JA TAKO MISLIM: (Ne)podnošljiva lakoća pljuvanja igrača zbog kojeg su djeca dresove Barce, Reala ili Manchestera zamijenila Hajdukovim!

Eric Cantona danas je glumac u najčešće u francuskoj kinematografiji, u našim kinima poznat i po ulozi u filmu Anka gdje je odglumio jednu od glavnih uloga i to na hrvatskom jeziku.

- Skoro sam poludio kad sam počeo učiti hrvatski jezik - izjavio je nakon premijere filma u Zagrebu.

Eric zapravo nije ni svjestan koliko je imao sreće što se u Hrvatskoj okušao samo kao glumac, što bi bilo tek da se kao nogometaš okušao u našoj nogometnoj kaljuži?

Ericu, naravno, u nogometnoj karijeri obračuni nikada nisu bili strani, ali shvatiti smisao nogometnog folklora u Hrvatskoj, to bi već i za njega bilo malo teže. Kakve su norme, što je kažnjivo, ili zašto se u nekim identičnim ili čak i istim situacijama nekog proziva i kažnjava, a drugom se tolerira, čak se s takvima i ponose! To, naravno, teško možemo shvatiti i mi koji svakodnevno trošimo energiju na događanja u našem nogometu, barem onaj dio koji želi realno gledati na nagomilane probleme koji se godinama guraju pod tepih. 

Kao učitelj s nizom zamjena, imao sam prigodu proći kroz dosta škola. Naravno, kao vatreni navijač Hajduka često sam pitao djecu za koga navijaju. Barca, Real, Manchester, ovaj ili onaj..., vrlo rijetko na prvom mjestu je bilo ono što sam najviše želio čuti - za Hajduk. Kad bih pitao zašto je to tako, najčešći odgovor bi bio: 'Pa nismo baš nešto zainteresirani za domaći nogomet'. Kao netko tko je kao osnovnoškolac osamdesetih upijao svaki potez Sliškovića, Gudelja,  Vujovića, sretnik generacija koja je živjela za svaku utakmicu Hajduka, koji je na Poljudu rušio svaku prepreku, u doba kad su gosti ostavljali bodove na Klisu, teško mi je bilo shvatiti  današnje generacije, ali sam tu situaciju razumio.

Sve je to trajalo do trenutka kad se u Hajduk vratio Marko Livaja. Od tada pa, evo, sve do danas, na žalost mrzitelja Hajduka, bila boja tražena je roba, samim tim i mržnja prema Livaji svakim trenutkom sve veća i veća, a mi kao klub uzdižemo se svakim danom. Danas ih je većina u dresovima Livaje, Mate Miše, familije, a za vrijeme SP-a  popularna je bila kockasta 14-ica, jedan od dresova koji nije u Zagrebu svakom odgovarao, pa su pojedini negativci napadali i skidali dresove djeci. Naravno, o tome se u novinama nije toliko pisalo kao o Rujevici ovih dana.

Riječki provokator očito je neki iskomplesiran lik, no bitnije je u ovoj situaciji je li instruiran od određenih grupacija. Kako shvatiti činjenicu da se na treningu reprezentacije netko može onako ponašati, pljuvati i provocirati, da nitko od osiguranja, ali i stožera reprezentacije istog nije odstranio s tribine? Očito je da se svakodnevno pljuvanje po Marku Livaji prihvaća kao neka normalna stvar. 

U siječnju 1995. godine dogodio se najšokantniji trenutak u povijesti Premiershipa. Bilo je to na susretu Crystal Palace - Manchester United. Najbolji igrač lige brutalno kung-fu udarcem udara navijača. Eric Cantona nije mogao trpjeti uvrede i uzeo je stvar u svoje ruke.

- Vrati se nazad u Francusku zajedno sa svojom je*enom majkom, kopile jedno - dobacio je navijač s tribina.

Kada je to Cantona čuo nije se uspio suzdržati. Skočio je tada sjajni napadač, udario navijača prvo nogom, a zatim i rukama. Danas Cantona uopće ne žali zbog svega što se dogodilo, već se kaje samo zbog jedne stvari, a to je što navijača nije udario još snažnije.

Naravno, dobro je što se Marko zadržao na ogradi, dobro bi bilo da se suzdržao i megafona, čemu problemi i prepirke s onima od kojih si veći, bitniji i nadasve popularniji, ali dopuštanje (ne)podnošljive lakoće pljuvanja po Livaji je ispod svake razine, pogotovo kod onih koji se kunu u obitelj, domovinu, svetinje.