KOMENTAR: Svi pričamo o tome paše li igra s trojicom iza našim stoperima, a ja se pitam - odgovara li Livaji?

U iščekivanju izuzetno važne utakmice u Varaždinu, razmišljao sam o temi koja je sveprisutna među hajdučkim pukom zadnjih dana, a to je 3-5-2, 4-2-3-1, ili neke izvedenice tih sustava. Je li bolji trener koji želi svoj sustav za kojeg vjeruje da će dugoročno donijeti bolji rezultat i igru, ili onaj koji će odustati i odmah se prilagoditi onom kadru kojeg ima, u sustavu na koji su igrači navikli i u kojem će njihove mane manje doći do izražaja, tj. lakše će se sakriti.

Dok tražim odgovor na ovo pitanje, osjećaj mi je da bih radije bio ovaj prvi, pa makar to i ne ispalo najbolje. Nije neuobičajeno u nogometu da trener i momčad ne kliknu, da jednostavno ne ide. Nama najbliži primjer je Tudor u drugom mandatu, kad jednostavno nije funkcioniralo. A danas pratimo njegov OM kako briljira, svaka utakmica je spektakl, doslovno iz svakog susreta možeš naučiti nešto novo i jako mi je drago zbog našeg stožera u Marseilleu. 

Prije nego se osvrnem na oba sustava, moram reći da se slažem s Lekom u tome da je stil igre važniji od sustava, jer se samim kretnjama igrača na terenu sustavi stalno prelijevaju iz jednog u drugi, no stil igre jednog trenera, ali i kluba, je taj koji određuje jesi li i koliko spreman riskirati za pobjedu. I Leko tu ima čistu percepciju na koji način želi igrati, visoko, intenzivno, s puno igrača u završnici. Za sada to još uvijek ne daje rezultate, ali uvjeren sam da hoće, već od sutra.

Dakle, igrao sam oba sustava, dugo godina i jedan i drugi. I dobra su oba kada su igrači na terenu u dobroj formi. Kada nismo bili, trener bi nas mogao rotirati na sve moguće kombinacije, ne bi bilo razlike. Ali trener je taj koji iz igrača mora izvući maksimum, kroz rad na treningu, uigravanje linija u svim fazama igre i za to treba vremena. Jednom mi je jedan trener rekao: 'Ako si ti dobar igrač, a igraš loše, to je moja krivica koliko i tvoja.' I nije daleko od istine.

Kod igre s tri stopera, lijevi i desni stoper imaju puno veće uloge u izgradnji napada, praktički se dižu visoko u veznu liniju. Ima li Hajduk stopere koji to mogu odigrati kvalitetno? Za sada je samo Prpić pokazao da ima rješenja, ostale čekamo. Centralni branič bi trebao biti bolji u pasu kroz linije, tehnički dobar, ali i da dobro čita igru i spreman je ostati u određenim situacijama 1 na 1 na širokom prostoru. Tu imamo jednog koji to može, ali još ne smije igrati (Luka Vušković).

Glavna ideja igre s trojicom iza je veći broj igrača na protivničkoj polovici, u presingu i u završnici, ali svaki trener mora biti svjestan da će protivnik u određenim situacijama probiti visoki presing i tada ostaje jako puno prostora na pozicijama iza leđa bočnih igrača, a to smo mogli jako dobro vidjeti prilikom prvog gola Istre, ali i u utakmici Nice i OM-a, gdje se jasno vidjelo kako je momčad u problemu kad visoki presing ne funkcionira. Ti bočni igrači u momčadi koja gaji ofenzivni stil su više krilni napadači, nego vezni, i tu moraš imati vrlo motorične igrače s moći ponavljanja.

Što se tiče ostalih pozicija, defenzivni vezni je srce momčadi u oba sistema. Kod Leke je trenutno to Grgić. I to mi baš ne izgleda dobro. Obično kad nemaš dovoljno kvalitetnog igrača da igra sam defenzivnog veznog, staviš još jednog, tražiš rješenja unutar sustava koji preferiraš i vjerujem da će i Leko uskoro početi rotirati unutar sustava. Da imamo, recimo Stanka Jurića, tad bi on vjerojatno bio taj koji to može odraditi kvalitetno, Grgić trenutno ne, i to je veliki problem. Iako, problem je i ako pređemo na 2, jer jednostavno nemamo igrača, Fossati ima nedostatke u defenzivi,  Kalik je aut, Pukštas je ofenzivniji, Vuković je prodan. Leki jednostavno fali igrača.  Po meni, najveći ofenzivni potencijal se može izvući iz Tudorovih 3-4-2-1, s tim da bih ja poslao iza Livaje kao centralnog, Krovinovića lijevo i Sahitija kad se oporavi desno.

Ovo sve pišem jer sam uvjeren da Leko neće odustati od svog sustava.

Kod 4-2-3-1 je veća stabilnost, ali je teže ostvariti pritisak na protivnika jer je premalo igrača visoko, tako da visoki presing treba pomno planirati. Jer čim jedan igrač kasni, sve pada u vodu. Kod izgradnje igre jednostavnije je uspostaviti posjed u prvoj trećini jer imaš višak igrača. Kako je to izgledalo kod Hajduka? Melnjak bi se dizao visoko i otvarao prostor u koji bi se izvlačio Krov i brzo vrtio stranu. Tu bi bilo idealno da je Krov ljevak pa da je vrtio na Biuka ili da je na drugoj strani netko poput Teklića, koji su jaki jedan na jedan. Kad bi igrao Fossati, imao je običaj spuštati se u zadnju liniju, stoperi bi išli široko, i to bi u fazi napada izgledalo kao trojica iza, ali bi se već po izgubljenoj lopti vraćao na poziciju defenzivnog veznog. Ovako smo dobijali posjed, ali za biti opasan u završnici je falilo igrača. Srećom, tu je bio Livaja koji je klasom rješavao većinu utakmica. Kad sam ga već spomenuo, nešto mi pada na pamet. Svi se pitamo odgovara li igra s trojicom iza našim stoperima? A ja se pitam: odgovara li Livaji? Ulazak u završnicu s puno igrača je super, ali sa sobom dovlači još više protivničkih, tako da za Marka ostaje premalo prostora. U prve tri utakmice nismo vidjeli njegovu magiju, osim kad je poentirao nakon poklona Šibenika.

Moglo bi se o ovom nadugo i naširoko pisati, ali za kraj mi je važno naglasiti da ne mislim da je loš dojam i rezultat 'bijelih' isključivo posljedica promjene sustava. Siguran sam da će Leko uskoro, uz korekcije koje su nužne, pronaći pravi recept kako bismo gledali nogomet koji želimo i koji je najavljivao. 

To mu od srca želim, ali da bi do toga došlo bit će pod hitno potrebna i podrška u vidu pojačanja.