio dijelom jedne druge, kompletne objave. Nakon nekoliko takvih pokušaja Tomo bi me u neobaveznoj šetnji znao ‘uvatit u đir’ i s jedne strane Rive na drugu podviknuti: ‘Alo, triba li ti peti?’. A onda jednog dana kobna vijest - šok, nevjerica.

Prokletstvo asfalta uzelo je još jednog od nas, teška prometna nesreća u središtu Splita na dnu Mažuranićevog šetališta i ostali smo bez Tome Vrekala. Sudbonosni, prokleti stup javne rasvjete još i danas gotovo svakodnevno podsjeti me na vedrog, nasmijanog mladića koji nas je tužnom igrom sudbine prerano ostavio i propustio sva ona veselja i tuge u zadnjih 30-ak godina, Koševo i titulu, Hamburgera, Spartu, Torina, Metza, sve one Maksimire, Marakane, Marseille i suzavac, Budimpeštu, London, Rim, prvu hrvatsku titulu...

Puno smo toga prošli bez Tome Vrekala, iako pokušavam vjerovati kako je i on to negdje odozgo odgledao, zajedno s nama strahovao i slavio. Puno je vremena prošlo, a proslavili smo i 100. rođendan voljenog kluba. Proslavili smo ga kako i priliči najvećem hrvatskom klubu, a u danu fešte uz potoke pića i pisme uz rokete i bengalke sjetili smo se i Tome, vječnog petog. Fali nam taj peti i falit će nam, još dugo...'

Vaša reakcija na temu