Hajdukovi volonteri su svim građanima pokazali da se svijet ipak može mijenjati!

Često sam zadnjih mjeseci bio svjedok brojnih rasprava o tome koriste li neki diskutanti kad pričaju o Hajduku ili hrvatskom nogometu ružičaste ili crne naočale. I moram priznati, istina nerijetko bilježi različite nijanse, pa čak i tonove u očima različitih promatrača.

Međutim, kad se dotaknemo istine o izmjenama i dopunama Zakona o sportu, naočale naprosto nisu potrebne. Sve se kristalno jasno vidi i golim očima, bez ikakvih pomagala ili modifikatora. Neshvatljivo je koji iole suvisao razlog itko zdrava razuma i dobrih namjera može imati da bi bio protiv predloženog akta. 

Kome može smetati da se osobi pravomoćno osuđenoj prema Zakonu o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima zabrani rad u sportu? Ima li išta logičnije od toga da se, ako se navijačima osuđenima prema istom zakonu zabrani dolazak na stadion, sportskim dužnosnicima koji se nađu u istoj situaciji zabrani aktivno djelovanje u sportu?

Tko može biti protiv odredbe kojom se sve klubove koji obrnu više od 5 milijuna kuna godišnje obvezuje na objavu financijskog izvješća, neovisno o njihovu ustrojstvu? Kome može smetati ovakav instrument povećane transparentnosti trošenja najčešće javnog novca?

I konačno - ustroj skupština županijskih nogometnih saveza i skupštine nacionalnog nogometnog saveza. Sada postoji situacija po kojoj je sasvim normalno da prvoligaši, nositelji kvalitete, budu uvjerljivo nadglasavani zahvaljujući suhoj numeričkoj nadmoći niželigaša čiji glas, bili oni i petoligaši, vrijedi posve jednako kao i onaj prvoligaša. Da ni ne spominjemo razne mogućnosti izbornog inženjeringa gdje se mogu osnivati novi nogometni klubovi isključivo kako bi se njihovim glasovima ostvarila premoć na skupštinama. Prema dosadašnjem modelu koji se zasnivao isključivo na brojnosti bez ikakva kvalitativnog kriterija, najnormalnija stvar na svijetu bila je, primjerice, da u nacionalnoj skupštini jedna županija bez ijednog kluba u prve dvije lige i s tek pokojim trećeligašem, ima više glasova od županije koja sadrži klubove i u prvoj i u drugoj i u trećoj ligi. Skupština Hrvatskog nogometnog saveza bazirana je isključivo na županijskom ključu, čime se, ponovo, kao i na županijskoj razini, posve degradira one najveće koji, uostalom, najviše i ulažu i nositelji su kvalitete. Nije nikakva novost da je takav ustroj nešto što je u Europi izrazita rijetkost, za razliku od modela koji smo mi predložili.

Prijedlogom rečenih izmjena i dopuna Zakona o sportu daje se veći, zasluženi, utjecaj u županijskim savezima bolje rangiranim klubovima po principu viši rang - dvostruka vrijednost glasa i mogućnost izravnog sudjelovanja prvoligašima, ali i amaterskim klubovima u radu nacionalne skupštine.

Suština prijedloga je da se napusti dosadašnji ključ po kojemu je onaj s dominantnim utjecajem, bilo političkim, bilo financijskim, bilo institucionalnim na nižerangirane klubove tim klubovima lako manipulirao i uvijek lakoćom imao većinu. Stvar posebnu dimenziju dobija kada se malo zagrebe i ustanovi u kolikoj mjeri su dotični niželigaši vođeni i financirani od strane lokalnih politika. I zato, kad god likovi iz vrha hrvatskog nogometa zaplaču zbog 'miješanja politike u nogomet', samo se sjetite da nema većeg uplitanja politike od ovog u dosadašnjem stanju, samo ne deklarativnog na vrhovnoj razini našeg nogometa, već onog na razini baze, odakle vrh svojim vezama i utjecajem i crpi svoju golemu moć.

I zato, svi koji vole sport morali bi se upitati kome smetaju ove promjene i na koji one konkretno način unazađuju naš sport. Konkretno. Bez politikantskih floskula i napamet naučenih frazetina s ciljem političkog galvaniziranja intelektualno prikraćenijih individua.

Argument da se ovim izmjenama i dopunama rješava tek jedan mali dio problema hrvatskog, čak ne sporta, već i samog nogometa, jest u potpunosti točan, no nikako ne vidim zašto bi to značilo da ove izmjene ne treba podržati. Teza da treba pričekati cjeloviti novi Zakon o sportu također logički nikako ne drži vodu. Zašto, pobogu, odgađati za (neizvjesno) sutra nešto što se, makar i dijelom, može riješiti još danas? Da ne govorimo o aljkavosti resornog ministarstva i nesposobnosti dotičnog da sve dosad producira odgovarajući toliko spominjani zakon. A da još manje govorimo o tome da i ovim malim, ali kontekstualno vrlo velikim izmjenama i dopunama koristi može imati i sama država, i to i izvan strogo sportskih okvira. Apsolutno se slažemo da je neophodna nacionalna strategija sporta, plan razvoja, financiranja i vizija za doglednu budućnost. Međutim, gospodo sportaši i određeni političari, gdje ste bili do sada? Zašto ništa nije napravljeno? Pa ne očekujete valjda da udruga Naš Hajduk počne raditi na planu strategije hrvatskog sporta? Nije li tužno da se sve te velike riječi poput strategija, plan, financiranje, vizija... uopće nisu ni koristile dok jedna grupica volontera tamo odnekud nije okupila ozbiljnu ekipu stručnjaka i formulirala nešto posve konkretno, bez jedne specifične zamke koju mi u Splitu zovemo 'tribalo bi'? A sad odjednom eto velike zabrinutosti za hrvatski sport. No, nije nam žao. Naprotiv, teško je i opisati koliko bi nam bilo drago da ovaj naš projekt izmjena i dopuna Zakona o sportu postane jedan moment, pokretač daljih promjena, dakako nabolje, u hrvatskom sportu. Nadajmo se, vrlo skoro. Bez 'tribalo bi'.

I konačno, iskoristio bih priliku i duboko se zahvalio svima, a bilo ih je, koji su, nesebično kako samo volonteri to znaju, žrtvovali svoje vrijeme, energiju, pa i novac uporno radeći na tome da građani ove zemlje shvate da se svijet, makar ovaj naš - hrvatski mikrokozmos, ipak može mijenjati, i to sa samog dna, s baze, bez novca, moći i utjecaja.