Joško Jeličić objavio emotivan tekst o svom dragom treneru i prijatelju, kojega je iznimno poštivao

Joško Jeličić je na svom Facebooku objavio emotivan tekst o Zlatku Kranjčaru, legendi Dinama i hrvatskog nogometa.

'Na današnji dan, prije 4 godine, otišao je naš dragi Cico Kranjčar. Ovo je tekst koji sam napisao za knjigu o njemu.

Godina 1982. Poljud. Hajduk - Dinamo 1:2. Prvi red na prepunom sjeveru, koji podrhtava pod težinom rekordne posjete, 11-godišnji dječak iz Solina upija genijalce dva najveća hrvatska kluba. Zlatko, Baka, Gudelj, Zeko, Mlinka, Cerin, ali oko se lijepi za plavu devetku snažnih 'ikserica'. Pokušavao sam otkriti koja mu je noga jača, osjećaj za igru, tehniku i energiju vidjeli su svi. Poznata je Quaresmina 'vanjska', divim se Modrićevoj, ali nikad nisam vidio izvođenje udarca iz kuta s desne strane desnom vanjskom, niti sreo fizičara koji mi to može objasniti. Čak mi ni vlasnik tog patenta, godinama kasnije, nije mogao pomoći. Njegovo ime je Zlatko Kranjčar, moj dragi trener, nadam se i prijatelj, Cico.

Mi Solinjani, Splićani, Dalmatinci, koliko god zajebani bili, i uvijek kontra, i nikad priznati, nosimo u sebi, više-manje, kompleks Zagreba. Osobno, uvijek me intrigirala, a i išla na neku stvar, definicija zagrebačke gospoštine i pravog, istinskog Purgera, jer naš je mentalitet cijepljen od elementarne kulture ophođenja, što bi mi rekli - 'taki' smo. Dolaskom u Dinamo, susrećem se s neospornom trenerskom veličinom, i još većim autoritetom, besmrtnim Ćirom Blaževićem. Strahopoštovanje koje je svlačionica generirala prema tom vojskovođi nisam doživio ni prije, a bogami ni poslije. Pokušavao je i taj 'Atila' artikulirati i pokazati taj zagrebački nivo i klasu, ali koliko god ga volio, može on iz Travnika, Travnik iz njega - nikada. Također, profesionalci na najvišem nivou respektiraju svoje trenere, manje ili više, ali poštovanje koje u svakoj svlačionici imaju treneri velikog igračkog opusa ne može se usporediti s onim bez opipljivije igračke karijere, koliko god kvalitetni i uspješni bili. Poslije Ćire, trinaest godina nakon Poljuda '82., u našu svlačionicu pod južnom tribinom ulazi Gospodin o kojem pišem ovo štivo, čovjek prema kojem sam uvijek osjećao veliku emociju i poštovanje, Purger Cico. Naš odnos bio je pun uspona i padova, kao i u svakoj ljubavi, kažu. Uzajamni respekt, uvažavanje osobnosti, igračke vrijednosti, ali i edukacija i kroćenje mog karaktera i ega s njegove strane.

Uživali smo na treninzima, kad bi obukao 'šuškavac', da ishlapi sve što treba od prethodne noći - jel'te gos'n Trener? - te zaigrao s nama na skraćenom prostoru, uz određene zahtjeve treninga. Lažnjak, tunel, vanjska, lijeva, desna, kao i '82 godine. Njegov pozitivan duh, zarazan smijeh, empatija prema svemu i svima, osjećala se na terenu, svlačionici i izvan nje. Smijeh koji se prolamao kad bi leteća hrvatsko-australska tvrđava, inače jedan od mojih najboljih suigrača u karijeri Mark Viduka, zabio sam sebi gol u trening igri na četiri gola, jer nije mogao odmah upiti zahtjeve, i danas odzvanja Hitrecom. Isto tako, dotični Mark i naš Cico, dio su našeg prvog sukoba. Naime, bio sam izvođač kaznenih udaraca, manje-više, uspješan. U utakmici protiv Segeste, u drugom dijelu, pri vodstvu od 3:0, dosuđen je kazneni udarac za nas. Uzimajući loptu, primjećujem kako Cico gestikulira s klupe da Mark - koji je već zabio dva gola - izvede kazneni udarac, i upiše hat-trick. 'Je l' tako treneru'? – uzviknem. Ostavim loptu, krenem prema svlačionici i na ulazu u tunel skinem i bacim dres, napustim teren. Iz ove perspektive, jasno je da su eksplodirali moja taština i ego, jer Marku je trebao hat-trick za bildanje samopouzdanja, kao i svakom napadaču. Koristim priliku ispričati se svakom navijaču Dinama koji to pamti.

Način na koji je Cico pristupio i riješio ovaj ozbiljan sukob pomogao mi je u smislu svakodnevne unutarnje borbe s mojim egom i mladenačkom nezrelošću, a pokazao i njegovu veličinu, gospoštinu, osjećaj za ljudsku i igračku pogrešku, koja nas je još više povezala. Ova epizoda pomogla mi je da kao mlad, nadobudan, sam sebi dovoljan, klasan solinski nogometaš, počnem spoznavati definiciju zagrebačke klase i finoće, čiji je hodajući spomenik za života bio naš Cico. Naši putevi, igrački i trenerski, spojili su nas opet u Maksimiru, opjevane '98. godine. Vratili smo se pod južnu tribinu, ja iz Seville, on s turneje po HNL-u. Bio sam igrački i ljudski zreliji, internacionalno iskusniji, u najboljim igračkim godinama. Bili smo na ljetnim pripremama na Bjelolasici, točno za vrijeme Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Osjećao sam njegovu podršku, krvavo smo radili i stvarali temelje za napad na Ligu prvaka, prvi put u povijesti. Sjećam se da bi mi nakon napornog tjedna dozvoljavao odlazak na more, mojoj obitelji i ljetu na vrhuncu. To su detalji koji čine razliku između trenera, kao što Španjolci kažu, pravi trener svojim pristupom i razumijevanjem igrača iste stavljaju u 'dužnički' odnos prema 'Misteru', tako da su spremni sve dati za njega.

Također, Cico je volio 'igrače', jer otkad je nogometa, postoje nogometaši i igrači. Upravo je Cico, unatoč uvaženim, 'stručnim' piskaralima i očima kojih je uvijek bilo oko Maksimirske 128 (čast iznimkama), koji su na osnovu svojih 'objektivnih' analiza decidirano odbacivala mogućnost da trojica plemenitih veznjaka - Žuti, Mujčin i ja - možemo zajedno, u utakmicama Lige prvake dokazao posve suprotno. I prije toga u pretkolu protiv Celtica. To mi je bila jedna od najboljih sezona u životu, iako nismo dočekali njezin kraj s našim Cicom. Jedan od indirektnih krivaca, sam ja, logično. Naime, uz euforiju Lige prvaka, igrali smo čuvenu utakmicu Kupa u Dugom Selu. Puno je tinte proliveno o toj povijesnoj blamaži, koja to apsolutno i jest, međutim, i tu se u najvećem postotku pokazao manjak kreativnosti i znanja novinarskih znalaca. Niti smo podcijenili, niti tankirali, a niti 'izbušili' našeg Ciceka, jer rijetko je pod južnom tribinom zapovijedao bolji i omiljeniji čovjek od njega.

Na krtičnjaku u Dugom Selu vodili smo 2:0 na poluvremenu, bili koncentrirani i dobri. U drugom dijelu smo se ispromašivali, a napadač domaćih, sjećam se, prezimena Car, zabio je eurogolove. U ovom neugodnom prisjećanju te blamaže, od koje nisu cijepljeni ni svi najveći svjetski klubovi, moram se nasmijati. Naime, našeg Zuju Mladinića, koji je nakon operacije koljena tražio inozemni angažman, na toj je utakmici pratio skaut Karlsruhea, 'Ray Charles', a Zuki je bio zadužen, logično, za Cara, koji je - kako je napisao legendarni Grof, Tomica Židak - nogomet još igrao isključivo da može popiti pivo nakon utakmice. Car je zabio dva komada Zuji, a Čeči Bogdan, sportski direktor Karlsruhea, kupio je našeg Zuju kojeg smo svi obožavali. Kao što je rekao legendarni Goca Jurić, nogomet je najveća prevara na svijetu.

Naravno, ja sam indirektni krivac za otkaz Cici, jer sam promašio kazneni udarac u sudačkoj nadoknadi, pri rezultatu 3:2 za domaćina. Inače, bez obzira na našu uobičajenu sudačku protežiranost, kazneni udarac na Rukavini bio je evidentan, jako se dobro sjećam. Eh, da ste vidjeli okretanje glava i 'borbu' Dinamovih igrača tko će protiv Dugog Sela izvesti taj kazneni udarac! U svakom slučaju, preuzeo sam odgovornost, šutirao, a vratar, koji je inače radio u susjednom kiosku, obranio je i ušao u legendu. I danas osjećam skoro pa fizičku bol zbog toga, kao i zbog činjenice da je nedugo nakon toga, nakon poraza u Portu 0:3, Cico bio smijenjen. Nakon karijere, Cico i ja bili smo u redovnom kontaktu, naši razgovori, bilo kao gost u mojim emisijama, bilo kroz pozive u ranim jutarnjim ili kasnim noćnim satima s mora, u društvu njegovog brata, veselijeg raspoloženja, uvijek su u meni izazivali posebne emocije i ljubav prema onome što je Cico predstavljao, i jest. Ponosan sam što sam bio dio njegovog trenerskog i ljudskog opusa, nosit ću uvijek zahvalnost i poštovanje prema tom istinskom zagrebačkom Gospodinu, i Purgeru.

Neka ti je laka hrvatska zemlja, koju si tako volio, dragi Cico.'