INTERVJU Jakoliš: Vlašić mi je prvi čestitao na dolasku u Hajduk

Marin Jakoliš prošlog je tjedna stigao u Hajduk i potpisao ugovor do ljeta 2023. godine. Ovaj 22-godišnji napadač već je bio na Poljudu prije tri godine, u svibnju 2016. godine na probi, no odlaskom Damira Burića propala je mogućnost i njegovog angažmana. Otišao je tada u Belgiju, bio je u austrijskoj Admiri gdje je radio s Damirom Burićem. S obzirom da iz Austrije na vrijeme nisu stigli papiri za njegovu registraciju Jakoliš neće biti u konkurenciji za susret trećeg kola HNL-a s Lokomotivom u nedjelju na Poljud.

- Kada sam stigao na Poljud prije tri godine situacija je bila teška, nije se bilo izboriti za poziciju. Tada su bili odlični igrači. Bio sam mlad, a na to nisam gledao kao veliko razočaranje. Znao sam ako proigram negdje drugdje uvijek se možeš vratiti. Hvala Bogu tri godine nakon sam se vratio. S trenerom Burićem sam godinu dana bio u Admiri. To je trener koji je od mene izvukao maksimum i pod njegovim sam vodstvom odigrao najviše utakmica u sezoni i imao najbolju statistiku. Tad je Admira nakon 15 godina igrala kvalifikacije za Europsku ligu. Naša je suradnja na vrhunskom nivou i mislim da će se tako nastaviti i u Hajduku – rekao nam je Jakoliš, a potom se dotakao svog potpisa za Hajduk.

-  Imao sam kontakte s Hajdukom prošle i pretprošle godine, ali nikad se to nije finaliziralo. Možda je Damir sad rekao da me želi, ne znam. Nije baš ta povezanost, ali sretan sam što je on trener i mislim da će izvući maksimum iz mene.

Je li pozicija centralnog napadača tvoja prirodna. Neki će reći da nemaš neku realizaciju, odnosno brojke?

- Ako se gleda minutaža u Belgiji, može pisati da sam odigrao 15 utakmica, ali bio sam mlad i igrao sam desetak minuta. Uz to nisam igrao u špici. Tek sam u Admiri počeo igrati na poziciji centralnog napadača. Prvu godinu sam zabio pet pogodaka i imao deset asistencija. Za prvu godinu na poziciji gdje sam novi mislim da je bilo ok. Te me godine vidio Nenad Gračan i pozvao me u reprezentaciji jer smo se mučili na poziciji napadača. On je u meni vidio igrača koji to može iznijeti. Što se tiče komentara, meni je to ok i dodatan motiv da pokažem suprotno.  Moja pozicija je sve u napadu, od desnog, lijevog krila do špice. Uvijek  sam igrao drugu poziciju. Kad je o statistici riječ mislim da je najrealnije to u reprezentaciji kada sam u deset utakmica zabio šest, sedam golova. To je realan pokazatelj moje kvalitete. U Admiri smo imali lošu sezonu, borili se za ostanak. Nisam imao veliku minutažu, trener je imao neke druge vizije i imao druge igrače na mojoj poziciji. To je jedan od velikih faktora koji su utjecali na takvu statistiku.

Na kojoj poziciji se najbolje osjećaš?

- Najviše mi odgovara pozicija centralnog napadača, ali da je netko uz mene. Da s nekim mogu surađivati. Kada si sam onda je malo teže ići u duelu, odsječen si. Kao u mladoj reprezentaciji na Euru, bilo je teško išta iskombinirati, napadaš sam među trojicom igrača. Puno je lakše kada se igra s dvojicom napadača.

Kakav je iz današnje perspektive pogled na Euro u Italiji?

- Mislim da smo od prvog do zadnjeg svi zakazali. Možda se nije od nas previše očekivalo, ali sami smo sebi postavili ciljeve, barem proći skupinu. Mislili smo da imamo kvalitetu za to. Iznenadila nas je Rumunjska koja je ušla na prvenstvo kao autsajder, a na kraju su se pokazali kao jedna od najboljih ekipa na Euru. Francuska i Engleska su u top 5 reprezentacija. Kasno smo se probudili, zakazali smo svi skupa.

Kako je izgledao tvoj boravak na Poljudu u svibnju 2016. godine?

- Bio sam na Poljudu dva-tri tjedna. Bilo je dosta mladih igrača. Realno se tada nisam ni snašao, imao sam 18 godina, bio sam mlad. Sada drukčije gledam na nogomet. Tad sam mislio da će to samo sjesti na svoje mjesto. Proživio sam dosta toga što s 18 godina nisam ni mogao zamisliti. U inozemstvu sam proveo šest godina i u tom sam periodu dosta naučio.

Je li rani odlazak u inozemstvo bio dobar potez?

- Svakome je teško otići sa 16 godina. Težak je put, ali svaki nogometaš ili sportaš koji želi nešto napraviti mora otići. Sada je pitanje hoćeš li otići sa 16 ili 20 godina, ali što ranije to bolje. Neke stvari naučiš prije, te se prilagodiš na sve probleme koji se dogode. To je bio pun pogodak s moje strane.

Koliko ti brat Antonio pomaže savjetima?

- On je isto rano otišao u inozemstvo. U Ukrajinu je išao sa 17 godina, on je zajedno s roditeljima bio važan faktor. Kad god imaš probleme zoveš brata ili roditelje. On je kao brat onaj tko će ti dati iskrene savjete, neće ti reći nešto da ti ugodi. Kazat će sve što misli, makar to bilo bolno. On je imao veliku ulogu i pomagao bi u svemu. Možda da njega nije bilo neke bi stvari skužio tri godine kasnije. Ovako sam ih skužio na vrijeme i mislim da je odigrao veliku ulogu u svemu tome.

Prije sedam godina bilo je priče da ćete zajedno stići na Poljud, na kraju se stigao samo Antonio?

- Tada je Hajduk osvojio Kup. Antonio je otkad je igrao za Šibenik uvijek htio u Hajduk. Drago mi je da su se njemu tada snovi ispunili. Hajduk mu je tada bio odskočna daska. Odigrao je ok sezonu, osvojio trofej i potom otišao u Rumunjsku. Mislim da smo tada trebali doći na Poljud nas dva i Goran Blažević. Ne znam, nismo dobili direktan poziv za obojicu, nego je poziv stigao samo za Antonija. Odlučio je da želi taj izazov, to je bila skala u karijeri koja mu je  pomogla.

Kako diše obitelj Jakoliš?

- Otac Dražen dok je bio dijete bježao je na utakmice Hajduka. Kada danas babu Radojku pitam, kaže nisi ga mogao uhvatiti. Ne bi rekao ni roditeljima gdje ide.

Gdje živi obitelj u Šibeniku?

- Crnica, tamo igraju mlađi uzrasti Šibenika.

Je li ti žao što nisi ranije stigao u Hajduk?

- Žao mi je što prije tri godine nisam ostao tu. Ali, mislim da je bolje za mene i za klub što sam sada došao. Iskusniji sam, kvalitetniji i bolji. Imam puno više motiva da napokon pokažem tko sam i što sam.

Sigurno da imaš i dosta iskustva. Hajduk ti je šesti klub, a imaš tek 22 godine?

- Ne brojim klubove, ne znam. Sad je samo Hajduk. Možda je šesti. Bio sam i na posudbama u Belgiji. U Mouscronu, pa Virton, Roeselare.

Takav je sličan put imao i Ivan Perišić. Tebi nedostaje još Borussia Dortmund?

- Neću se buniti ako bude tako.

Jesi li fizički spreman za najveće napore?

- Jako sam zadovoljan, u dobrom sam stanju. Nakon Eura sam imao sedam dana odmora. Već sam 3. srpnja bio na pripremama u Austriji. Odradio sam kompletne pripreme do 24. 7.

Eduok je najavio da mu je cilj zabiti 18 pogodaka. Koji je tvoj?

- Ja bi bio zadovoljan kada bi ostvarili cilj koji je zadan. Da izborimo kvalifikacije za Ligu prvaka i da budemo pri vrhu.

Za to će trebati i golovi napadača?

- Sigurno. Ja mogu zabiti dva gola, a da mi ostvarimo cilj, meni je svejedno. Samo da mi budemo pri vrhu. Momčad je na prvom mjestu. Da mogu najaviti više od 20 golova, odmah bi to napravio. Imam cilj sebi u glavi, ali pravi je cilj da odemo u kvalifikacije za Ligu prvaka. To je trenutni cilj. Ako to bude tako događat će se i golovi Eduoka, mene, Jradija. Svi ćemo zabijati.

Zašto si izabrao broj devet?

- Devetka je ostala od mlade reprezentacije. Tamo sam nenadano dobio broj devet. Ovdje su mi rekli, devetka je tvoj broj, nisam se puno bunio, prihvatio sam to. Nisam birao.

Što predstavlja tetovaža na ruci?

- Imam tetoviranu majku uz riječi 'nitko kao ti'. Ostatak asocira na mog brata. Rekao je da ne želi ni ime ni prezime, nego želi jednu ružu. To je za njega. Voli ruže, pronašao se u ruži. Kada vidiš to, onda podsjeća na njega.

Brat je sad na Cipru, u prvaku Apoelu?

- Odlično mu je tamo, bolje nego u Rumunjskoj. Bio je ranije i u Apollonu s Antonom Maglicom. Nakon toga se vratio u Steauu, a onda ga je Apoel otkupio od Rumunja.

Uvijek je prije bila priča, 'imaju dva Jakoliša, ali mlađi će bit bomba'?

- Možda je to zbog razlike u godinama. Kada sam bio mlađi, malo sam više napravio tada nego što je on. Ali, nikad nismo ni ja, ni on rekli da je netko bolji. Ne mogu reći da sam  bolji od njega, niti on može reći da je bolji od mene. Nema nekog natjecanja, mi smo jedan drugome podrška. To što se govori da sam bolji, to će vrijeme pokazati. Daj Bože da oboje napravimo izvrsnu karijeru.

Tko je odigrao bitnu ulogu u tvojoj karijeri?

- Od trenera bi svakako istaknuo Milu Petkovića. Kada sam počeo igrati nogomet sa sedam godina uzeo tu grupu i vodio nas je sve do juniora. Mislim da je to bio jedini trener koji je imao jednu generaciju do kraja. Nije nas želio nikome prepustiti. Tu je uz mene bio Ćaleta-Car, Roca, Bitunjac. On je imao veliku, ako ne i najveću ulogu u mojoj nogometnoj karijeri.

Kasnije je važnu ulogu imao Damir Burić?

-  Ne bi mogao reći da je imao preveliku, ali je bio tu, znao kako mi prići. U Admiru sam stigao spuštene glave i već je sve bilo nizbrdo za mene. Iz te jedne godine u Admiri sam se digao, stigao do reprezentacije za koju sam postigao nekoliko pogodaka u kvalifikacijama.

Je li ti bilo teško u igračkom smislu kada je Burić otišao u Greuther Furth?

- Da, to se osjetilo kod svih igrača. Kod Damira u Admiri igrač koji nije igrao je bio sretan. Sad u zadnje vrijeme nas 70% je bilo glava dolje i radi trening. Nije bilo više uživancije, svi su jedva čekali otići s treninga. To se odrazilo na igru. Borili smo se za ostanak, deset igrača je otišlo u pola godine. Kada je on otišao nisam imao samopouzdanje i sigurnost. Trener koji je došao nakon njega je imao svoja dva-tri nova igrača. Oni sigurno nisu bili bolji od mene, ali su bili Austrijanci i oni su igrali. Odigrali su tri, četiri utakmice prije mene, posreći se neki gol. U novinama izađu hvalospjevi i više ništa ne možeš.

Ove sezone Hajduk je odigrao četiri utakmice. U tri su zabijali debitanti. Dolček na Malti, Simić u prvenstvenom debiju na Poljudu s Istrom, te Eduok protiv Varaždina. Sada je na tebi red kad dođe dan debija?

- Sada ja to nastavljam, mora se nastaviti, nema stajanja.

Kako ti se čini momčad?

- Malo sam bio nervozniji kada sam dolazio. Prije tri godine kada sam stigao znao sam 90% ekipe. Sada sam možda znao pet igrača. Ali, brzo su mi pomogli da se uklopim. Osjećam se kao da sam tu već šest mjeseci. Mladi smo, a ima iskusnih igrača koji te navode i pokazuju smjer u kojem želimo ići.

Tko je bio jedan od prvih čestitara prilikom dolaska u Hajduk?

- Juranović i Niksi (Vlašić nap.a). Niksi je bio prvi, zvao me dok sam bio na aerodromu. To je bila srijeda navečer, pitao me što radim u Splitu. Ja govorim, nisam ja u Splitu, a on mi je odgovorio 'što misliš da ja ne znam ništa, da sam lud, znam sve'. Već mi je tada čestitao, dan prije nego što je bilo službeno. Nisam očekivao da će me odmah zvati.

Kako ste vas dvojica surađivali u reprezentaciji?

- Odlično. Niksi je cimer za poželjeti. Meni su svi hajdukovci bili cimeri. Prvo mi je bio Toma Bašić, pa Niksi, pa opet Toma. On mi je bio svaki put u godinu i pol dana. Kada ga ne bi bilo, onda je bio Niksi.

Hajduk je znači bio suđen?

- Očito, od malih nogu.

Koje su ti najbolje strane u igri, na čemu još moraš raditi?

- Mislim za sebe da sam brz, eksplozivan, nekad i previše agresivan. Imam ok igru s obje noge, skok igra isto tako. Sa svim sam zadovoljan, ali mislim da to još može biti bolje. S ničim se ne zadovoljavam, želim na svim segmentima još raditi.

Osjećaš li pozitivnu nervozu prije debija za Hajduk?

- Prije nego što sam došao ovdje sam bio nervozan, noć prije dolaska. To se sve dogodilo u dan i po. Sigurno da ima pozitivne nervoze.

Jesi li pratio HNL u proteklo vrijeme?

- Nisam prve dvije-tri godine kada  sam otišao, ali u zadnje vrijeme sam pratio.

Kakva ti se čini kvaliteta lige?

- Mislim da je liga slična austrijskoj, nema velikih razlika. Po svemu su podjednake - zaključio je Jakoliš.