KO(Š)MENTAR: Ne žalimo ni dana Splitovog 'križnog puta', ali ne ponovila se nikad više 21 godina!

Spektakl, pravu feštu priredila su dva dalmatinska prvoligaša u finalu Kupa Krešimira Ćosića u Zaboku, a trofej je osvojio Split! U fantastičnoj atmosferi koju su priredili Maligani i splitski navijači, pobjedu je odnijela zasluženo bolja momčad, ali su Sinjani ponosno, kako samo oni znaju proslavili plasman u finale i odali počast svojim košarkaškim junacima.

Što se tiče same utakmice, koliko god se alkarovci nadali, a 'žuti' upozoravali, jasno je bilo tko je veliki favorit u ovom susretu. Svi smo se mogli uvjeriti kako je Veljko Mršić posložio kockice, igru svoje momčadi u pobjedama protiv Zadra i Cibone, ali psihološka priprema uoči finala je bila najbitnija. A početak utakmice pokazao je kako ni tu nije bilo greške.

'Žuti' su snažnom obranom, koncentriranim napadom, agresivnim pristupom Kapuste, Jordana i Shortera, prisilili igrače Damira Milačića, osobito bekovsku liniju na gotovo dvoznamenkasti broj izgubljenih lopti u prvoj četvrtini, pa ih iskažnjavali nizom lakih poena iz kontranapada. Prednost koju su Splićani stekli u prvih deset minuta nisu ispuštali do kraja dvoboja. Zadra su igrači Veljka Mršića zaustavili na 70 poena, na 60 je stala Cibona, a Alkar na poen manje. Jasan je smjer kojim je krenuo Mršić i sada će mu idealno doći desetak dana pauze, uoči završnice sezone da momčad pripremi za završni sprint.

Čak 21 godinu dug trofejni post prekinut je, ova četiri dana u Zaboku dugo će pamtiti navijači Splita. A njih tamo iza Splitove klupe nije bilo previše, možda tri puta manje nego Maligana s druge strane tribina. Međutim, vidjeli smo iste one iste ljude, iste face, koji su na Gripama bili i prije deset godina, kada je Split bio na rubu ponora, a u dvorani jedva 100-200 ljudi. Dobar dio njih je bio i na onoj čuvenoj kvalifikacijskoj utakmici za ostanak u prvoligaškom društvu, u Kemijskoj školi u Zagrebu protiv Hermes Analitice. I to je ono što je ovu veliku splitsku noć učinilo posebnom.

Strateg Splićana je napravio sjajnu gestu nakon utakmice, ovaj trofej je posvetio svim trenerima koji su došli blizu, na korak do trofeja. Najprije Ivica Skelin, koji je klub preuzeo u najtežem trenutku, izdigao ga iz prosječnosti, vratio u ABA ligu, ali taj njegov posao nije okrunjen trofejom. Zadar je bio preteška prepreka i Mili Karakašu, Srđanu Subotiću, te Slavenu Rimcu. Svi su bili blizu, ali nisu uspjeli.

Možda jednostavno nije bilo vrijeme. Možda se jednostavno trebalo dogoditi tek kada je klubu skinut okov, lanac težak kao tanker koji mu je visio oko vrata svih ovih godina, a zove se - predstečajna nagodba. A najzaslužniji za to su svi oni bivši igrači, treneri i funkcioneri splitskog kluba koji su mu izašli u susret kada je bilo najteže, odrekli se velikog dijela svojih potraživanja do kojih su pošteno stigli. Prije 13 dana, 2. veljače, Trgovački sud je zaključio taj proces, a niti dva tjedna nakon stigao je dugo očekivani trofej u friško obnovljenu, osvježenu trofejnu salu na Gripama.

Put je bio dug, iscrpljujuć i - ispravan. Ne žalimo ni sekunde, ni dana, ni mjeseca, ni godine. Danas pokojni Robert Andrijić utabao je još 2014. godine okvire samoodrživosti, potroši onoliko koliko imaš - tom trenutku čitaj: koliko ti vlasnik, odnosno Grad udijeli. Putem su se nalazili sponzori, koji su pomagali u teškim trenucima, a Andrijićev posao nastavio je (s kratkim epizodama Mislava Parlova i Maroja Bubala) Edo Blažević i na koncu Dejan Žaja. Praktički tek tri direktora su se promijenila u proteklih 11 godina na čelu kluba, a to je kontinuitet koji je zbilja rijetkost na hrvatskoj sportskoj sceni. 

S ovog mjesta, iz mog smjera proteklih je mjeseci bilo upućeno niz kritika, pa i otrovnih strelica na način vođenja kluba, slaganja rostera, poteza dvaju direktora Dejana Žaje i Tea Čizmića. Da, sastavili su momčad i doveli trenera vrijednih trofeja! Da, ostvarili su ono što su htjeli jednako, vjerojatno i više nego najvatreniji navijač Splita. I treba im odati zasluženu čast i priznanje. I njima i Gradu koji je svih ovih godina čvrsto stajao uz klub.

Na kraju, ne žalimo nijednog trenutka ovog puta, ali ne ponovilo se više nikad! Niti Splitova 21 godina, ni Alkarove 42 godine čekanja.