INTERVJU Robert Matić: Još s aparata sam pokazivao snimak kolegama jer se takva slika ne uhvati baš često

INTERVJU Robert Matić: Još s aparata sam pokazivao snimak kolegama jer se takva slika ne uhvati baš često

Meni osobno lajkovi nisu kriterij za dobru sliku, ali godi što se toliko ljudi svidila

Slika Hajdukova fotoreportera Roberta Matića obišla je svijet. Ne samo da ima rekordan broj reakcija na Instagramu 'bijelih', već je prenijela i popularna stranica '433', na kojoj je do sada sakupila nevjerojatnih 840.000 lajkova...

- Snimljena je desetak minuta prije početka utakmice na Dječjoj tribini. Tamo uvijek pogledamo koga ima, djeca se vesele Ricu, a mi potražimo zanimljiv kadar. Uočio sam majku s malim djetetom i snimio ih par puta dok su prolazili, ali nije to bilo ni blizu onog izraza lica s ove popularne slike. Kada su sjeli, još sam dva puta okinuo i čim sam vidio djetetov osmijeh, znao sam da je to to. Odmah sam onako s aparata išao pokazati kolegama fotografiju jer se tako što ne uhvati baš često - priča Matić.

Fotografija nije odmah izbila u prvi plan...

- Uokolo utakmice nemamo puno vremena. Nešto slika pošaljemo pred sam početak, ostatak za vrijeme i nakon susreta. Otprilike sat vremena poslije utakmice sve mora biti na našoj stranici, a ta je slika bila dio fotogalerije.

I kako je isplivala?

- Kada se sve slegne, tada se pogleda što bi se moglo staviti na Instagram. Kolega iz Odjela za odnose s javnošću Duje Biuk sutradan je odabrao tu fotografiju. Svi smo mi dio tima i jedino tako možemo funkcionirati. Nakon toga smo dobili upit sa stranice '433' možemo li im poslati originalnu fotografiju, a dalje je sve poznato...


Je li ti to najuspješnija slika?

- Meni osobno lajkovi nisu kriterij. Lijepo je što se toliko ljudi svidila, sasvim sigurno da ti to godi, ali ima težih i zahtjevnijih situacija gdje napraviš dobru sliku. To mi je sa strane struke draže kad uspijem dobro napraviti...

Primjerice?

- Tijekom priprema u Turskoj je stalno bilo nevrijeme, olujne kiše. Smatram da sam napravio odlične fotografije iz kojih se moglo vidjeti u kakvim uvjetima i kako se radi. Netko bi možda čak i odustao od snimanja u takvim okolnostima.

Postoji li nešto što se ne smije snimati?

- Mi znamo što je nama u interesu i poželjno, a to je uvijek pozitivna strana. Navijači su najveća snaga Hajduka i uvijek dio moraš njima posvetiti. Koliko god se igrači trudili, slike s terena ne izgledaju Bog zna kako kad su iza prazne tribine.

Vi ste kao Odjel za odnose s javnošću ujedno i servis brojnim medijima koji prenose fotografije...

- Uvijek razmišljamo o tome da pokrijemo što više. Od svakoga igrača moram imati sliku za ponuditi, od golmana do napadača...

Ofenzivci su više zastupljeni, zašto uglavnom stojite iza gola gdje Hajduk napada?

- Osnovni problem je što ne smijemo stajati sa strane nego iza jednog ili drugog gola. Ako odemo iza našeg, tada će nam svi Hajdukovi igrači biti leđima okrenuti. Zato smo uglavnom na suprotnoj strani, a obrambene možemo uhvatiti kad dođu naprijed na korner ili u nekim drugim situacijama kad se ukaže prilika.

Koliko je slikavanje Hajduka lakše ili teže od nekih drugih zadataka?

- Ja sam pet godina snimao regate, što je još zahtjevnije jer si na brodu. Gumenjak skače gore-dolje, moraš se snalaziti i po većim valovima, tako da mi ovo nije bilo teže od toga. Na utakmici sjediš i snimaš, ali moraš predvidjeti sljedeći potez i na koji detalj trebaš obratiti pažnju.

Javnosti nije poznato da si se školovao i dio života proveo u Engleskoj...

- Sedam godina sam živio u Londonu, gdje sam završio Višu školu za dizajn i fotografiju koja je osmišljena za osposobljavanje za rad i tržište. Učili smo sve vrste fotografije sa svim vrstama aparata i rasvjete. Ta škola je bila opremljena svom mogućom aparaturom s kojom se u to vrijeme moglo doći u doticaj, predavači su bili iz cijelog svijeta, a isti ti ljudi su nas i ocjenjivali. Tek kad je sve završilo, shvatio sam koliko sam naučio.

Tamo si i radio?

- Da. Radio sam neko vrijeme u foto-radnji i snimao povremeno za Slobodnu Dalmaciju. Pokrivao sam dosta toga vezano za Hrvatsku, pamtim protest na Trafalgaru, nakon kojega sam dao negative svom susjedu iz sela, a on ih je u avionu predao uredniku iz Slobodne. Sutra su te fotografije izašle na srednjim stranicama. Možda je još zanimljivije što sam snimao utakmicu Tottenham - Hajduk iz 1991. godine. To mi je bilo prvo slikavanje na engleskom stadionu. Negativ sam poslao u Slobodnu po novinaru Mariju Garberu, na naslovnici je izašla velika slika Koznikua, a za sebe sam sačuvao samo jednu, gdje se vidi kako momčad istrčava na teren.

Koji trenutak iz perioda u Hajduku posebno pamtiš?

- Svaka pobjeda je bila veselje. Bolje su fotografije, veće emocije, pravi je gušt. Kad izgubiš, ne znaš ima li smisla išta objavljivati. Nakon što smo na jedanaesterce pobijedili Lokomotivu u polufinalu Kupa, snimio sam posebno dragu sliku, gdje Hamzu, kojemu je lice puno znoja, grli Gyurcso. 

A ono kad se svi smiju na treningu, je li to namješteno?

- Najprije, ja baš nikad ne ulazim u teren. Uvijek sam izvan, po rubovima. Čekam određene trenutke. Kad igraju kolo, tu se igrači najčešće znaju nasmijati, zagrliti. Moraš biti spreman uhvatiti taj trenutak. Ja ništa ne volim namješteno.

Što bi generalno rekao za svoj posao?

- Lijep je i zanimljiv, ali ujedno naporan i zahtjevan. Moji prijatelji i poznanici se začude koliko vremena provodim na poslu i ne znaju što sve radim. Posla je tu beskrajno, osim prve momčadi, tu je Hajduk II, juniori, kadeti, pioniri..., Otvorena škola, sada Summer School, komemoracije, Web Shop, novi igrači... Razmišljam uvijek i o tome da će naš grafičar pripremiti sliku za rođendan igrača pa gledam da imam pozu koja njemu odgovara. Da ne govorim da svake godine idu nove majice, roba, tako da uvijek trebamo biti ažurni.

Poruka za kraj...

- Svaki dan kad prolazim kroz hodnike na Poljudu srećem na desetine djelatnika, trenera, djece... Toliko ljudi mi svakodnevno daje ruku, lijepo pozdravlja...Tada je nebitno jesi li tamo 10 ili 12 sati, ljudi primijete i cijene kad radiš pošteno jer vidiš kako se odnose prema tebi. Meni teže pada kad igrači odu. Netko s kim si tri godine dijelio radosti i tuge, putovao i svakodnevno se viđao jedan dan samo nestane, ode na neki liječnički i više se nikad ne pojavi. Eto, na to se baš ne mogu priviknuti.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(49730, "");
Pregledaj komentare