INTERVJU Drago Gabrić: Kek će odmah krenuti s presingom, Hajduk mora odgovoriti agresivnom igrom i zaboraviti na finoću

Iako mu je tek 30 godina, splet okolnosti je htio da Drago Gabrić već polako može rekapitulirati svoju nogometnu karijeru. Zadnju službenu utakmicu odigrao je još krajem prošle godine u dresu Kopra...

- Od tada uglavnom treniram s Orkanom u Dugom Ratu. Ja sam lagan igrač, nikad nisam imao problema s fizičkom spremom i lako bih se opet uklopio u neku sredinu. No, mislim da nema smisla počinjati sada iznova u nižim ligama ili odlaziti na probe u inozemstvo. Ako me neki prvoligaš još želi, tu sam, a ako ne, pomirit ću se s tim da je moja karijera došla do kraja - priča nam Gabrić.

Vratimo se malo na početak, nije to bilo ni tako davno...

- U Hajduku sam bio od svoje sedme godine sve do juniora. Tada sam jednu godinu kao mlađi junior proveo u Omišu jer nisam mogao podnijeti sjedenje na klupi. I kasnije sam u karijeri uvijek teško podnosio neigranje. Nakon povratka na Poljud sam kao stariji junior čak bio i kapetan momčadi koja je osvojila naslov prvaka. Juniori uvijek obuhvaćaju dvije generacije, tu su bili Bartulović i Bušić koji su već tada bili priključeni prvoj momčadi, zatim Strinić, pa Šiljo Blažević, a kao kadet je za nas znao igrati Nikola Kalinić, iako je bio dvije godine mlađi.

Do prve momčadi si prošao još dvije posudbe...

- Nakon što sam potpisao ugovor s Hajdukom vidio sam da za mene neće odmah biti mjesta. Bila je to sezona nakon Debrecena, otišao sam na posudbu u Solin.

Pamtim, eto, tvoj debi uz Jadro i odmah crveni karton...

- Hahaha, istina je, u kratko vremena sam ga dobio zbog dva prekršaja. Bilo mi je to prvo i jedino isključenje u karijeri. Nakon Solina sam otišao u Novalju, koja je tada bila bolje plasirana, a tamo su igrali još Andrija Vuković, pa Patrice Kwedi iz Dinama, koji je bio po meni i najbolji igrač. Kažem, uvijek sam želio igrati, klupu jednostavno nisam mogao podnijeti, a posudbe su mi dale šansu da se pokažem.

Pamtiš li debi u Hajduku?

- Kako ne. Bilo je to kod trenera Zorana Vulića, u pobjedi protiv Varteksa od 2:0. Kad sam istrčao na teren nisam znao gdje mi je glava, ipak je to bio trenutak kojega si sanjao od prvog dana kada si se upisao na nogomet. Ušao sam kada smo već vodili, ali bio je to za mene veliki trenutak.

Kod kojeg trenera misliš da si igrao najbolji nogomet?

- Kod Ante Miše. Bilo je to u onoj sezoni kada smo napravili veliku seriju pobjeda, a na kraju sam dobio i navijački trofej Hajdučko srce.

Interesantno je da si u prvoj utakmici te sezone protiv Deportiva igrao lijevog beka, a Strinić je bio na klupi, a onda si najbolje partije odigrao kao desno krilo?

- Eto, i ne sjećam se više da je Strinić bio na klupi. Istina je da sam često znao igrati i beka, kod Jarnija sam na toj poziciji proveo cijelu sezonu, a prvi put me na desno krilo stavio Goran Vučević. Tada nije bilo uobičajeno da lijeva noga ide desno ili obrnuto, ali na meni je ispalo odlično. Igrali smo 4-2-3-1, a ja sam imao sjajnih perioda, pogotovo onaj kada sam zabijao redom Osijeku, Šibeniku, pa Dinamu...  Hajduk u zadnjih jedanaest godina nikad nije bio tako blizu naslovu prvaka kao te sezone.

Bilo je tu svakakvih okolnosti, pamti se i onaj derbi s Dinamom kojega ste dobili sa 2:0, nakon čega se digla bura na suca...

- Istina je da smo davali sve od sebe. Dinamo je prelako dobijao neke utakmice, a nas je najviše koštao domaći kiks protiv Varteksa.

Kako si ti kao igrač gledao na temu suđenja?

- Nikad nisam volio o njima pričati. Griješilo se i tada puno više na štetu Hajduka, ali u trenutku dok igraš, fokusiran si isključivo na svoj posao na terenu.

Ti si nakon te sezone 2008/09 već otišao u Tursku...

- U Hajduku mi je bila vrhunska ekipa, živilo se za svaku utakmicu, za svaku pobjedu. Davao sam svaku utakmicu baš sve od sebe, a volili su me i navijači. Hajdučko srce mi je najznačajniji trofej u karijeri. Za 'bijele' sam odigrao još tri utakmice u sljedećoj sezoni. Čak i u onom nesretnom ispadanju od Žiline, kada je prvu utakmicu vodio Miše, a drugu trener Kalinić, kojemu je pozlilo na klupi. Turci su me pitali mogu li izbjeći nastup kako bi za Trabzonspor imao pravo igrati Europu. Odgovorio sam im da ne mogu, da će me ubit' navijači. Nije bilo šanse da to napravim, odradio sam svoje pošteno do kraja.

Koji ti je poraz u Hajduku najteže pao?

- Onaj u finalu Kupa, kada smo u Zagrebu oštećeni, pa u Splitu dobili 3:0, a onda izgubili na jedanaesterce.

Nisi pucao penal?

- Bila je atmosfera takva da se nakon uvjerljive pobjede očekivalo kako ćemo s bijele točke samo dovršiti posao. Bili su tu Ibro, Kale..., čim je sudac odsvirao kraj, odmah su se petorica javili za izvođenje. Nažalost, Rosso i Andrić nisu zabili...

U karijeri se nisi naosvajao trofeja?

- Nažalost je to tako. Imam dva Dvoranska prvenstva s Hajdukom, gdje sam jednom proglašen najboljim igračem, te Kup i Superkup s Trabzonsporom, gdje smo svladali Fenerbahce. Imao sam u Trabzonu lijepu sezonu, došao sam u 5. kolu i do kraja skupio 27 utakmica, ali mi je život bio puno ljepši kada sam preselio u Ankaru.

Zašto?

- Ljepši grad i bolja atmosfera. U Trabzonsporu je bio ogroman pritisak, imali su velika očekivanja kao najbolji klub iza Galatasaraya, Fenrbahcea i Bešiktaša. Po meni je ta liga bila šesta u Europi, doživio sam igranje protiv igrača koje sam do tada gledao samo na televiziji, Roberta Carlosa, Gutija, Emrea, Milana Barosa, Quaresme...

Dogurao si i do hrvatske reprezentacije...

- Bio sam tada u top-formi, odigrao sam pet utakmica u vrijeme kada je izbornik bio Slaven Bilić. On je pravi pedagog i psiholog, ima odličnu komunikaciju s igračima i ne čudi me što je danas tu gdje jest.

Ovdje dolazi i onaj najteži trenutak tvog života...

- Pozvan sam na okupljanje hrvatske reprezentacije za utakmicu protiv Gruzije u Splitu, a onda mi se 23. svibnja 2011. Dogodila ta prometna nesreća. Zapravo je nemoguće nekome opisati što je sve uslijedilo nakon toga...

Pokušajmo to približiti čitateljima u nekoliko rečenica...

- Kad sam se probudio iz inducirane kome, morao sam opet učiti šetati, hodati, trčati. Da, krenuo sam baš skroz iz početka. Koordinacija mi je također bila problem...

Nakon svega si se ipak uspio vratiti na teren, ali ne u Turskoj.

- Nakon nesreće sam s Ankarom sporazumno raskinuo ugovor, u kojemu je postojala jedna klauzula baš za takve slučajeve. S današnje vremenske distance, najveća mi je pogreška bio prebrz povratak na teren. Imao sam ogromnu želju da opet zaigram, ali danas znam da sam trebao barem godinu-dvije samo trenirati i polako raditi na povratku, a ja sam opet istrčao na teren nakon samo četiri mjeseca.

Bilo je to u vrijeme Balakova...

- Da. Vratio sam se u Hajduk kao slobodan igrač, bilo je tu čak i nekih dobrih partija, ali ukupno mi taj prebrz povratak nije donio ništa dobroga. Ljudi te sude na osnovu onoga od prije tri godine, a ti više nisi isti. Mišo Krstičević, koji je naslijedio Balakova, nije računao na mene. Bio sam skroz aut. A onda je došla ponuda Rijeke, koja je tada bila ništa...

Kako misliš 'ništa'?

- Pa trebali su ispasti iz lige da je Dugopolje htjelo ući. Ja sam tada došao u Hajduk na razgovor i rekao da mi se nigdje ne ide, da želim ostati. Meni je sad glupo govoriti s kim sam i što pričao, ali kazali su mi: 'Ma aj' ti radije u Rijeku'. Tako sam otišao, znajući da trener i uprava ne računaju na mene.

Što možemo reći za riječku epizodu. Tamo je i tvoj otac Tonći ostavio dubok trag?

- Na Kantridi me dočekao trener Scoria, kod kojega sam igrao sve utakmice. Riječani su govorili da mi je otac nekad tamo odlično branio. Da budem iskren, ja danas nemam što loše reći o svojim danima na Kantridi, došao sam te prve godine kada je u klub ušao gazda Mišković. Tri godine mi plaća ni dan nije kasnila, ali nogometno je za mene krenulo loše kada je Scoriju naslijedio Kek. Više nisam igrao, pa sam otišao na posudbu u Domžale. Kasnije ću zaigrati i za Zadar, te vrlo kratko za Koper, koji smo već spominjali. I to je otprilike to.

U subotu igraju Rijeka i Hajduk na Rujevici, kakvu utakmicu očekuješ?

- Na Kantridi je publika bila jako blizu terenu, a tako je i na Rujevici. U Rijeci je trenutno euforija i siguran sam da će Kek od početka tražiti visoki presing, gdje će htjeti onemogućiti svaki Hajdukov pokušaj napada već u začetku. Ključno je pitanje kako će Hajduk odgovoriti, mislim da 'bijeli' moraju zaboraviti na finoću, pas-igru. Hajduku ne treba lijep nogomet, već mora parirati u agresivnosti ako misli do uspjeha.

Spominjali smo Balakova, on je bio zadnji trener koji je svladao Riječane...

- Da, onih 0:3 još iz vremena kada sam ja bio dio Hajdukove svlačionice. Ma ništa to ne znači uoči ove utakmice.

Kako ti danas gledaš na cijelu navijačku priču oko Hajduka, odlaziš li uopće na Poljud?

- Jasno je da ljude koji toliko vole klub treba podržati. Nogomet se igra zbog navijača, ja sam u Sloveniji osjetio što znači igrati ga u zemlji gdje je to tek treći, četvrti sport po važnosti. Inače, ja trenutno ne propuštam utakmice Hajduka II, takva mi je faza.

Za kraj, kakvi su ti planovi u bližoj budućnosti?

- Otvorio sam svoj kafić Bombonieru, gdje zalaze brojni moji prijatelji nogometaši, a jedino što sigurno mogu reći za budućnost jest da ću u prvom sljedećem roku upisati trenersku školu. Da, ostat ću u nogometu, pa ako više ne bude prilike da zaigram ozbiljnu ligu, uhvatit ću se trenerskog posla.