INTERVJU Mile Smodlaka: Za splitski vaterpolo bi najbolje bilo da sva tri kluba imaju jedan seniorski pogon!

Bio je veliki igrač, jedan od najvećih hrvatskih vaterpolista ikada. Mile Smodlaka kapicu je stavio na 'sušenje' prije deset godina. Nekada proslavljeni sidrun danas je u novoj ulozi, trenerskoj. U hrvatskoj reprezentaciji obnaša dužnost pomoćnika Ivice Tucka, a za vrijeme netom završenog Europskog prvenstva u Budimpešti nenadano je preuzeo i kormilo Jadrana nakon što je Ivan Asić odlučio otići u Sjedinjene Američke Države. Hrvatska je na Europskom prvenstvu zauzela četvrto mjesto koje sigurno nije sukladno očekivanjima. Posebno boli poraz od Crne Gore u borbi za treće mjesto, u susretu u kojem su naši vaterpolisti polovicom treće četvrtine vodili 8:4...

- Dojmovi su isti kao i zadnji dan u Budimpešti. I dalje se traže neki odgovori, a do njih je teško doći. Ponajviše mislim na dvije utakmice sa Crnom Gorom. Utakmica polufinala sa Španjolskom je druga priča. Španjolci su za nas bili vrlo neugodni proteklih godinu dana. Oni su ekipa koja je kvalitetnija od Crne Gore. Te dvije utakmice koje smo igrali s Crnogorcima su bile potpuno iste. Nevjerojatno da nam se u nekoliko dana ponovilo isto i nismo uspjeli reagirati. To je ono što najviše brine. Manje brine poraz kao takav, više nas zabrinjava činjenica što smo imali isti scenarij u grupi te utakmici za treće mjesto - rekao nam je na startu razgovora Mile Smodlaka, kojem i dalje nije jasno što se Hrvatskoj dogodilo u dva susreta sa Crnogorcima.

- Iskreno, ne znam. Može se dogoditi da uđete u utakmicu loše ili imate loš dan, ali da krenete kao mi u obje utakmice... Igrali smo fantastično, onda se dogodio pad, zaista ne znam što se zbilo. To je nešto što se ne viđa često. Ne znam je li to stvar fizičke pripreme, nisam sklon tome. Kada imaš pet razlike, ne znam kakva fizička priprema bi trebala biti razlog što nismo u stanju kao iskusna ekipa sakriti balun i odraditi to rutinski bez puno plivanja i kontakta, potrošiti vrijeme. Pet razlike u vaterpolu je ogromna prednost. Tako nešto prokockati u malo vremena, to je zabrinjavajuće. Nije problem izgubiti, ali problem je što smo dva puta prokockali veliku prednost i s fenomenalne igre se srozali u toku jedne utakmice na nivo u kojem smo bili u završnicama obje te utakmice. 

Činjenica je da nam Španjolci ne leže. Njihov stil igre i M zona je nešto na što nemamo odgovor. Nismo ga imali na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji prošlog ljeta, a nismo ga imali ni u Budimpešti...

- Nema tu tajni. Vratio bih se malo više unazad na utakmicu završnice Svjetske lige u Beogradu, u lipnju prošle godine. U prvom dijelu utakmice smo imali vodstvo 5:0 ili 5:1. Međutim, u jednom trenutku oni su ušli u M zonu i od tada iz nje ne izlaze. Od tog trenutka smo mi u problemu. Svjesni smo da je to nešto što nam ne odgovara. Utakmica se na taj način i pripremala, no očito je da još uvijek nemamo rješenje za to. Oni to igraju sjajno, imaju odličnog golmana, imaju Felipea Perronea koji u realnom vremenu u bazenu radi korekcije unutar ekipe. To izgleda vrlo točno i precizno, teško je to razbiti. Znamo gdje je problem, ali u dvije i pol utakmice nismo uspjeli naći pravi odgovor. Možda, da je jedna lopta ušla bi krenulo drugim tokom, ali nažalost nije. Ako u tim utakmicama nemate odličnu realizaciju igrača više onda ste u problemu.

Uoči odlaska na EP glavni cilj je bio izboriti vizu za Olimpijske igre. No, Tokio je još u magli, morat ćemo u kvalifikacije. Voda je došla do grla, je li stiglo vrijeme za promjene u igračkom kadru? Točnije, je li sazrelo vrijeme za povratak Paula Obradovića i Nikše Dobuda?

- Kad krene loše provlače se ta pitanja. Dok ide dobro nitko o tome ne priča, to je normalno. Ja uopće neću ulaziti u to, najvažnije je da uspijemo naći rješenja unutar ekipe i pokušamo izboriti plasman na Olimpijske igre. Netko drugi je taj koji će misliti o tome treba li raditi korekcije ili ne. Vratio bih se u 2017. godinu. U odnosu na tu ekipu koja je bila svjetski prvak nema Sandra Sukna koji nažalost iz zdravstvenih razloga nije u bazenu. Sve drugo je potpuno isto, uz dodatak Vrlića koji je trenutno možda najbolji centar na svijetu. Ekipa je ta, izbornik u nju vjeruje. Treba li mijenjati nešto ili ne, možda treba...Međutim, uvijek se vodite time da vjerujete ekipi koja je pokazala određenu snagu. Možda je došlo vrijeme za promjene. Rezultata ne mogu reći nema, ali nije u skladu s očekivanjima. Treba biti i realan, vidjeti gdje su završili Srbi, Talijani. Mi smo imali brončanu medalju oko vrata, trapavo i nespretno smo to prokockali. Nije baš ovo reprezentacija koja nije u stanju pružiti dobre partije. Treba biti vrlo oprezan. Možda ćemo nešto dobiti, ali pitanje je što ćemo izgubiti s promjenama. Treba dobro izvagati, ne treba se zalijetati, ali nisam ja taj koji će donijeti te odluke.

Europsko natjecanje je četvrto na kojem je Smodlaka asistirao Tucku. Kakva je suradnja i hijerarhija?

- Najveća suradnja je u pripremi utakmice. Tu je cijeli tim koji radi. Imamo kolegu Pezelja koji mu je bio ranije pomoćnik, on je sada zadužen za videoanalizu. Svaku utakmicu snima, zatim se izvlače detalji. Prepoznavaju se načini i stilove igre, detektiraju se loše i dobre strane. Zatim zajedno gledamo, analiziramo i nakon analize se s tim detaljima upoznavaju igrači. To je ono što je najvažnije. Na samoj utakmici mi pomoćnici smo tu, ako vidimo nešto što on ne vidi, da mu sugeriramo. Ali, ne mogu reći da smo nešto previše sugerirali do sada. On ima sve pod kontrolom. U trenutku kada nešto vidite, idete mu reći, on vas preduhitri. 

Kako se u novoj ulozi snašao Sandro Sukno?

- Ima veliku želju da se bavi tim poslom. Vaterpolo ima u malom prstu. Nije ovo nešto gdje bi se on trebao zaustaviti. Možda je jedino šteta što je to u ovom trenutku njemu jedina prilika da radi na ovaj način. Bilo bi za njega i svih puno bolje da pored ovog angažmana svakodnevno ima obavezu u klubu. Međutim, ne znam što je s tim.

Percepcija javnosti vezana za vaterpolo je na razini 'da se vaterpolo igra u tri-četiri zemlje' i da nikoga ne zanima. Kako vi unutar vaterpola gledate na to?

- To je nešto što nas prati, taj glas da par reprezentacija igra vaterpolo. Međutim, to nije ni blizu istine. Možemo tako pričati i o rukometu. Da su uvijek u vrhu Hrvatska, Francuska, Norveška...Pogledajte i nogomet, tko je na europskim i svjetskim prvenstvima uvijek u vrhu. Uvijek su to tri-četiri reprezentacije i onda imate još jedno mjesto na koje povremeno upadne neka reprezentacija. Manje je više to u svim sportovima slično. U ovom trenutku u vaterpolu ima osam odličnih reprezentacija, svatko može svakoga pobijediti. Mislim da to nije malo, to je dapače vrlo veliki broj izjednačenih ekipa. Nekima vjerojatno nedostaje iskustva i pobjedničkog mentaliteta da naprave korak više. Ali, oni su tu, pušu za vratom. To što mi u pojedinim trenucima npr. u Koreji na Svjetskom prvenstvu pobijedimo Amerikance deset razlike, Australiju deset razlike. To pokazuje i našu snagu, no to nisu protivnici koji ne znaju igrati vaterpolo. Australija je u četvrtfinalu velikom nepravdom izgubila u četvrtfinalu tog SP-a od Mađarske. 

Od 29. ožujka do 5. travnja u Rotterdamu se održavaju kvalifikacije za Olimpijske igre. Dvanaest reprezentacija, a tri mjesto za Tokio...

- Bit će papra sigurno, ulog je ogroman. Da su to utakmice Svjetske lige koje mi igramo konstantno, onda bih ja mogao sa sigurnošću reći da to nije neki pretežak zadatak. No, to je sada u osam dana zbijeno, jako puno utakmica. Nemate pravo na pogrešku. Očekivanja su velika, svi očekuju da nas vide na Olimpijadi. To je ogroman teret na nama, na igračima i to je ono što u cijeloj priči nije dobro. Nismo uspjeli u nekoliko prilika osigurati Olimpijsku igre, te se moramo zadnjim vlakom ukrcavati. To nikad nije jednostavno. Čekaju nas tri-četiri izvrsne ekipe. Vjerujem da smo mi od njih bolji i kvalitetniji, ali, to je puno utakmica u jednom tjednu. Što ako se dogode ozljede, što ako se dogodi bolest, ako ne budemo kompletni? To su rizici koji takav način natjecanja nose sa sobom. Sigurno neće biti lako, ali vjerujem da ćemo na kraju izvaditi vizu za Tokio.

Rukomet i vaterpolo proteklih su godina donijeli mnogo medalja Hrvatskoj, no i jedni i drugi još uvijek bez osiguranog nastupa u Tokiju?

- To je u najmanju ruku čudno, da ekipe koje su na postolju manje-više na svim natjecanjima u protekle četiri godine nemaju izborene Olimpijske igre. To je meni u najmanju ruku smiješno. Neću ulaziti u kriterije, to se ne može promijeniti. Rukometaši su u istom problemu. Ne znam kako nije dovoljno u njihovom slučaju biti drugi u Europi. Ne znam zašto u vaterpolu nije dovoljno biti treći na SP-u i drugi u Svjetskoj ligi.

No, to su stvari na koje se nažalost ne može utjecati...

- To su stvari koje meni kao sportašu nisu jasne, ali mi to ne možemo mijenjati. Ne možemo ni puno manje stvari promijeniti. Sve mi se čini da smo mi svi skupa tu radi nekog drugog. Oni koji bi trebali biti nama servis, nisu, nego smo mi servis njima. Nenormalan broj natjecanja, utakmica. Mi imamo svoju plaću. Ona je ista imali mi jednu ili 38 utakmica. Međutim, te takse se zaračunavaju po utakmici. Nažalost, bojim se da je to razlog ovog nevjerojatnog broja utakmica. Mi smo došli s EP-a u ponedjeljak kući, igrači su igrali za četiri dana. U međuvremenu imaju Svjetsku ligu, Ligu prvaka, regionalnu ligu. Imate dodatne kvalifikacije, osam utakmica u osam dana, to nije normalno. Zapitate se na toliki broj utakmica, tko će to doći gledati, koga to zanima i tko to sve skupa može izdržati.

Kao primjer je naveo nogomet.

- Imate primjer nogometa. SP svako četiri godine, to je spektakl. To su migracije ljudi. Godinu prije se priča o tome, da ne govorim o samom natjecanju što se događa. Mi kada to gledamo, možemo samo stati i plakati. Taj vaterpolo kada igrate svako dva dana, više ne znate što igrate. Netko me pita, mi ne znamo što igramo. Znamo ime protivnika, ali ne znamo koje natjecanje. To je apsurdno. To je ono što bi mi trebali mijenjati. Nije poanta u kvantiteti, nismo mi nekome zanimljiviji jer igramo svaki dan. Možda smo i dosadili nekome više. Mi se prostituiramo, svako tri dana nekakvo 'važno' natjecanje. To onda prestane svih zanimati.

Puno se priča o novim pravilima, je li to dobro?

- Nemam ništa protiv novih pravila. Dapače, mislim da su ona dobra. To je nešto što bi trebalo približiti vaterpolo široj publici. Teško je bilo objasniti bilo kome tko se nije bavio vaterpolom, da u situaciji kada si sam ispred golmana, netko ti kida glavu samo iz razloga što imaš loptu na ruci, i da to nije niti faul. To su situacije koje su apsurdne. Na taj način su ta pravila prisiljavala napadača, da u momentu kad odustane od želje da postigne pogodak, da vas nagradi petercem. Ja sam prvi koji je govorio kako to nema logike. Igrao sam poziciju centra koja je najizraženija po tom pitanju. Problem vaterpola nisu pravila, već njihovo tumačenje. Problem vaterpola je što u toku jedne utakmice mi koji smo u ovom sportu više od 30 godina nemamo pojma što se događa. Kako će onda znati netko tko dođe gledati? Kada netko nešto teško usvaja, kada mu je nešto strano, onda i bježi od toga. Onda se mi čudimo zašto to nitko ne gleda. Ne gleda jer je u jednom napadu ista situacija faul, u drugom kontrafaul, u trećem isključenje, u četvrtom je peterac... Kako će to netko shvatiti? Nikako. To je nešto na čemu mi kao sport moramo raditi. Treba raščistiti da se slobodna sudačka uvjerenja smanje na minimum. Ali, nekako mi se čini da se mi bavimo sportom radi njih. Oni su tu gdje jesu. Digli su se na pijedestal, oni su nedodirljivi. 

Iznio je i zanimljiv detalj koji se dogodio prije mjesec i pol dana na Svjetskom prvenstvu do 20 godina u Kuvajtu.

- Kažnjen sam s tri mjeseca zabrane na FINA natjecanjima. Razlog je zbilja bizaran. Netko mi je odlučio pokazati crveni karton dok sjedim na klupi. Povod je bio taj što je jedan igrač skočio i protestirao i činio 'bu'. Zbog čega? I ja se nemam pravo žaliti. Koga vi štitite, što vi radite? Oni rade što je njih volja, tu smo gdje smo. Možda vaterpolo izgleda atraktivnije, bolje. To je zasluga igrača i trenera. To što ga nitko ne gleda, to nije naš problem, već tih koji se tako ponašaju.

Zanimljiv se slučaj dogodio i u Budimpešti...

- Imate situaciju da su novinarima u Budimpešti koji su postavili 'škakljiva' pitanja koja muče vaterpolski svijet oduzeli akreditacije bez objašnjenja. Gdje to postoji? To su ljudi koji su već godinama tu, a ništa se ne događa. Oni su tu sve. Možda sam dobar u ovome, možda nisam, ali zasigurno nisam dobar liječnik. Ne pada mi na pamet da nakon treninga idem u bolnicu operirat ljude. Ne može netko biti dobar u svemu. Oni se bave svime i izvrsni su u svemu. Iskreno nisam siguran da je to baš tako. Tako funkcioniraju te krovne organizacije.

Izbornik Tucak nedavno je rekao da su nova pravila uvedena zbog prekida dominacije Balkanaca i da najviše pogoduju Španjolcima?

- Ne mislim da je netko pisao nova pravila da bi pogodovao Španjolcima, ali definitivno je bio cilj da se otupi igra koju njegujemo mi, Srbi i Crnogorci. Ne mora to nama biti neko opravdanje, to moramo prihvatiti i adaptirati se na to. Nema novih i starih pravila, moramo s time igrati i učiniti sve da se transformiramo iz nečega što smo bili nekad u današnje zahtjeve. Opet kada se sve zbroji i oduzme mi opet imamo dominantnu igru centara, ogroman broj igrača više. Dakle, mi smo zadržali neke stvari. Da bi možda mogli na nekim drugim stvarima koristiti nova pravila, to stoji. S našom koncepcijom mi i dalje imamo ono što je najvažnije, a to je igra i veliki broj isključenja koji nas stvara u situaciju da smo konkurentni. Moramo raditi na tome da pronalazimo nova rješenja kako bi realizacija bila bolja. Puno plivanja je nešto što nova pravila nose. To je stil Španjolske, Italije, ali i Australije i SAD-a.

Za vrijeme trajanja EP-a u Budimpešti, Smodlaka je saznao kako je novi trener Jadrana. To je nešto što sigurno nije očekivao?

- Imali smo razgovore, oni traju odavno. Iznenadio me tajming i odluka kolege Asića da ode u ovom periodu. Bilo je za očekivati, ako je odlučio otići da to bude kraju sezone. Međutim očito se u njemu nešto prelomilo i procijenio je da je odlazak za njegovu karijeru i život bolje. Nisam to očekivao. Ne mogu reći da je to i moj prvi izbor, u klubu to znaju. Ja sam njima više puta rekao da ono što ja zaista volim i što me najviše veseli, to je rad s djecom u omladinskom pogonu. Ova situacija je za mene bila teška. Ja sam s tom djecom radio godinama, napustio sam ih praktički preko noći, bez pozdrava, prije natjecanja. To mi je najteži dio cijele ove priče. Oni su zaista ono najbolje što mi imamo, to su sada mlađi juniori. Oni su prvaci države, vrlo kvalitetna grupa s nizom dobrih, odličnih pojedinaca, pravih sportaša, vrijednih momaka. Bilo mi je zaista teško sve skupa učiniti radi njih. U nekakvim razgovorima se tražilo rješenje da ukoliko baš moram se odlučiti na ovaj potez da nađemo najbolje moguće drugo rješenje za njih. Da ih na neki način zbrinemo, da ih ne ostavimo. Ta djeca su mi kao moja vlastita djeca.

Kako je njima to palo, je li bio oproštaj?

- Nije, ne volim oproštaje. Kada sam se vratio došao sam im se javiti. Skupio sam ih, pozdravio i zaželio da se što prije vidimo ponovno, naravno misleći da nastave marljivo raditi te da ih što prije uvedemo u seniorsku ekipu. 

Smodlaka je bio trener Jadrana prije dolaska Ivana Asića u ljeto 2017., a sada je stigao baš umjesto Asića. Sudbina ilI?

- Oba dva smo Splićanina, Jadranova smo dica. To je nešto što nas veže. Mislim da tako i čelnici u klubu razmišljaju. Prvo se traži rješenje unutar kluba. On je došao umjesto mene, sada smo se ponovno zarotirali, ne vidim neku veću simboliku.

Tog ljeta 2017. uz Ivana Asića  na Zvončac je stigao i Ratko Rudić. Slušali smo najave velikog Jadrana. Dva puta se izborio ulazak u Liga prvaka, ali daleko je to od zvučnih najava...

- To su mahom sve ljudi koji su iz vaterpola. Oni su većinom iz one zlatne generacije Jadrana. Međutim, povlačiti paralelu između tog vremena i današnjeg doba je teško. U prošlosti je trebalo puno manje sredstava i logistike za napraviti uspjeh. Iskočiti s rezultatom sada ne možeš slučajno i ne ide to preko noći. Unutar domaćeg prvenstva imamo dvije prepreke, Jug i Mladost, dva stabilna kluba koja se već 20-ak godina izmjenjuju na poziciji prvaka. Neću pričati o financijama, nije to lako preko noći prestići. Bitno je da Jadran nije više ondje gdje je bio prije pet godina. Prije dva dana su me zvali iz Hannovera, traže sparing treninge s Jadranom. To su stvari koje nas trebaju veseliti. Ne mora nas samo veseliti samo titula prvaka Hrvatske. Premalo je vremena prošlo od situacije kada je Jadran bio pod upitnikom hoće li više postojati ili ne do danas. Brza rješenja nisu uvijek najbolja. Ovo je put kojim Jadran treba ići. Osigurana su nekakva sredstva od države i Grada se natkrije bazen na Zvončacu. To su naši prioriteti. Mi imamo ogroman problem s terminima bazena. Naša djeca treniraju u nenormalnim uvjetima. Nevjerojatno je da su oni na razini na kojoj jesu. Uvjeti koje mi imamo, i sva tri splitska kluba... Naša djeca, njih 20 trenira u dvije pruge širine četiri i pol metra. Što možete tu trenirati? Kada tako gledamo onda je ipak prioritet riješiti te stvari, osigurati normalne uvjete uz dobar rad, uz školovane trenere početi graditi klub uz puno strpljenja. Onda sve skupa s malim intervencijama, dolaskom igrača iz inozemstva se možemo dovesti u situaciju da budemo konkurentni. Ali, naravno to ne možemo napraviti ni u godinu, dvije ni tri. Za to treba pet, šest, sedam godina. Ako uspijemo u tome da iz svog pogona izbacimo četiri, pet igrača uz jednog-dvojicu kvalitetnih igrača sa strane, mi ćemo onda biti u igri da budemo konkurentni. To bi nam bilo i financijski izvedivo. Kupovanje deset igrača nema smisla.

Smodlaka je na klupi Jadrana debitirao pobjedom u Beogradu, već sutra slijedi Barceloneta u Ligi prvaka. Koji su ciljevi i čime bi bili zadovoljni?

- Iskreno, od kako sam postavljen na poziciju trenera u Budimpešti nismo ni sjeli svi zajedno. Odmah po povratku smo nastavili s putovanjima, sada idemo u Barcelonu. Obzirom da sam ja dijete kluba, svi skupa radimo, znam određene okvire. Sigurno je da cilj nije pobijediti Barcelonetu, ali najvažnije je da se nametnemo kao ozbiljan suparnik da se ne dogodi da te utakmice gubimo deset razlike. To je nešto što je u ovom trenutku najvažnije. Glupo bi bilo reći kako idemo pobijediti, ali idemo se boriti, biti konkurentni, idemo ih namučiti. Domaći ciljevi su u regionalnoj ligi i prvenstvu Hrvatske namučiti bilo koga u polufinalu, je li to Jug ili Mladost svejedno. Da ne budemo topovsko meso, da nitko ne dođe opušten. Jadran je ove sezone pobijedio Juga, to je pokazatelj da ova ekipa može igrati sa svima. Oscilacije su bile velike, ne u rezultatu, nego u igri. Inzistirat ću da ne budemo toliko labilni i nepredvidivi.

Vaterpolo je ekipni sport u kojem je potrebno najmanje novca za europski tron. No, do njega nije baš lako doći...

- Gledajući ekipne sportove je to stvarno cifra koja je zanemariva i smiješna. Isto tako kada se priča o tome treba biti realan i usporediti interes za našim sportom i nekim drugim. Teško se možemo maknuti, ako se ne pojavi neki novi Sloboda ili Volpi u Italiji. Ljudi sa svojim novcima koji su zaljubljenici u ovaj sport. Da smo mi ustrojeni po mađarskom modelu gdje ti država osigurava sredstva koja su dostatna za tako nešto, onda bi mogli pričati o nekakvim dodatnim ulaganjima koji su prihvatljivi za privatne ulagače. Dok mi imamo proračun tri, četiri ili pet milijuna kuna, a naši suparnici 15-20 teško je pričati o ozbiljnosti. Imate situaciju iz Juga, oni su najbolji primjer. To je klub koji je s relativno malim ulaganjima u odnosu na Pro Recco uspio doći do trofeja. Međutim, to se dogodilo neću reći slučajno, ali dogodilo se jednom. Teško će se događati u kontinuitetu.

Mnogi se pitaju jesu li Splitu potrebna tri vaterpolo kluba. Svaki ima svoju priču i tradiciju, no moraju li sva tri imati seniore. Je li rješenje da dva imaju omladinski pogon, pa da se najbolje filtrira u treći klub?

- To se i ja često pitam. U situaciji kada imate POŠK-a koji je bio u stečaju, sada je u problemima, Jadrana koji je bio u konopcima do prije četiri-pet godin, zapitate se je li to potrebno na taj način. Bi li bilo bolje sve najbolje skupiti i napraviti jedan klub? Ja mislim da bi. Kada je egzistencija potrebna onda nije bitna ni tradicija. Postoje neka rješenja koja bi zadovoljila svih. Ne znam koja su, nisam razmišljao o tome jer ne vjerujem da će se to dogoditi. Ali, to nije loša ideja za splitski vaterpolo. Osipa se kvaliteta i novci. Zbog čega? Da bi pričali o tradiciji? Kojoj tradiciji kada se iz godine u godinu akrobacijama spašavate od gašenja. To je neću reći smiješno, ali vrlo upitno treba li se tako nastaviti. Neću ulaziti u kvalitetu koju bismo postigli da sve spojimo pod jednu kapu. Ja sam prvi koji bi bio spreman na takve poteze. Teška vremena zahtijevaju radikalne poteze.

Je li rješenje za hrvatski sport, mađarski model, da se točno znaju sportovi koji će biti nositelji kvalitete?

- Teško je meni o tome pričati, mi smo mi ti koji već godinama držimo primat najtrofejnijeg sporta. Moraju biti jasniji kriteriji, oni postoje u svemu, pa bi trebali biti i u tome. Teško može vuk biti sit i ovce na broju. Kompromisi su nekad dobri, a nekad vode u prosječnost. Pitanje je što mi želimo od sporta. Je li to rekreativni sport koji će uključiti djecu radi zdravlja ili želimo sport koji će promicati našu državu i biti nam reklama. Mi smo trenutno u situaciji da smo nigdje. Novac se rasipa, a ja ne vidim da je bavljenje sportom za djecu u Hrvatskoj besplatno. Ta priča bi imala smisla kada bi djeca došla na bazen, dvoranu ili nogometni teren i trenirala besplatno. Ovdje se enormna sredstva troše, rasipaju. Na kraju opet najveći trošak pada na leđa roditelja. Onda se pitate gdje je taj novac i tko ga troši? To je nešto što bi se trebalo preispitati. Ne govorim da bi trebalo doći i dati 100 milijuna kuna vaterpolu, ali trebalo bi vidjeti gdje taj novac zaista ide. Ja kao roditelj koji imam troje djece mjesečno imam vrlo visoku stavku za njihovo bavljenje sportom. Ako nema rezultata u nekim sportovima, trošak snosi roditelj, gdje su ti novci? Ne bavim se politikom, ali to mi se nameće kao glavno pitanje. 

Deset godina je prošlo od kraja igračke karijere. Dok je bio igrač govorio je kako nikada neće biti trener, no ugrizao se za jezik...

- To je istina. Ovo je ispalo ja bih rekao slučajno. Nakon prestanka igračke karijere tri godine sam bio potpuno izvan vaterpola. Međutim, onda su me moji jugaši digli, doveli dolje i inzistirali da radim u vaterpolu. Proveo sam u Dubrovniku kao trener mlađih kategorija i pomoćnik Vjekoslavu Kobešćaku četiri i pol godine. Od tada više ne govorim ništa, s odmakom mislim da ne znam što bih ja to drugo u životu radio osim ovoga. Pokušao jesam nešto, ali kada si cijeli život u nečemu onda ne treba izmišljati toplu vodu. Naravno, nije vaterpolo jedina stvar koja me zanima u životu, ali da mi je najzanimljivija i najdraža mogu reći da je. Moja razmišljanja u igračkim danima su vezana isključivo uz to da sam kao igrač imao priliku vidjeti koliki je pritisak na ljude koji se bave trenerskim poslom. Pritisak od strane navijača, novinara, uprave kluba, pa i igrača. To nije lako, treba balansirati. Teško je s 20 ljudi upravljati jer sport nije firma. Nije toliko egzaktan, nema jasnih mjerila i pokazatelja kada pitate tko je bio dobar, a tko nije. Dvadeset ljudi, 40 očiju, svi vide drugačije nešto, a vi morate biti taj koji će sve to izvagati i donijeti odluku. Kao igrač sam vidio s kojim se problemima treneri moraju nositi i to nije bilo nešto što me privlačilo.

Karijera mu je vezana za tri kluba. Jadran, Jug i Cattaro. Najviše je bio u Jugu, 11 godina i pritom osvojio 19 trofeja. Bi li nešto mijenjao?

- Imao sam sreću da je moja karijera skrenula prema Dubrovniku. Bio sam u situaciji da mogu birati, izabrao sam Juga na iznenađenje mnogih. Međutim, vrlo brzo se pokazalo da je taj izbor bio odličan. Tu ne bih ništa mijenjao. To su moje najbolje, najuspješnije godine, kao čovjeka i kao igrača. Došao sam u sredinu koja me izvrsno prihvatila. Grad je tih godina živio vaterpolo, imao sam sve što bilo koji sportaš može sanjati; klub gdje si dobrodošao, ljude koji te cijene, publiku koja je ludovala po tribinama, trofeje...Onda vas netko pita zašto nisi išao u Italiju. Zašto bi? Ja ni u jednom trenutku nisam razmišljao o odlasku iz Juga. Ja bih odbijao te razgovore, govorio da imam dug ugovor s Jugom, da ne bih došao u iskušenje otići. Stvarno mi je bilo prekrasno u Dubrovniku. U životu kada ti je negdje dobro ne treba tražiti kruha preko pogače. 

Bio je vaterpolist godine, osvajao je Ligu prvaka, LEN kup, sve domaće trofeje. S reprezentacijom je osvojio dvije medalje na Europskim prvenstvima, zlato na Svjetskom prvenstvu u Melbourneu. No, jedna ga stvar posebno boli...

- Najviše mi je žao Olimpijskih igara. Od tri nastupa na igrama ne znam koja je veći ožiljak. Bilo je tu spleta nesretnih okolnosti. Kada sve podvučeš to je nešto što mi je na negativan način obilježilo karijeru. Tri fijaska, to bih tako opisao. Nije tu čak pitanje ni medalje, već dojma koji je na mene ostao loš. Mi smo bili zaista odlična ekipa. Ta ekipa praktički ista je bila svjetski prvak. Način na koji bi mi ispali iz igre je nevjerojatan, i tako tri puta. To je prilično frustrirajuće.

Prve su bile u Sydneyju 2000. godine...

- Sydney, moja prva Olimpijada, fantastična igra u grupi, pobijedili smo olimpijske pobjednike. Onda se dogodi da se 70% ekipe razboli, dobije gripu radi propusta Olimpijskog odbora. Nismo se cijepili, a poslije se saznalo da smo trebali biti cijepljeni. Mi smo se ugasili kada je bilo najvažnije. U Ateni 2004. nam se dan prije na treningu sa Španjolskom ozlijedio Hinić. Prvu utakmicu otpala su još dvojica, bili smo desetkovani, nije nam imao tko igrati. Ta Olimpijada je završila prije nego što je počela. Zaključno, 2008. smo stigli kao svjetski prvaci. Imali smo sve, nekakve krive procjene su nas dovele u situaciju da ne shvatimo ozbiljno protivnika poput SAD-a. Doveli smo se u situaciju da smo bili drugi u skupini i morali smo u četvrtfinale. Kada ste uvjereni da ste direktno u polufinalu i netko vas u to uvjerava, teško se bilo dignuti te smo poraženi od Crne Gore u četvrtfinalu. To su tri stvari koje su najviše negativnog traga ostavili na meni.

Na bazen je stigao zbog brata...

- On je tri godine stariji od mene. Počeli smo zajedno trenirati. On se počeo prekasno baviti. Ključna je bila prva ili druga godina, kada sam odlučio da neću nastaviti s vaterpolom. On je nastavio, onda sam se i ja sljedeću godinu vratio.

Kako je postao sidrun?

- Igrao sam poziciju beka i centra. To je trajalo dok nisam došao u Juga. Tada Jug nije bio pokriven na poziciji centra, te sam silom prilika morao se isključivo na to fokusirati. Iako bih i tamo prvu sezonu znao biti na beka. Vaterpolo se mijenjao, postao je zahtjevniji. Nije bilo moguće energetski izdržati promjenu pozicije.  

Je li vaterpolo jedini sport kojim se bavio?

- Ja sam kao i svi u Splitu sa sedam godina bio u Dalmatinca. To je jedini sport kojim sam se bavio službeno. Mi smo još generacija koja se na ulici bavila svim mogućim sportovima. Imali smo u kvartu ministra sporta, tako smo ga zvali. On je bio naš motor što se tiče bavljenja sportom. Vukao je svih nas za sobom, organizirao je radne akcije poput skupljanja para za obruč. Mi smo to sami sebi omogućavali, nismo imali terena. Svim sportovima smo se bavili na ulici. Prošao sam puno sportova, svaki od njih ti da nešto. To je najveći problem djece danas, nemaju taj osjećaj prostora, tu percepciju. Nažalost, previše su vremena pred ekranom. Imamo problema, ne mi, nego svi s tom djecom. Teško je objasniti djetetu koji nije odrastao na ulici, koji se ne bavi s loptom nego sjedi ispred ekrana što je prostor u kojem bi se on trebao kretati.

Zanimljiv je bio slučaj iz 1993. godine kada je Smodlaka bio u kadru tri reprezentativne selekcije...

- Bio sam u tri reprezentacije. Kadetska, juniorska, seniorska. Bilo je pitanje kako se preklapalo, gdje ću ići. Na kraju je dogovor bio da idem na Europsko prvenstvo kadeta, i kasnije s dva dana zakašnjenja na juniorsko u Kairo. Međutim, prvo kolo su juniori poraženi od Slovačke i to je bio kraj šansi za medalju. To je bio razlog da ne idem. 

Ima troje djece, kći je nastarija, a ima i dva sina...

- Kćerka je u odbojci, u fazi je da ne znam ni ja bavi li se još. Ode povremeno na treninge. Stariji sin je u Jadrana, trenira vaterpolo, a najmanji, ima osam godina, povremeno dođe na bazen.

Je li sin naslijedio tatu?

- Oni su u fazama gdje igraju svi sve, nema specijalizacije. Mislim da nije ta pozicija nešto što ga zanima.

Kako gledate na njega, traži li savjet?

- Iznenađujuće je koliko mi u kući malo pričamo o vaterpolu. Kada pričam nekome, ljudi mi ne vjeruju. Ali, kada dođem doma želim napraviti odmak od vaterpola. On ima svoje trenere koji ga obučavaju. Ne trebam ja biti taj koji će mu soliti pamet. Ne znam što mogu tu postići, osim da mu se popnem na vrh glave i ostavi se svega., u jednom trenutku sam mu i ja bio trener.

Kratkoročni i dugoročni cilj?

- Moji kratkoročni ciljevi su da u prvom redu u Jadranu se neke stvari poslože kako bih ja to htio, da nivo prikazane igre bude zadovoljavajući. Cilj je da s reprezentacijom odemo na OI, ali ne bih rekao da su to neki ciljevi, to je pod normalno. Nekih velikih ciljeva nemam. Gledam to dan za dan, tako sam funkcionirao i kao igrač - zaključio je Smodlaka.