INTERVJU 'Žao mi je što propuštam Dinamo, a Dambrauskasu svaka čast na jednoj stvari'

Dino Mikanović proteklog ljeta otišao je iz Hajduka. Sreću je pronašao u Gorici gdje igra standardno i pruža vrlo dobre partije. Napokon je dočekao ono što svaki igrač traži, kontinuitet. U aktualnoj sezoni Mikanović je odigrao 20 prvenstvenih utakmica (nije igrao samo protiv Istre u drugom kolu), zabio je dva pogotka, a proteklog vikenda njegovim golom Gorica je stigla do tri važna boda protiv Osijeka (1:0). 

- Hvala Bogu pobijedili smo. Bilo je teško. Teren u Velikoj Gorici ne dozvoljava igru. Mi pokušavamo dosta toga stvoriti, kroz igru, ali to ne ide baš tako. Dosta smo bodova gubili samo zbog toga. Sami sebe uvučemo u problem. Shvatili smo da je bolje ići na druge lopte i kroz borbu doći do bodova. Dobro smo se snašli u tome - priča nam Mikanović, a na pitanje kako je doživio gol protiv Osijeka skromno odgovara:

- Drago mi je zbog ekipe. Sutra će zabiti netko drugi. Bitno da smo uzeli tri boda i da smo nastavili dobar niz.

Osim gola protiv Osijeka si zaradio i žuti karton. S obzirom na to da ti je to treća javna opomena nećeš igrati protiv Dinama u Maksimiru. Je li ti žao zbog toga?

- Naravno da mi je žao. Svaku utakmicu želiš igrati. Uoči utakmice s Osijekom ostali smo bez Ercega, protiv Istre nije bilo Bralića, nema ni Maloče. Nismo još dočekali utakmicu da smo svi na broju.

S kakvim ambicijama Gorica ide u Maksimir?

- Liga je takva da svatko svakoga može pobijediti. Šibenik je protiv Dinama imao dvije-tri dobre situacije u prvom poluvremenu. Mislim da imamo itekakvu šansu da napravimo nešto protiv Dinama.

Kako si se snašao u Gorici?

- Kao doma sam. U Novoj Gradišci mi je obitelj, putujem na treninge i utakmice. Djeca su još mala, najmlađe dijete ima osam mjeseci, sin će krenuti brzo u školu. Bitno mi je da je obitelj uz mene. U Gorici mi je baš dobro, u klubu vlada obiteljska atmosfera.  

Svojim dolaskom povećao si hajdučku koloniju u Velikoj Gorici. Ima li vas više nego dinamovaca i ima li međusobnog podbadanja?

- Ima dosta nas hajdukovaca, ali ima i dinamovaca. Bude podbadanja, ali većinom je to kroz neku zezanciju. Svi volimo klubove gdje smo igrali, ali zna se da se protiv svih igra maksimalno. Nema popusta nikome. Doslovno bratu ne bih pustio. 

Nedavno ste na gostovanju u Puli prekinuli niz od devet uzastopnih poraza na gostovanjima. Od 20 bodova samo ste jedan (protiv Istre) osvojili kao gosti. Zbog čega je to tako, neki kažu da ste dobri kao domaćin jer je teren u ne baš dobrom stanju? 

- Dosta je bilo problema s ozljedama. Ekipa nije bila spremna za Prvu HNL. Tek sad na zimu dolaskom novih igrača smo se ekipirali.  Mislim da je glupo reći da je to zbog terena. Nije baš da imamo dvometraše pa da svaku utakmicu dobijemo na prekide. Protiv Rijeke na gostovanju smo primili gol u 90. minuti, protiv Osijeka smo bili aktivni do sudačke nadoknade. Glupo je reći da imamo prednost domaćeg terena. Nemamo ekipu za duge lopte i prekide. Možda imamo jednu od najnižih ekipa u ligi. 

Kakav je Mario Carević kao trener?

- Poštujem svakog trenera, svaki ima svoju filozofiju. Na nama igračima je da što bolje sprovedemo njegove ideje na teren. Veselimo se svakoj utakmici, trener je taj koji određuje sve, a mi smo tu da taj plan što bolje ispunimo. 

Kakav ti se čini HNL?

- Liga bi bila puno zanimljivija da su bolji tereni i uvjeti na stadionima. Svi govore da je u Velikoj Gorici loš teren. Na TV-u izgleda užasno, ali nije na terenu tako loše. Nitko ne priča o Kranjčevićevoj, a Rakitić u drugoj minuti gleda u teren. U Varaždinu je teren isto užasan, sklizak, ne možeš promijeniti smjer. Da su stadioni ljepši bilo bi puno više navijača na utakmicama. 

Kako gledaš na borbu za vrh, a kako za ostanak?

- Teren je jedino mjerilo. Veseli me to što je liga otvorena, do kraja se ne zna tko će biti prvak. To je pozitivno. Tako je i u borbi za ostanak. Vjerujem da će najbolji postati prvak i da će najbolji u donjem dijelu izboriti ostanak.

Proteklog ljeta otišao si iz Hajduka. Kako si doživio odlazak s Poljuda?

- Hajduk je klub za koji se ne igra, za njega se živi. Govorim za sebe. Hajduk ne smatram klubom, on mi je poput obitelji. Upoznao sam dosta ljudi s kojima sam dobar i privatno. To mi je druga obitelj, u krvi mi je. Nema šanse da kažem nešto loše. 

Kako si proživio protekle dvije i pol godine, promijenio si i nekoliko trenera?

- Kod Dambrauskasa uvijek igraju najbolji i na tome mu svaka čast. Iza njega došao je Leko. Nije me vidio u prvih 11, bio sam na klupi. Šansu sam dobivao kada bi netko bio ozlijeđen. Hvala Bogu, ako je to njegovo viđenje, poštujem. Davao sam i tad 100% od sebe. Neke utakmice kada bih ušao u igru, mentalno nije bilo lako. Nije lako da ne igraš, a onda kad dobiješ priliku svi očekuju da budeš na razini.

Doživio si dosta kritika nakon crvenog kartona protiv Lokomotive. Kako si proživljavao taj period? 

- Najteže mi je bilo to što sam se kod Mislava Karoglana vratio u početni sastav i što sam prije toga tri-četiri utakmice odigrao jako dobro. Dobili smo nekoliko utakmica. Došli smo na Lokomotivu spremni, nabrijani da uzmemo tri boda...Dogode se dva žuta kartona u 20 minuta. Ne bih rekao da je sudac kriv, ali... Takva dva kartona da ti da, a igraš kući...Leovac je naglasio kontakt kao da sam ga strijeljao, ali to je njegovo pravo. Poslije toga komentari...Nikad ne bježim od odgovornosti. Da sam kriv, jesam. Tu nema rasprave. Kada si dobar i kažu ti bravo, onda treba prihvatiti i kritiku. Kažu, što si išao u duel. Ali, kakva je to priča? Po meni u svaki moraš ići maksimalno. Ljudi kažu da je ta utakmica usmjerila prvenstvo, ali mislim da nije tako. I da smo pobijedili Lokomotivu, morali smo nakon toga dobiti dvaput Dinamo, a mi smo obje izgubili. To je jednostavno tako. 

No, do Lokomotive je Hajduk već bio 'okopnio'. Mnogi će reći da je Hajdukov pad i jedna od prijelomnih točaka prošle sezone bio domaći poraz od Rijeke (1:2). Dijeliš li i ti to mišljenje?

- Ušli smo jako spremni u tu utakmicu. Bili smo prvo poluvrijeme odlični, vodili 1:0. Rijeka je izjednačila, a onda nakon toga nam je poništen gol. Moufi se ozlijedio, ja uđem u 73. minute. Aut za Rijeku, Šarlija skoči, izbije na 20 metara loptu, Selahi zabije eurogol. Nisam ni stavio nogu na teren, a gubimo 2:1. Imali smo nakon toga šansu Kleinheislera, Labrović je obranio. Očito nije suđeno. 

Gdje je problem Hajduka da se evo već 20 godina ne može doći do titule?

- Teško je reći. Rekao bih da od 2010. pa do 2020. Hajduk nije imao ni igrače, a ni financijsku moć da napravi nešto ozbiljnije. Krenulo se dobro dolaskom Lukše Jakobušića. Bilo je dizanje godinu po godinu. Krenulo se s dovođenjem igrača. Mislim da se krenulo dobro. Livaja, dva Kalinića...Osvojena su dva kupa, prodaja Biuka, onda i Vuškovića. Nije lako u dvije godine napraviti skok, osvojiti sve živo. Svi su mislili da ćemo igrati polufinale Lige prvaka. Žao mi je što nismo uspjeli osvojiti prvenstvo. Mislim da je uvijek bitan Hajduk, kako igraju, da se ne trebaju baviti drugima.

Bi li se jednog dana vratio?

- Iskreno, volio bih, ali na zapadnoj tribini, kao veliki navijač.

Mnogi igrači 'prodišu' odlaskom iz Hajduka. Je li i kod tebe to slučaj i zašto misliš da se to događa? 

- Meni nije takav osjećaj. Ja sam bio dvije i pol godine. Odigrao sam dosta dobrih utakmica, ali dogodi se da dođe novi trener, ne vidi te, na klupi si. Ja očito nisam mogao biti na top nivou kada bih povremeno dobio šansu. Ali, nije to lako. Osam utakmica nisam bio na zagrijavanju, a onda odjednom igraj. Imali smo dva beka. Sigur i Moufi, i ja treći. Šansa da zaigraš je isto kao da na lutriji dobiješ. Po meni je bitan kontinuitet utakmica i igra. To je najbitnije, da osjetiš povjerenje trenera i kluba. Onda će doći sve na svoje. Ako izgubiš povjerenje nećeš nikada biti pravi. Ne samo ja, nego svaki igrač.

Kakvi su ti osobni planovi, vidiš li se jednog dana opet negdje u inozemstvu?

- Cilj mi je bio da budem s obitelji, djecom. Što Bog da za budućnost, vidjet ćemo. Nemam nekih planova da ću ići vani, ali nikad se ne zna. Za sve opcije sam otvoren - zaključio je Mikanović.