INTERVJU Tiho Novak: Luka Modrić i društvo ne bi imali šanse u futsalu protiv moje ekipe malonogometaša

Tihomir Novak je veliko pojačanje Split Tommyja, igrač koji se u karijeri naosvajao trofeja, iako dolazi iz grada u kojemu u vrijeme njegova odrastanja nije bilo malonogometnog kluba... 

- U Kutini se, kao i u svakom drugom gradu, puno djece bavi nogometom. Rukomet je godinama bio u vrhu državnog prvenstva pa je tako kotirao kao sport broj jedan, a ja sam počeo u velikom nogometu. S osam godina sam se priključio treninzima Moslavine - rekao je Novak. 

Na kojoj si poziciji igrao i kako je dalje tekla tvoja karijera na velikom terenu?

- Igrao sam na svim pozicijama u veznom redu. Moslavina nije imala dobre uvjete za rad s mladima, kako u infrastrukturi, tako i u stručnom kadru, pa smo bili samouki igrači. Kao senior sam igrao Treću ligu, te bio dio generacije koja je izborila ulazak u 2. HNL. Nakon toga se dogodio nesporazum s upravom pa sam prešao u klub Libertas Novska, koji je igrao Treću ligu. Imao sam 21 godinu, te počeo paralelno igrati mali nogomet za Petrinjčicu. Nakon šest mjeseci sam za sva vremena napustio veliki teren.

Kako je prošla prilagodba na mali teren?

- Prije Petrinjčice sam igrao samo turnire i to 5+1 s velikom loptom, tako da nisam imao doticaja s futsalom. U Petrinjčici sam proveo samo jednu sezonu, ušli smo u play-off, što je za tu momčad bio veliki uspjeh jer se prije i poslije toga uglavnom borila za ostanak. Ispali smo od Uspinjače, koja je tada bila među najjačima. Uspinjača je osvojila Kup i igrala finale koje je izgubila od Gospića.

Što je tada dovelo do tvog prelaska baš u Gospić?

- Trener Mijo Rimac me vodio prvih šest mjeseci u Petrinjčici, a onda je prešao u Gospić. Predložio je tada gospodinu Josi Vrkljanu mene kao perspektivnog igrača. Nakon razgovora s njima sam promijenio klub i stigao u dream-team, u kojemu su igrali Nikola Tomičić, Patrik Drndić, Milivoj Simeunović, Robert Hertl, dva Brazilca Serginho i Romario...

Je li ta momčad bolja od Nacionala iz prošle sezone?

- Teško mi je usporediti jer se igra puno promijenila. Ali jedna i druga su najbolje momčadi u kojima sam igrao, a vjerojatno i svih vremena u Hrvatskoj.

U čemu se igra promijenila?

- Igra se puno brže, puno se više pažnje pridaje taktici i obrani. Tempo igre je puno jači, igrač s loptom ima manje vremena i jako je teško igrati prema naprijed.

Zanimljivo mi je i ovo da te trener Rimac predložio kao 'perspektivnog', a bio si već u 21. godini...

- U zadnje vrijeme se puno ranije počinje s futsalom, što je dobro za naš sport i mlade igrače. U moje je vrijeme rijetko tko počinjao ranije, pogotovo što u mom gradu nije bilo ni malonogometnog kluba, tako da sam ga sasvim slučajno počeo igrati.

Kod nas se često kaže da mali nogomet igra onaj koji nije uspio u velikom...

- U Hrvatskoj na kraju tako i ispadne, ali zapravo je istina da netko ima bolje predispozicije za mali nogomet, a drugome paše veliki.

Ajmo ovako: da ti izabereš četvoricu suigrača iz malog nogometa, a Luka Modrić s velikog terena i ogledate se u futsalu, tko bi bio bolji? 

- Mislim da bi to bila uvjerljiva naša pobjeda.

Sve i da Luka dovede suigrače iz reprezentacije?

- Ma opet naš trijumf. Siguran sam to. Makar moram reći da sam siguran da bi se kvalitetni igrači iz velikog nogometa s vremenom prilagodili na mali. Na Kutiji šibica, gdje opet nisu sto posto pravila futsala, malonogometne ekipe su u pravilu pobjeđivale igrače s velikog nogometa.

Tamo je i više novca, je li to razlog što mladi počinju u velikonogometnim klubovima?

- Sav taj glamur, pa i novac kojega ste spomenuli, privlače djecu da odu na veliki teren. Ali zapravo svi najprije ispred zgrade počnu na malom...  U futsalu su se tek u zadnjim godinama pojavile Akademije koje rade s najmlađim uzrastima, a slabije je i medijski praćen.

Možda mu fali i više atrakcije, igrači poput Tomičića ili Palića su povijest, publika želi atraktivan dribling čak i pod cijenu da primiš neki jeftin gol...

- Svaki od tih igrača je prije svega želio pobijediti. Mislim da s tim njihovim načinom igre danas ne bi pobjeđivali. Ima sigurno i sada igrača koji su umjetnici, te znaju gurnuti kroz noge i podvaliti loptu, ali traži se rezultat i svi smo se podredili tome.

Baš ti si igrač rezultata, stalno si prvi. Čak i sa Splitom imaš već osvojeno prvenstvo...

- Tada smo u finalnoj seriji gubili od Vrgorca 0:2 pa preokrenuli na 3:2. Za njih su igrali, Luketin, Lalić, Mijatović, Ramić..., a za nas Jukić, kapetan je bio Osibov, pa Laura, Marinović, Suton, Jelovčić, Radan... Mnogi od njih su tada bili još jako mladi.

Najbolji suigrač s kojim si igrao?

- Sto puta sam razmišljao, ne bih mogao izdvojiti jednog. U Gospiću Milivoj Simeunović, u Nacionalu Korab Moriba, u Italiji Gabriel Lima. Igrač kojega sam volio gledati kad sam tek počeo igrati je Tomičić. On mi je na početku karijere bio veliki uzor. Naravno da je i mene oduševljavalo s kakvom lakoćom dribla.

Najdraža titula?

- To je kao da pitate roditelja koje mu je dijete najdraže. Najdraža mi je svaka sljedeća.

Najteži poraz?

- Sada s reprezentacijom protiv Francuske. Svi smo skupa iskreno vjerovali da ova generacija u Sloveniji može ući u borbu za medalje. I da će nam to biti kruna karijere. Puno nas je to pogodilo i potreslo. Neki od nas već imaju i dosta godina, htjeli smo i vjerovali da možemo napraviti nešto upečatljivo. Iza sebe imamo četvrto mjesto na EP-u u Hrvatskoj i četvrtfinale na EP-u u Belgiji, a sada smo u nekim prigodama pokazali da se možemo nositi s najjačima.

Ćiro Blažević nekad kaže da je presudna - sreća.

- Ne volim govoriti o sreći ni u pobjedi, ni u porazu. Ne mogu reći da su Francuzi bolji od nas, ali na terenu su se pokazali jačima i zasluženo se plasirali na završnicu.

Kako se ti osobno osjećaš, s obzirom da ti je uskoro 31. rođendan?

- Fizički odlično, a igrački smatram da sam u najboljim godinama i još uvijek napredujem. Igram sve zrelije, taktički bolje. Sve je individualno, netko završi karijeru sa 33, netko sa 38, ja se super osjećam. 

S obzirom da si rođen u Kutini, pretpostavljam da si navijač Dinama?

- Jesam.

Ali kao kapetan Nacionala si predvodio cijelu svoju momčad i učlanio se u Hajduk...

- Tada smo to napravili da se privuče pažnja jer su prvog čovjeka Split Tommyja Ivu Zokovića maknuli sa svih funkcija pa je bilo važno da se ukaže na to što se dešava u HNS-u po pitanju futsala.

Kakav je bio odjek nakon svega?

- Imao sam negativnih reakcija. Brzo nakon toga smo igrali protiv Futsal Dinama i onda su nas dočekali dosta ružno. Na kraju je ta utakmica bila i prekinuta. Iako sam navijač Dinama, nisam zagrižen i nemam ništa protiv Hajduka. Dapače, vesele me uspjesi 'bijelih' kao i drugih naših klubova u europskih natjecanjima.

Vratimo se mi futsalu, Tommy je po meni bio jači od Nacionala u sezoni kada se finale igralo u Areni. Jeste li se vi posebno motivirali za te utakmice, nevjerojatno je da sustignete minus od 4:2 u samoj završnici pred 3500 gledatelja usred Splita...

- Mi smo te sezone imali problema s ozljedama Kocića i Surudžića. Split je po imenima i širini kadra imao bolju ekipu, ali mi smo se hrabro borili i osvojili naslov. Meni osobno ne treba motivacija u finalu, a u toj završnici sam čak i asistirao za gol...

Najbolji trener u karijeri?

- U Hrvatskoj Kujtim Morina, a od stranih Thiago Polido, koji mi je bio trener u Italiji. Morina je mlad stručnjak koji živi futsal i puno ulaže u sebe. Puno razgovara s igračima i ne misli da je najpametniji na svijetu. Pred njim je velika karijera. Polido ima sličan način rada kao trener Acosta sada u Splitu. To su veliki profesionalci koji ništa ne prepuštaju slučaju. Svakom treningu i utakmici pristupaju maksimalno studiozno i gušt je raditi s njima.

Jednu godinu si igrao za klub Asti Calcio u Italiji, kako je tamo bilo?

- Osvojili smo prvo mjesto u regularnom dijelu, a u play-offu smo ispali u polufinalu. Mjesto se nalazi blizu Torina, na svakoj utakmici u Astiju je bilo skoro pa puno, a u play-offu je dvorana bila krcata. Nakon mog odlaska klub je trajao još dvije-tri godine, a onda se ugasio. Nažalost se to u ovom sportu još zna događati praktički 'preko noći'...

Slična je priča i s Gospićem...

- Pa dobro, Nacional je od njih kupio status, te tako naslijedio i trofeje. Zakonski je to isti klub, iako u suštini nije.

Je li se Nacional raspao ili nije?

- Ne znam koja je trenutno njihova kvaliteta. Atmosfera je svih proteklih godina u Nacionalu bila odlična, osvojio sam tamo tri prvenstva zaredom, a većina igrača imala je želju za ostankom. No, osjetila se financijska nesigurnost, te ljudi više nisu mogli čekati. Sad se vjerojatno stanje opet konsolidiralo, došla su nova pojačanja. Izgleda da će biti solidni, ali ne više onako kao prije. 

Kako je ući u sezonu gdje prevladava razmišljanje da je Split Tommy već prvak, a tek je odigrano jedno kolo? 

- To se meni ne sviđa. Nikad ne treba tako pričati i tako se postavljati. Ova momčad Splita se ne može uspoređivati s Nacionalom iz prošle godine. U Splitu ima kvalitete, ali moramo se spustiti na zemlju, zatvoriti u dvoranu i puno raditi. Ima tu dosta mladih i neiskusnih igrača koji nisu navikli igrati finala, gdje su utakmice pod velikom pritiskom. Zato treba šutjeti i biti ponizan, a rezultati će doći.

Tko vam je najveći konkurent?

- Novo vrijeme, pogotovo ako se još pojača. Nacional nam je nepoznanica, moguće je da će biti nezgodni kad se još pojačaju, čujem da im dolaze dva nova igrača. Futsal Dinamo će biti nezgodan doma, ali oni u sadašnjem sastavu ne bi smjeli biti preveliki konkurent, iako su nas u prvoj utakmici namučili.

Vratimo se Novom vremenu, tamo je tvoj bivši suigrač Osredkar, koji drži sve konce igre...

- Ajmo se sad vratiti onoj konstataciji o uživanciji u igri Tomičića i Palića. Osredkar je čista suprotnost, destruktivac koji će zaustaviti takav profil igrača, ali veliki radnik koji je izuzetno koristan za ekipu. Novo vrijeme je prije svega domaćinska ekipa, teško ih je bilo dobiti u Makarskoj čak i u sezoni kad su se borili za ostanak. Sviđa mi se njihov Brazilac koji im je donio dimenziju više. Ako pogode s još jednim pojačanjem mogli bi biti jako neugodni.

Kad usporediš svoj prvi dolazak u Split i ovaj sada, što se u klubu promijenilo?

- Situacija je sada puno bolja. Te je sezone bilo dosta problema, sad je sve sjajno posloženo na svim razinama. Imamo odličnog trenera i sve funkcionira na najbolji mogući način. Definitivno sve izgleda puno ozbiljnije nego tada.

A ti? Zagazio si u tridesete, baviš li se s nečim izvan futsala?

- Ne. Igrat ću dokle god me noge budu dobro služile. Ja sam sto posto profesionalac, te od malog nogometa hranim i obitelj, ali to i volim. Imam ljubav i strast prema ovom sportu.

Dobro rečeno ovo zadnje jer kad se ti i tvoji kolege pojavite na Torcida kupu onda ljudi kažu 'došli igrati plaćenici'...

- Osvojio sam zadnju Torcidu s momčadi Biberon, iako sam imao unosnijih ponuda. Presudilo je što me znao moj prijatelj Suton. Ljudi, dakle, moraju shvatiti da se mi igrači zajedno družimo i izvan terena, prijatelji smo, čak i kumovi. Ne slažem se da je tu interes najpresudniji, uvijek ću se radije odazvati u ekipu gdje su mi prijatelji. Prijateljstvo sa Sutonom i ostalima će, siguran sam, trajati i nakon što svi skupa prestanemo aktivno s futsalom - zaključio je Novak.