INTERVJU Darko Miladin: U karijeri nisam puno zaradio, ali veliko bogatstvo su mi kontakti koje sam ostvario jer sam igrao u Hajduku

Iako su iza njega 254 nastupa za Hajduk, dva osvojena prvenstva i dva Kupa, Darka Miladina rijetko ćete vidjeti u medijima ili na utakmicama. Osvajač trofeja 'Hajdučko srce' iz sezone 98/99 karijeru je prekinuo rano, sa 29 godina i okrenuo se biznisu...

- Odmah sam otvorio svoju firmu, počeo raditi veleprodaju sanitarnih potrepština za hotele. Time se bavim do danas, imam deset zaposlenih ljudi i zadovoljan sam. Uz to u Dubrovniku sa svojim kumom imam kuću koju iznajmljujemo, a već je poznato da u Splitu uređujem hotel, kojega planiram otvoriti ovog ljeta. Prebacio sam se, dakle, iz sporta u turizam.

Jesi li nakon karijere ostao vezan uz Hajduk?

- Volim reći da su svi moji kasniji poslovi vezani uz klub. Znate zašto? Na početku je svaki posao težak, a meni su se, gdje bih god došao, vrata otvarala. Ljudi bi me srdačno primili jer sam bivši igrač 'bijelih'. U karijeri nisam puno novca zaradio, ali, eto, moje veliko bogatstvo su kontakti s ljudima koje sam kao poduzetnik lakše ostvario jer sam igrao u Hajduku.

Kako kao bivši igrač gledaš na cijelu ovu klimu koja je stvorena oko veterana?  

- Zovnu me na utakmice veterana, ali rijetko se odazovem jer sam imao više operacija koljena, nemam ni prednje ni zadnje križne ligamente, pa mi se zna dogoditi ako zaigram da nakon toga ni hodati ne mogu. Što se tiče ukupne klime, jednostavno mi nije prirodno da niti jednog veterana nema blizu kluba. Ne mogu prihvatiti da su svi veterani problem, ako nekoga ne voliš - u redu, no ukoliko ti baš nitko ne paše, od Rapaića, Ercega, Mornara, Deranje, Andrića pa nadalje... to baš ne drži vodu. Mislim da s tim gubi i klub.

Kad si ti zadnji put bio na Poljudu?

- Neki dan sam svratio nakon dugo vremena. Pitao me portir osobnu, hahaha. Puno se toga promijenilo, ali to je sve normalno. Ma ja i ne smatram da bi nas netko trebao prepoznati, ali duboko u sebi mislim da bi ipak svaki radnik u Hajduku trebao znati ove najstarije legende, tipa Pero Nadoveza, koji mi je bio trener. Pa ne možeš baš jednome od najznačajnijih igrača i trenera na Hajdukovoj porti ime iščitavati iz osobne.

 Ideš li ti na utakmice?

- Odem tu i tamo. Radim i imam obaveza, ali, eto, protiv Rijeke ću otići sa Đolongom. On ide na svaku.

Što očekuješ od tog susreta?

- Trener je stranac, igrači su uglavnom stranci. Oni ne bi trebali imati tremu. Zanima me njihova prava kvaliteta, ova utakmica će je pokazati jer Rijeka igra odlično. Inače po meni svaki stranac mora biti dosta kvalitetniji ako misli igrati. Ukoliko je isti kao domaći, za mene taj nema potrebe da dolazi u Hajduk. Jer nikad oni ne mogu osjećati jednak naboj kao mi, to mogu reći iz vlastitog iskustva...  

Daj nam neki primjer...

- Mi smo imali imperativ osvajanja prvog mjesta. Kakva četvrta pozicija?! Iskopali su nam grobove na igralištu nakon poraza od Inkera pa Hake... Bila je velika čast igrati za Hajduk, ali i odgovornost, nekad čak i strah.

Koliko ste često izlazili u provode?

- Izlazio sam, ali ne puno. Rijetki su pojedinci koji mogu cijelu noć piti i odigrati sutra dobru utakmicu. Osobno sam, dok sam igrao, bio pravi profesionalac.

Najdraži trenutak karijere?

- Najbolja atmosfera je bila 1999. godine u utakmici koju smo na Poljudu izgubili od Rijeke. Ja sam dao gol u tom porazu od 1:3. A najdraža utakmica mi je bila ona u Varaždinu, kada smo u zadnjem kolu svladali Varteks 4:2 i osvojili prvenstvo 2001. godine, prvo nakon šest godina.

Tebi je tadašnji lom noge na humanitarnoj utakmicu gotovo pa upropastio karijeru...

- Tog ljeta nakon osvajanja titule igrala se humanitarna utakmica za nabavu očnog aparata za bolnicu. Nisam ja ni trebao nastupiti, ali falio im je igrač. Dogodilo se da je jedan išao ispucati loptu, promašio je i udario me. Nije bilo namjere, ali ja sam potom šest mjeseci hodao uz pomoć štaka, a gotovo dvije godine je trebalo da se potpuno oporavim. Bio je to splet nesretnih okolnosti, a kad danas sve sagledam, mislim da se u karijeri nikad više nisam vratio u formu iz sezone 2000/01.

Mlađi čitatelji neće znati da si bio reprezentativac, te da je Darijo Srna u prvu momčad ušao nakon tebe...

- Izbornik je još bio Ćiro Blažević, kada sam zaigrao na Corea Cupu za A-reprezentaciju, a prije toga za sve mlađe selekcije. No to sad i nije puno bitno. Nakon moje teške ozljede Srna je ušao u prvu momčad na desnog beka.

On je do tada bio vezni igrač...

- I ja sam školu prošao kao veznjak, ali me nakon ozljede Jose Bulata Luka Bonačić upitao mogu li uskočiti na desnog beka. Rekao sam da mogu i tu sam ostao do kraja karijere. Mislim da smo Srna i ja bili fizički izrazito spremni za bekove, prije nas takav profil je bio Jarni. Danas je ta moć ponavljanja na velikoj cijeni.

Osvojio si s Hajdukom prvenstva 2001. i 2004. godine. U zadnje vrijeme se može pročitati i pojedina razmišljanja da bi se tih titula iz dvijetisućitih trebalo sramiti. Kako ti na to gledaš?

- Ma ja sam ponosan na sve naše medalje. Čega da se sramim? Što smo bili ispred Dinama za kojega su igrali Prosinečki, Bišćan, Marić, D. Šimić... Je li nam tko popuštao, je li netko nešto dosudio za nas? Kad pričate o tim utakmicama koje pamtim, sjećate li se derbija protiv Dinama iz '99. kada smo odigrali 1:1, uz gol Vukovića, a Pletikosa je u novinama dobio desetku? Kakvo je to suđenje bilo... Mi smo kao generacija bili dosta osporavani, ali osvajali smo prvenstva i u mlađim kategorijama, već tada smo bili izrazito dominantni. Puno se toga promijenilo u ovih nešto više od deset godina, Hajduk je u proteklom periodu zapostavio i odnose s klubovima na području od Dubrovnika do Zadra...

To je također zanimljiva tema, s obzirom da si i ti došao iz dopunske selekcije... 

- Andrić i ja smo došli iz Dubrovnika 1995. godine. Prije nas je već stigao Deranja. Stalno su se igrale utakmice selekcije Dalmacije protiv Hajduka, nakon čega su procijenili da bi nešto moglo biti od nas. Ima li što normalnije od toga da na Poljud dolaze najbolji igrači iz Zadra, Dubrovnika, Neretve, Imotskog, Sinja? Ja danas sve to skupa malo manje pratim, ali ne prihvaćam da se na cijelom tom području sve ove godine nije moglo pronaći jednog desnog beka.

Tu već otvaramo temu skautinga...

- Najviše me nervira kad netko kaže - odlučila je struka i rekla igraču: 'Nisi ti za Hajduk'. Ima li ta struka ime i prezime? Tko je to u ime Hajduka odlučio? Ajde da to vidimo, a onda ćemo za tri ili četiri godine toj struci dati pozitivnu ili negativnu ocjenu kad sagledamo ispravnost njihovih odluka.

Završimo razgovor kako smo i počeli, tvojim planovima za dalje...

- Split je stvarno zadnje dvije godine odskočio u turizmu. Uvijek sam bio hrabar, pa sam se tako i sada upustio u novu životnu avanturu, ulaganje u taj jedinstven hotel u Dioklecijanovoj ulici, blizu Peristila. Procijenio sam da je to ispravan postupak. Ime hotelu još nismo odabrali, ali mislim da će biti zanimljiva njegova priča. Kad bude sve gotovo, onda ćemo pričati o detaljima. Neka mnoge stvari ostanu iznenađenje. Već dvije godine radim na tome i na kraju će to biti jako lijepa priča za mene, ali i za grad Split.

...

- Ipak ću za kraj još dodati da je za Hajduk ključna Dalmacija jer tu ljudi vole klub da je to neopisivo. I ta ljubav se ogleda na sto načina. Meni je, primjerice, Bokšić uvijek bio draži igrač od Šukera, a dan danas kad god prođem pored Poljuda srce mi zaigra. Tako je od prvog dana kada sam došao iz Dubrovnika i ne vjerujem da će se ikada promijeniti.