PRESJEK KARIJERE: Pročitajte što Mladen Pralija kaže o vratarskim danima u Hajduku i prelasku u HSV, te koji je najveći problem ove momčadi 'bijelih'

Hajdukov pomoćni trener Mladen Pralija rođen je u Šibeniku, gdje će danas s 'bijelima' pokušati izboriti prolaz u Kupu. Evo njegove nogometne priče:

- S treninzima u Šibeniku sam počeo kad mi je bilo deset godina, a u Hajduk sam otišao kao junior. Imao sam 17 godina, a presudno za moj prelazak  je bilo finale prvenstva Dalmacije, koje se igralo na Starom placu, gdje sam jako dobro branio. Šibenik me nije htio pustiti pa sam od kolovoza do siječnja u Hajduku samo trenirao i nešto malo branio pod tuđim imenom. Tek sam u prvom mjesecu te 1976. godine dobio papire, a do kraja sezone smo kao juniori osvojili Kup Jugoslavije, gdje smo u finalu pobijedili Velež u Beogradu. Igrali su braća Vujović, Čop, Maričić, Žunec, Nikolić, Gudelj je bio mlađi, ali je bio s nama, zatim vratar Ćosić... Bili smo jako dobra generacija i nisam dugo čekao na profesionalni ugovor – ispričao nam je Pralija.

Kako je bilo s prelaskom u seniore?

- Bilo je teško odmah upasti u prvu momčad. Prve pripreme sam odradio 1977. s trenerom Vlatkom Markovićem, do zime sam bio tu, ali nisam branio. Na zimu je Hajduk ustupio mene, Kurtelu i Maričića Zagrebu, gdje smo ostali šest mjesecoi. Na ljeto '78. Sam opet počeo pripreme, da bi me u jednom momentu pozvali i s neba pa u rebra mi rekli: 'Ideš u Splita'. Bio sam šokiran, ali prihvatio sam tu odluku kluba i godinu dana tamo branio kod trenera Zlatka Papeca.

Za Hajduk ste debitirali u Kupu protiv Napretka 1981. godine. Kako je do toga došlo?

- To je bilo nakon što sam se vratio iz vojske. Dakle, nakon one povijesne utakmice Kupa prvaka Hajduk - HSV (3:2), računao sam da mi je bolje riješiti se vojske kad ionako ne branim. Bio sam mlad i nagao, na svoju ruku sam isforsirao odlazak u vojsku. Bio sam 13 mjeseci u Makedoniji, Skopju i Ohridu, a onda sam se vratio natrag u Hajduk i počeo pripreme na ljeto 1981. godine. Debitirao sam u osmini finala Kupa, u pobjedi od 3:1 nad Napretkom, a onda se dogodila Valencia...

Osmina finala Kupa UEFA i težak poraz...

- Izgubili smo 5:1, a cijela krivnja za neuspjeh je svaljena na moja leđa. Nitko u klubu nije stao iza mene. Bio sam mlad vratar, koji dugo nije branio, a to mi je bila tek druga utakmica za Hajduk. Stao sam na gol jer se Pudar prethodno ozlijedio. Nisam bio kriv za te golove, iako se uvijek može bolje. Svaki se gol može obraniti, ali i primiti. Uglavnom, u Hajduku su me pokopali, ali stoički sam sve izdržao.

Jeste li razmišljali o odlasku?

- Na polusezoni se on umalo dogodio, Ivica Osim je bio trener Željezničara i htio me tamo. Čak sam počeo pripreme sa Željom, ali nakon nekog vremena sam se morao vratiti u Hajduk. Osim je htio da potpišem na 2,5 godine, a Hajduk me htio pustiti samo na posudbu od šest mjeseci. Tako sam ostao na Poljudu, a moram reći da je sljedeću polusezonu vladalo takvo ozračje da ako je bilo deset vratara u klubu, ja sam bio jedanaesti.

Koji je bio epilog priče iz tog perioda?

- Trenirao sam kao pas u dvorani, imao po dva, tri treninga dnevno. Ta nepravda i nekorektan odnos su me motivirali. Htio sam iz inata pokazati da to nije onako kako drugi govore. Zanimljivo je da me tijekom sljedećih priprema Hajduk nije vodio ni na jedan turnir i nisam branio niti jednu prijateljsku utakmicu. Ali, svejedno su me stavili na klupu kad su počela službena natjecanja. No, ja sam želio braniti, imao sam 23 godine i taman dobio sina, te s hipotekom koju su mi stavili na leđa nisam ovdje vidio budućnost. Želio sam se vratiti doma, u Šibenik. Hajduk me teško pustio, ali ja sam rekao da želim otići i braniti.

Na Šubićevcu ste se dugo zadržali...

- Ušli smo iz Treće u Drugu ligu, bio sam proglašen najboljim vratarom prvenstva, te ušao u amatersku reprezentaciju Jugoslavije. Tri sezone sam ostao u Šibeniku, a potom sam htio dalje. Hajduk me u siječnju 1986. zvao nazad, Ivan Katalinić je bio najzaslužniji za to, govorio im je da me pratio, gledao. On je tada bio trener vratara i više sam od njega naučio nego u sve prethodne godine zajedno. Puno mi je tih stvari kasnije koristilo i kao treneru.

Kakvo ste stanje zatekli u Hajduku?

- Stanko Poklepović je bio trener, a branio je tada jako dobar i perspektivan vratar Zoran Varvodić. Bilo je to proljeće u kojemu smo nesretno ispali od Waregema, kojemu smo imali zabiti barem pet komada u Splitu. Na ljeto me na razgovor zvao Ante Žaja i rekao mi da žele da ostanem. U narednu sam sezonu kod Sergija Krešića također krenuo s klupe, ali onda se dogodio domaći poraz od Dinama, gdje su Varvodiću nešto zamjerili pa sam ja dobio priliku u sljedećem susretu protiv Željezničara u gostima. Dobili smo 1:0 i proglašen sam igračem utakmice.

Vama je ta sezona 1986/87 možda i najbolja u karijeri, ali dosta je ljudi pamti po osvajanju Kupa protiv Rijeke i Varvodićevim jedanaestercima...

- Točno. Te sam sezone išao uzlaznom putanjom, dogurao čak i do reprezentacije. Iste godine sam dobio i Trofej Bili od Slobodne Dalmacije kao najbolji igrač Hajduka u sezoni. Što se Kupa tiče, ja sam branio polufinale protiv Crvene zvezde i finale s Rijekom, a Varvodić je ulazio za jedanaesterce. Mene je ta sezona lansirala, a utakmica protiv Zvezde u Beogradu mi je jedna od najdražih u karijeri. U Splitu smo izgubili 1:2, ali smo u uzvratu dobili 1:0, a ja sam 90 minuta bio u blatu ili u zraku.

Kako to da niste branili jedanaesterce?

- Branio sam ih, primjerice, u juniorima. Po dva skinuo u polufinalu protiv Partizana i u finalu protiv Veleža kad smo osvojili Kup. Ovdje je bila odluka da ih brani Varvodić i super je ispalo. On je bio uspješan, a Hajduk je osvojio trofej kojega se i dan danas rado prisjetim.  To mi je najdraža sezona tijekom vratarske karijere, a kasnije u trenerskoj ostaje nezaboravna ona iz sezone 2000/01, kada sam kao pomoćnik Zoranu Vuliću osvojio prvenstvo.

Nakon osvajanja Kupa 1987. ste prešli u - HSV...

- Najprije sam išao u Rayo Vallecano, koji je bio Druga liga. Bili smo na pripremama na nekom brdu, dva sata udaljenom od Madrida, kad su me pozvali s recepcije da ima poziv za mene. Na liniji je bio Joško Skoblar i upitao me: 'Bi li došao u HSV?' A gdje ne bi došao, slavni klub, prva liga... Nakon par dana smo se vratili u Madrid, a tamo me dočekao Felix Magath, koji je tada bio sportski direktor. Rayo je dobio 200.000 maraka odštete jer sam imao već potpisan ugovor s njima, a ja sam potpisao na dvije godine za HSV.

No, ostali ste kraće...

- U prvom kolu smo izgubili 6:0 od Bayerna. Katastrofa. Branio sam s povrijeđenom šakom. Luda glava, ludo srce. Danas govorim igračima: 'Nemoj igrat ni branit ako nisi sto posto zdrav, samo radiš u korist svoje štete'. HSV je te sezone bio slab, branio sam 14 utakmica, tri puta bio u momčadi kola... Imao sam peha s ozljedama kao nikad do tada u karijeri, a i neke su se čudne stvari događale u momčadi. Lobiralo se za domaćeg vratara Steina. U svakom slučaju, ostao sam jednu polusezonu i potom otišao u - Čelik. Skoblar je tamo otišao i opet me zvao, a meni je bilo najvažnije braniti. Branio sam četiri utakmice, odmah se opet ozlijedio, pukao mi je mišić. Nakon te polusezone me Hajduk opet zvao, Jurica Jerković je bio sportski direktor.

Zanimljivo je da ste sezonu 1990/91 počeli kao prvi vratar, ali u onom legendarnom finalu Kupa protiv Zvezde u Beogradu, kada je Bokšić zabio gol, je branio Mihačić. 

- A znate li zašto? Mi smo u siječnju igrali turnir u Parizu.  Skoblar je opet bio trener Hajduka, branio sam baš dobro. Igrali smo u dvorani Bercy protiv Dinama Kijev, kada je njihov igrač opalio volej sa 4-5 metara, i pogodio mene mene u glavu, u sljepoočnicu. Kao da me metak pogodio. Ja sam zaspao. Probudio sam se na stolu u ambulanti, ničega se nisam sjećao. Kad sam kasnije gledao snimku, to je izgledalo grozno. Doktor Čukelj me postavio na bok i izvadio mi jezik, od udarca sam bio totalna koma. Nisam kasnije mogao trenirati, strašno je izgledalo, ne daj Bože nikome. Nisam smio na sunce, nisam trenirao 2-3 mjeseca. Par dana prije tog finala Kupa sam počeo trenirati s ekipom. Nisam, dakle, branio iz zdravstvenog razloga. Kasnije, kad je umjesto Skoblara došao Špaco, stavio me zadnje dvije utakmice prvenstva. Tako da sam branio u zadnjoj Hajdukovoj utakmici u prvenstvu Jugoslavije, kada smo Proletera u Zrenjaninu pobijedili sa 3:2.

U prvom prvenstvu Hrvatske niste bili na Poljudu... 

- Otišao sam tada u Croatiju Toronto, gdje su me zvali prijatelji. Za Australiju me vežu lijepe uspomene, bio sam kapetan momčadi koja je 1990. godine tamo skinula zvijezdu s grba i stavila šahovnicu. S Torontom sam osvojio prvenstvo i Kup, dva puta sam tamo odlazio. Vrijedi notirati još epizodu iz Pazinke, gdje me zvao Luka Bonačić, te ratnog Šibenika. Osjećao sam moralnu obavezu biti u klubu u vrijeme dok je grad bio pod granatama. Jednom smo jedva izvukli živu glavu. Spasilo nas je to što smo na utakmicu u Dubrovnik otišli dva dana ranije, što inače nije bilo uobičajeno, a dan nakon što smo krenuli je igralište taman u terminu treninga bilo zasuto granatama. Da smo u to vrijeme bili na igralištu, bio bi masakr.

Evo nas opet kod Šibenika, danas je ogled Kupa, kakav vam je osjećaj?

- Neću biti demagog - zanima me samo Hajduk. Šibenik je meni drag, to je moj matični klub u kojemu sam počeo karijeru. Da igraju Šibenik  i Dinamo ili bilo tko drugi, navijao bih za svoje Šibenčane, ali nama je danas jako bitna utakmica, Kup nam može biti prozor u Europu, daj Bože da ga na kraju i osvojimo, tako da gledam samo kako da Hajduk prođe dalje.

Što se promijenilo kroz sve ove godine vaše bogate igračke i trenerske karijere?

- Svaki period nosi nješto svoje, mijenjaju se ljudi, generacije i navike. Kada sam '93. Počeo u Hajduku kao trener vratara, bilo je više entuzijazma, iako se radilo o ratnom vremenu. Nedugo potom je došla i Liga prvaka, što nam je svima bila duševna hrana. Danas je nogomet postao biznis, ušli su veliki novci, pa i mladi igrači prerano razmišljaju o zaradi. To je strana priče koju ja ne odobravam, ako si dobar, novac će doći. Roditelji i menadžeri su danas nestrpljivi, svi misle da odmah moraju igrati, ali teren ne laže, on sve pokaže. Svi bi htjeli doći prebrzo, odmah se prodati i uzeti neku lovu. Prenosi se to na djecu, pa počnu i oni tako razmišljati, što nije dobro.

Koji je najveći problem ovog Hajduka?

- Neuigranost, jer potreban je određeni period da bi se svakog pojedinca uklopilo u ekipu. Problem nam je i manjak vremena, sve će biti puno bolje kad napravimo pripreme i dopunsku selekciju. Na proljeće će to biti sasvim drugi Hajduk, puno kvalitetniji.

Prvi vratar Hajduka je trenutno Posavec, koji nije proizvod domaće škole. Što kažete na to?

- Za mene je šteta što mladi Grbić nije ostao. Ok, Letica je imao ponudu i otišao, to je biznis, Stipica se potrošio, ali Hajduk nije sebi smio dozvoliti da odjednom odu tri vratara. Trebalo je sve učiniti da Grbić ostane kao najmlađi i najperspektiviji. Posavec Imponira mirnoćom, s obzirom da je mlad vratar ima dosta utakmica u nogama, ali ima još puno prostora za napredak. Dok se on ne oporavi, branit će Blažević, tako će biti i u Šibeniku.

Stalni ste Vulićev suradnik, od kada datira vaše prijateljstvo?

- Mi smo uvijek bili dobri, a posebno u vrijeme kada sam ja bio trener vratara, a on pomoćnik Joziću i Buljanu. Uvijek smo se družili i privatno, ja razumijem njega kao trenera i čovjeka, također i on mene. Dobro klapamo.

Je li vam ovo najteži zadatak do sada?

- Može se tako reći. Nikad nismo bili u situaciji da je Hajduk ovako nisko na tablici. Moramo to sada pokušati popraviti i izvući, a ja vjerujem da ćemo i uspjeti. Samo treba strpljenja. Budemo li svi nervozni i tražili preko noći velike rezultate, nema ništa od toga.

Ne tražimo velike rezultate, ali želimo barem prolaz u Šibeniku.

- To se nameće pod 'moramo'. Bilo bi tako i da smo prvi ili drugi na tablici. Hajduk je velik klub, mora i protiv Dinama u Zagrebu ići na pobjedu. Kad se tako postaviš na terenu, onda će te i drugi cijeniti.

Vulić je rekao da bi volio da su Šibenik Zadar i Neretva u Prvoj ligi...

-Ja isto. Dinamo igra tramvaj-ligu, a dalmatinski klubovi će jače gristi protiv njih nego Lokomotiva. Dalmacija po talentima zaslužuje više klubova u Prvoj ligi, ali problem su i financije.

I za kraj, biste li nešto mijenjali u svojoj karijeri?

- Možda sam u nekim momentima bio nestrpljiv, a bilo je bolje ne otići iz Hajduka, čekati šansu. No, nikad nisam gazio preko leševa ili drugome zapinjao nogu. Ako sam nešto napravio, bilo je to isključivo na svoju štetu, ali imam iza sebe dovoljno lijepih trenutaka kojih se rado volim prisjetiti.