INTERVJU Vjeran Simunić: Prioritet je konsolidacija Splita, pozivam sve mlade igrače u gradu i okolici, pridružite nam se!

Član legendarne generacije Hajduka iz 70-ih i neumorni strateg koji je u desetak liga imao preko 45 angažmana napokon se vratio kući, u svoj rodni Split. Riječ je o Vjeranu Simuniću. Bez puno razmišljanja prihvatio je poziv RNK Splita, kojem je hitno trebao vatrogasac, a za takav posao uprava 'crvenih' teško bi pronašla nekog boljeg i iskusnijeg od njega. Tim povodom upitali smo 'Bezbija' koja su njegova očekivanja od nadolazeće sezone, prisjetili se njegove bogate trenerske i igračke karijere, a zatim i prokomentirali trenutačno stanje u Hajduku. 

- Tako je, prihvatio sam po treći put dolazak u RNK Split. Prvi put sam bio još dok se stvarala država, 1992. godine. Život me zatim odveo po cijeloj Hrvatskoj, pa sam se opet jednom vratio, a evo sad i treći put. Normalno da u ovom gradu svi volimo Hajduk, ali isto tako treba voditi računa da se dobar nogomet igra i u RNK Splitu. Ovaj grad bi trebao imati dva prvoligaša, kao što je i nekad imao. Gušt mi je bio pratiti Splitove europske izazove i dobre partije koje je nekoć pružao u HNL-u. U ovom su klubu radila velika imena poput Katalinića, Vulića i Pudara, čast mi je što sam ovdje i što sam došao kući da pomognem. 

Kada je stigao poziv iz Splita, jeste li puno razmišljali ili ste odmah prihvatili njihov poziv? 

- Nisam puno razmišljao, ja u životu nikad dugo ne razmišljam. U tom sam trenutku bio slobodan, jedan dan su me zvali, drugi dan smo sjeli na kavu i dogovorili se. Već smo mjesec dana u pogonu, radimo noć i dan, koristimo sve moguće resurse. Igrači koji ove godine žele igrati za Split čine sve da odvoje vrijeme za treninge, a s obzirom na njihove trenutne obveze, to nije lako. 

Koliko ste zadovoljni s trenutnim kadrom momčadi?

- Imam u glavi 6-7 momaka s kojima intenzivno radim. Doduše, svi oni imaju obveze, ili su zaposleni, ili studiraju. To su dijelom momci koji su i prošle sezone igrali za Split. Dok su njihovi prošlosezonski suigrači raštrkani po okolnim klubovima, oni su ostali. Uvijek je Split bio rasadnik talenata, kroz klub su prolazili igrači poput Šutala, Jakića, Baturine i Rebića. Vjerujem da ima materijala, ali bit će izazovno, pogotovo dok se ne riješi status mjesta treniranja. Trenutno čekamo odobrenje da se možemo vratiti na Park mladeži. To je kultni stadion, Splitu je mjesto tamo. Ipak, ako i bude trebalo igrati negdje drugdje, spremni smo. Naši juniori su, recimo, prvu utakmicu igrali u Hrvacama. I tamo je dobar ambijent. 

Kao što ste rekli, Splitova škola oduvijek je producirala velike talente, jeste li možda pronašli nekog dragulja koji se krije u juniorskoj momčadi?

- Ta je momčad prepuna potencijala, talentiranih igrača. Sigurno će nam trebati uskakati, neovisno o tome što se natječu u najvišem rangu. Naročito volim raditi s mladim igračima, ali i svaki stariji igrač, koji voli Split i nogomet, je dobrodošao. Malo kasnimo s pripremama, situacija je takva kakva je, ali radimo sve što možemo da se što prije ekipiramo. 

Već ste odigrali nekoliko pripremnih utakmica. Kakvi su vaši dojmovi?

- Jesmo, bili smo na turniru u Vinjanima, gdje smo igrali s kombinacijom starijih i mlađih igrača. Nije to bilo toliko loše, juniori su igrali protiv Imotskog, koji ima jako dobru ekipu. Malo je ružan bio rezultat, ali stanje na terenu je bilo dobro. Drugi dan smo pobijedili Vinjane, to je bilo solidno. Treći dan je bio miks starijih i mlađih, izgubili smo od Kamena, ali smo na neki način išli prema naprijed. Dobio sam informacije tko koliko vrijedi, tko koliko može pomoći. 

Koji su vam ciljevi postavljeni prije ove sezone? Je li to konsolidacija, borba za povratak u viši rang ili samo opstanak u ligi?

- Konsolidacija. Trebamo prikupiti što više igrača, a ovom prilikom mogu pozvati sve mlade igrače u ovom gradu i okolo, koji žele napredovati i igrati, da dođu u Split. Uvjeren sam kako će se uz našu pomoć uzdignuti te će moći lakše razmišljati o nastavku svojih karijera. U Splitu ima mnoštvo igrača, u glavi sam ih imao bar 20/30, koji su možda malo razočarani sa svojom karijerom, ali nikad ne reci nikad. Mislim da dobar dio njih još uvijek mogu postati igrači, a klub kao što je Split može im poslužiti kao odskočna daska. 

Od 1995. praktički niste bili bez posla, imali ste preko 45 angažmana, a zanima nas što vas je motiviralo na tako raznolik karijerni put? 

- U svakom je poslu bitno da ste stalno unutra, da trenirate i da volite to što radite. Gdje god da sam došao lako sam se privikavao, lako bih ušao u glavu igračima, lako bih shvaćao njihov mentalitet. Često volim reći kako jedan dobar kirurg mora stalno operirati da bi bio to što je, ista je stvar za trenere. Kada su neke moje kolege uzele odmor od nogometa na godinu dana, bilo im se teško vratiti. Jednostavno to više nije bilo to. 

Zatim je dodao:

- Istina je da sam vodio toliko klubova, a zamislite koliko bi ih tek bilo da se nisam u poneke vraćao. Tri puta sam trenirao Marsoniju, Segestu, Zadar i Cibaliju, četiri puta Čakovec… Nevjerojatna je ta karijera, dugačka. Neki kažu: 'Vjeran je ovakav, Vjeran je onakav, stalno mijenja klubove', ali ja sam svaki moj korak u karijeri trebao napraviti. Malo sam imao smjena, više sam ja davao otkaze kada bih osjetio da jednostavno moram to napraviti. Recimo, kada trener stane pred ploču i počne davati upute svojim igračima, ako osjeti barem malu dozu nervoze, onda jednostavno mora otići. Kemija je najvažnija stvar u svlačionici, svi moraju disati jedni za druge, plakat i smijat se zajedno. Ako toga nema, trener mora ići. Ponekad sam morao otići zbog nekih drugih stvari. Recimo, kada nisam želio u igru staviti igrača koji mi nije bio po guštu. Trener ne smije bit rob takvih stvari, igrači to osjete, a to onda ne ide na dobro. 

Često ste bili u ulozi vatrogasca. Klubove ste izbavljali iz jako teških situacija, zbog vas su opstajali u ligi. 

- Rekao mi je jednom prilikom jedan veliki čovjek, Đuro Brodarac, ove riječi: 'Vjerane, moja Segesta je bolesna, a vi ste doktor, trebam vas'. I onda sam došao tamo, dao im taj moj južnjački dišpet, stvorio sam izvrsnu momčad prepunu domaćih igrača i spasio ih. Volim nove izazove, kada situacija izgleda kao nemoguća misija. Kada nitko ne želi doći u klub, e onda ja baš želim. Ista je stvar trenutno sa Splitom. 

Da možete sve ispočetka, postoji li nešto što bi promijenili u vašoj bogatoj karijeri?

- Najveća greška u mojoj karijeri je što sam napustio Kamen Ingrad. Došao sam tamo iz Hrvatskog Dragovoljca i spasio sam ih da ne ispadnu iz lige. Za nagradu me je predsjednik Zec odveo na Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu, a mene je odmah na početku sljedeće sezone uhvatila neka kriza da želim natrag na jug. Dražen Zečić je pjevao u blizini neke dalmatinske pjesme, jesen samo što nije počela, a zove me Zadar. I ja onda napustim Veliku nakon odličnog ulaska u sezonu i idem spašavati Zadar koji je zadnji u ligi. Ja sam stvorio temelje momčadi Kamen Ingrada koja je godinu dana kasnije igrala utakmicu Kupa UEFA protiv Schalkea. Rendulić, Zekić, Jakirović, sve su to moji dečki. Zato mi je žao. 

U zadnje vrijeme promijenili ste nekoliko klubova, ali postoji li među njima neki uz koji ste se posebno vezali, na koji ste jako ponosni?

- Zadnji moj rad na koji sam ponosan je bio u Čakovcu, gdje sam trenirao slična godišta kao i ovdje. Tamo se isto većina igrača prodala prije nego sam došao, a ostali su mi igrači koji su bili plaćeni neke male novce, ali su negdje u sebi znali da postoji mogućnost da naprave korak naprijed u karijeri. Našao sam igrače, neki su čak bili 2007. godište, a kasnije su svi otišli dalje. Neki su išli u Austriju i Sloveniju, neki u Slaven Belupo i Varaždin. Očekujem da ću to uspjeti i ovdje. Imao sam pravu klapu u svlačionici, disali smo jedni za druge. Uvijek govorim kako su u nogometu najvažnije tri stvari, a to su: fizička spremnost, taktička disciplina i momčadska kemija. Kada imate ta tri segmenta, onda će i publika biti iza vas. Uvijek sam bio poznat kao trener kojem je domaći teren svet. Kada sam bio u Unešiću, na Borovištu nisam godinu dana izgubio, u Imotskom u tri mandata isto nisam izgubio na Gospinom dolcu, bilo je još takvih slučajeva. 

Nevjerojatan ugled stvorili ste u Aziji, bili ste trener godine u Singapuru, osvojili ste Kup, a da vas nisu pet kola prije kraja izbacili iz lige, vjerojatno bi i nju osvojili. 

- Velika mi je čast bila tamo raditi. Bilo je mnoštvo zanimljivih trenutaka, recimo, prije finala Kupa dao sam jednu izjavu: 'Neću ni igrati finale, već sam ih pobijedio'. Mislio sam sebi u glavi poslije toga da ako izgubim u toj utakmici da sam propao, ali ako pobijedim da sam Bog. Na kraju smo pobijedili, moji igrači bili su pravi ratnici. Nakon te izjave uspoređivali su me s Mourinhom, haha. Jako je lijepa bila promocija na kojoj se dodjeljivala nagrada za trenera godine. Tisuću ljudi, ogromna sala, a na ekranu ja i dvojica nominiranih. Bio je jako dobar osjećaj kada su me odabrali. Voljeli su me tamo, a i ja sam njih. 

Svakom djetetu rođenom u Splitu san je zaigrati za Hajduk, pamtite li te trenutke kada ste postali član prve ekipe?

- Od kad znam za sebe zanimao me Hajduk i tko tamo brani. Kada sam jednog dana mogao dodirnuti Radomira Vukčevića, to mi je bilo ispunjenje dječačkog sna. Doživio sam i to da sam ispred njega branio na Maksimiru u jednoj jako bitnoj utakmici, trener Branko Zebec tako je odlučio. 

Osim Zebeca u Hajduku vas je trenirao legendarni Tomislav Ivić. Kakvo je bilo to iskustvo, trenirao vas je jedan od najboljih hrvatskih trenera u povijesti?

- Ivić je cijeloj momčadi bio kao drugi otac. Bio je i nevjerojatan taktičar, ispred svoga vremena. Njegove su momčadi već početkom sedamdesetih počele igrati pressing. Ključ su bili njegovi treninzi, mi nismo tada imali nikakve resurse. Igrali smo 4 na 4 iza tribine, Katalinić na jednom golu, a ja na drugom. Uvijek je samo govorio: 'pressing, pressing, pressing!'. Neke stvari sam kroz karijeru uzeo od njega, jednostavno sam volio igru na kakvoj je on inzistirao. Njegove momčadi bile su jako napadačke, ali opet obrana nije patila. Svi bi se vraćali iza lopte kada nije u našem posjedu, a jednom kad bi je osvojili, napadali bi sa svih strana. Žao mi je što nikad nisam imao priliku raditi s njim, kao što su imali neki iz moje generacije. 

Spomenuli ste jednom da ste i u kazalištu trenirali. 

- Tako je, to je bila kultna stvar. Ivić je poznavao direktora kazališta. Bili smo podijeljeni u tri momčadi, plava, zelena i bijela. Igralo se na ograničeno vrijeme, trebali smo igrati visoki pressing, to je bila prava tuča, u pozitivnom smislu. 

Sigurno redovno pratite 'bijele', što kažete na njihov početak sezone?

- Ja sam veliki hajdukovac, naravno da pratim, samo mi je draže preko televizije. Mislim da ova momčad ima potencijal, dovoljan je jedan rezultat da se sve preokrene. Recimo, neka pobjede Dinamo u Zagrebu. Koliko god je Dinamo jak, to je derbi, svaki ishod je lako moguć. Ja još ne mislim da je ovo promašena godina, ali moram reći da mi se neke stvari u momčadi, kao i većini navijača, ne sviđaju. Mislim da Kalikova pozicija nije krilo, a još od kad je Livaja došao tvrdim da bi mu više odgovarala pozicija desetke. Marko je fenomenalan igrač koji može napraviti čuda, ali kada mu se dva stopera zalijepe za leđa, možeš ga samo 'gađat' dugim loptama. Hajduku treba špica koja se tuče, koja muči obranu, koja otvara prostore, tada bi Livaja bio još bolji. S druge strane, mislim da je Gattuso napravio dobar posao u podizanju fizičke spreme u odnosu na kraj prošle sezone. 

Zatim je dodao: 

- Šteta je ovo što se dogodilo između Perišića i Gattusa. Žao mi je što se Ivan nije duže zadržao, mislim da je sve ovo trebalo spriječiti. Gattuso je trebao drugačije iskomunicirati sve prema javnosti, puno je Perišić dao hrvatskom nogometu da se to ovako završi. Žao mi je što on i Melnjak nisu zajedno igrali na lijevoj strani, mislim da bi se sjajno nadopunjavali. 

Možete li nam za kraj reći kakva su vaša ovosezonska očekivanja za Split, a kakva za Hajduk?

- Splitu je raspored odmah na početku jako težak, igramo s aspirantima za prvo mjesto. Cijela ta liga je jako zahtjevna, kao što sam spomenuo na početku, u Dalmaciji se igra najbolji nogomet. Split je ranjena zvijer, a svi igrači koji će ove sezone obući taj crveni dres trebaju, zajedno sa mnom, zaustaviti taj pad i pomoći klubu da se konsolidira. Neće biti lako, ali u našoj juniorskoj momčadi ima potencijala, koji će nam puno pomoći. Što se tiče Hajduka, velika je šteta što se u posljednje dvije sezone nije uzela titula. Mislim da su to bile velike prilike. Ipak, zašto ne bi ova sezona mogla biti nova prilika. Momčad koja trenutno igra nije ništa lošija od one koja je lani moćno krenula u sezonu. Mislim da će im trebati malo da se kao momčad povežu, a kao što sam rekao, Hajduku je potrebna samo jedna izvrsna utakmica da se cijela situacija preokrene, zaključio je Simunić.