KOMENTAR: Svjetsko klupsko prvenstvo kulminacija je svih negativnih procesa koji su u posljednje vrijeme uništavali izvorni identitet nogometa

FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo trenutačno se održava u Sjedinjenim Američkim Državama. Ako niste znali - ne brinite, jer stvarno ne propuštate ništa. Ovaj turnir na sva je zvona najavljivan kao prvi istinski globalni klupski nogometni spektakl, ali kako natjecanje odmiče te kako se u medijskom prostoru pojavljuje sve više i više opravdanih kritika, pokazalo se kako je ovo prvenstvo sve samo ne to. Publike nema na stadionima, trenutačno je prisutan samo tračak kompetitivnosti i neizvjesnosti, većina igrača izuzetno je iscrpljena, a o ne tako uobičajenim praksama koje stoje iza ovog natjecanja može se nadugo pričati. 

Dakle, prvo izdanje Svjetskog klupskog prvenstva nije nikakav spektakl. Ono je FIFA-in ambiciozni pokušaj prodora na novo tržište, prikupljanja veće količine novca te uspostavljanja hegemonije nad nogometnom industrijom, a ujedno i kulminacija svih negativnih procesa koji su posljednjih godina polako uništavali izvorni identitet ovog mnogima najdražeg sporta. A evo i zašto je to tako.

Ideal inkluzivnosti kao krinka za neuobičajene prakse

Glavna nit vodilja FIFA-e prilikom promoviranja Svjetskog klupskog prvenstva bila je inkluzivnost. To prije svega vidimo u tome što je prijenos svih utakmica besplatno dostupan svima, neovisno u kojem dijelu svijeta oni živjeli. Jasno je da FIFA s time želi biti korak ispred drugih klupskih natjecanja, naročito Lige prvaka, koje nemaju besplatno emitiranje svojih susreta, ali legitimno pitanje je kako im je to isplativo i kako su uopće to ostvarili. Odgovor je zapravo vrlo jednostavan, a pronalazimo ga u činjenici da je Saudijska Arabija sa svojom abnormalnom novčanom snagom stala iza ovog natjecanja. Prije početka prvenstva su 'investirali' jednu milijardu dolara u platformu DAZN, koja je FIFA-i proslijedila jednaku količinu novaca kako bi kupila tv-prava. FIFA je zatim tu jednu milijardu dolara namijenila za nagradni fond i tako privukla sva ova velika klupska imena. 

Europski su klubovi isprva negodovali, ali 'money talks' - pa su mnogi promijenili stav čim su objavljene ove nagrade. Primjerice, bivši trener Real Madrida Carlo Ancelotti lani je tvrdio da klub 'neće prihvatiti pozivnicu' ako je ukupna nagrada samo 20 milijuna, poručivši da bi 'i drugi odbili sudjelovanje'. No, nakon što je saznao za goleme iznose, 'kraljevski klub' je ipak pristao nastupiti. Jasno je da je FIFA tako vrtoglavim novčanim ciframa kupila lojalnost velikih klubova i povećala atraktivnost ovog projekta, te da je DAZN dobio relativno zanimljiv sadržaj koji povećava gledanost u vremenu kada nema mnoštvo sportskog sadržaja. Međutim, postavlja se pitanje: Što od svega ovoga dobiva Saudijska Arabija? Vrlo jednostavno - dobiva domaćinstvo za Svjetsko nogometno prvenstvo 2034. godine i platformu za širenje svog utjecaja. Dakle, sada kada znamo da međuodnos ova tri aktera predstavlja 'spiritus movens' ovog prvenstva, valjalo bi proučiti i zašto je FIFA ponovno pokrenula ovaj projekt. 

FIFA-ina ambicija: Hegemonija nad nogometnom industrijom

Dominantne izvore financija za FIFA-u pronalazimo u prodaji tv-prava, marketingu, izdavanju licenci te u prihodima od ulaznica za muška i ženska svjetska prvenstva. Ipak, većina tih prihoda prikuplja se svakih nekoliko godina, kada se ta natjecanja i održavaju. UEFA, s druge strane, priređuje klupske turnire pa stoga posjeduje 'tjednu mašinu profita', koja češće uprihođuje novčana sredstva. FIFA je tako, u potrazi za povećanjem svog budžeta, a shodno tome i moći, odlučila putem ovog ambicioznog projekta zakoračiti na klupsko nogometno tržište i tako stvoriti svojevrsnu alternativu svim klupskim natjecanjima. Spomenuti nagradni fond, besplatan prijenos utakmica te globalna inkluzivnost direktni su napadi ponajviše na UEFA-u, a istovremeno su i dugoročni pokušaj smanjivanja njene relevantnosti u svrhu uspostavljanja apsolutne vlasti nad nogometnom industrijom. Činjenica da na ovom prvenstvu prisustvuju klubovi sa svih kontinenata pokazuje da se FIFA pokušava nametnuti na mnoštvu tržišta na kojima do sada nije u tolikoj mjeri bila prisutna, pri čemu je posebno očita i sve uža povezanost sa SAD-om. 

Nogomet je posljednjih godina u SAD-u doživio nezapamćen procvat i rapidan porast interesa te je u skladu s tim FIFA lukavo iskoristila priliku za uplivom na američko tržište. Atraktivnost dotičnog tržišta apsolutno je neupitna: Amerikanci još uvijek imaju značajnu razinu kupovne moći, a u srži njihovog identiteta sada je već duboko utkana potrošačka kultura. Biti prisutan i relevantan akter u tako bogatoj zemlji, čiji su građani skloni potrošnji san je svake velike kompanije, pa tako i FIFA-e. Stoga, dugoročna prisutnost na američkom, a postupno i na drugim novim tržištima, mehanizam je putem kojeg FIFA-a u doglednom vremenu može ostvariti intenzivno smanjenje UEFA-inog utjecaja te osvojiti status najmoćnije nogometne organizacije. 

FIFA organiziranjem ovog natjecanja nije samo ciljala na ojačavanje svojih novčanih kapaciteta, već je i dala do znanja ostalim nogometnim organizacijama 'tko je glavni'. Dok su europske lige na ljetnoj stanci, mnoge druge nisu, pa su zbog klupskog SP-a neke nacionalne lige morale napraviti stanku usred sezone. Primjerice, američka MLS liga, brazilska Serie A ili egipatska liga pauzirale su kako bi njihovi predstavnici (LAFC, Botafogo, Al Ahly i dr.) mogli nastupiti na turniru. To je izazvalo nezadovoljstvo dijela navijača i dužnosnika jer se remeti kontinuitet domaćih prvenstava. 

Osim toga, klubovi na kocku stavljaju i gubitak forme ili gomilanje zaostalih utakmica, a ozljede igrača na turniru mogu ih oslabiti u nastavku nacionalnih sezona. Čak je i kontinentalni raspored natrpan jer ovog ljeta paralelno s klupskim SP-om održava se i Gold Cup u SAD-u, što je dovelo do neobične situacije da se dva velika turnira preklapaju u istoj zemlji. Navedeno je posljedica kompetitivnosti, a ne suradnje između nogometnih organizacija, pri čemu od svih aktera koji direktno sudjeluju na tim natjecanjima ultimativno najviše pate igrači. 

FIFA je, dakle, u organizaciji Svjetskog klupskog prvenstva ponovno primijenila pristup 'odozgo prema dolje'. Drugim riječima, sve je odluke i strategije vezane uz natjecanje donosio vrh organizacije, bez stvarne konzultacije s igračima i nižim dionicima. Iako je riječ o događanju koje ima izravan utjecaj na samu igru i igrače, FIFA se pri donošenju odluka nije trudila stvoriti dijalog sa svim akterima po pitanju, primjerice, kalendara ili uvjeta natjecanja. Umjesto toga, operativni vrh FIFA-e je većinski samostalno odredio format, datum i pravila natjecanja s ciljem maksimiziranja profita i globalnog dosega, a igrači su bili prisiljeni prilagoditi se njihovim odlukama. Korištenjem takvog pristupa, u kojem su sve ključne odluke donesene bez izravnog i intenzivnog uključivanja onih koji su najizravnije pogođeni, stvara se dojam da je njihovo mišljenje samo sporedna stavka u odnosu na komercijalne interese koji stoje iza turnira. 

Nedostatak dijaloga, kompetitivnost između vodećih nogometnih organizacija te isključiva orijentiranost na monetarnu dobit dovode do stvaranja 'sporta bez igre' te se samo nameće jedno legitimno pitanje: Brine li se zaista FIFA o igračima ili samo o vlastitoj financijskoj agendi? Navedene prakse upućuju nas na potonju opciju.

Stvaranje 'sporta bez igre'

Poznati francuski književnik i sociolog Roger Caillois definirao je igru u svom poznatom djelu 'Man, Play and Games'(1958.) kao aktivnost koja ima četiri ključna obilježja: Sloboda (igrači sami odabiru sudjelovati), neizvjesnost, postojanje jasno određenih pravila te odsustvo stvarnih interesa (vođena isključivo željom za zabavom i uživanjem). Suvremeni nogomet generalno, a posebno na dotičnom prvenstvu, jednostavno ne posjeduje sva ova obilježja. Prije svega, igrači nemaju pretjeranu želju za sudjelovanjem. Nismo imali priliku uoči prvenstva čitati izjave nogometaša o tome kako im je san osvojiti ovaj naslov, dok je za natjecanja poput Lige prvaka ili Copa Libertadoresa to redovita pojava. Stoga, možemo ponovno zaključiti da je igračima ovo natjecanje nametnuto 'odozgo', što dovodi i do smanjenja kvalitete nogometa kojeg gledamo.

Nadalje, naravno da i u tradicionalnim klupskim natjecanjima momčadi sudjeluju zbog novca, ali kod njih je prisutan i faktor prestiža i ponosa koji proizlaze iz dugotrajne tradicije tih turnira. U slučaju Svjetskog klupskog prvenstva, jedini razlog za sudjelovanjem je novac, pa stoga ne možemo reći da postoji 'odsutnost stvarnih interesa'. 

Kao što smo već prije spomenuli, glavna nit vodilja FIFA-e prilikom promoviranja Svjetskog klupskog prvenstva bila je inkluzivnost. To dodatno vidimo i u tome što sudjeluju klubovi sa svih kontinenata, makar oni bili i poluamaterski. Tako nešto zvuči zanimljivo, ali sa sobom povlači jedan veliki problem. U srži svake igre su, kao što je to Caillois istaknuo, kompetitivnost i neizvjesnost, a grupne faze ovog natjecanja ostavljaju malo prostora za to. Izgledno je da će u sljedeću fazu natjecanja proći velika većina europskih i južnoameričkih klubova te značajne neizvjesnosti, koja sa sobom podrazumijeva i veću angažiranost publike, jednostavno nema. 

Osim toga, mnoštvo utakmica ne može privući gledatelje, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama gdje nogometna kultura još uvijek nije zaživjela u punom smislu. Teško je zamisliti da će susret Mamelodi Sundownsa i Ulsan HD-a napuniti stadion. Tako će određena doza neizvjesnosti biti prisutna tek u završnici, kada u natjecanju preostanu samo najkvalitetniji, odnosno najbogatiji klubovi. 

Postoji još mnoštvo faktora na ovom prvenstvu koji stvaraju 'sport bez igre', a glavna poanta je ta da uništavanjem igre, koja bi trebala biti sastavni dio sporta, dolazi do smanjenja atraktivnosti, naboja, neizvjesnosti te angažiranosti publike, zbog koje je dotični sport izvorno i nastao.

Ima li Svjetsko klupsko prvenstvo budućnost?

Prvo prošireno Svjetsko klupsko prvenstvo trebalo je biti trijumf FIFA-e, globalni spektakl koji spaja najbolje od klupskog nogometa sa svih kontinenata. No, umjesto jedinstva i slavlja nogometa, turnir u SAD-u zasad više razotkriva duboke pukotine: sukob između komercijalnih ambicija i sportske tradicije te razdor između vizije čelnika FIFA-e i onoga što igrači, treneri i navijači doživljavaju. Ogromni ulozi novca i bezuvjetna težnja za povećanjem utjecaja bacili su sumnju na svaki potez – od dodjele domaćinstva, preko termina odigravanja, do svih drugih aspekata organizacije natjecanja. Dojam ostaje da je FIFA ovoga puta pretjerala, riskirajući zdravlje igrača i narušavajući postojeće nogometne ekosustave radi vlastite agende. 

Dugoročno, FIFA-in eksperiment u SAD-u bit će lekcija za sve uključene. Ako se nastave prazne tribine, kritike i nezadovoljstvo nogometnih dionika, postavlja se pitanje održivosti ovakvog formata. Ono što je također sporno je što je ovaj globalni klupski turnir stvoren preko noći. Idealno gledajući on se trebao razvijati postepeno, baš kao i svako drugo poznato nogometno natjecanje, te ne biti odmah koncipiran od 32 ekipe. FIFA je trebala podupirati razvoj nogometa u svim dijelovima svijeta tako što pomaže u izgradnji infrastrukture, daje razne poticaje i organizira sadržaj i kampanje koje na različite načine pospješuju razvoj nogometne kulture. 

Ovo je jednostavno bio preradikalan potez potaknut željom za uspostavom apsolutne vlasti nad nogometom te akumuliranju što veće količine novčanih prihoda. Kako god završilo ovo prvenstvo, jasno je da je FIFA ‘objavila rat’ svim ključnim nogometnim organizacijama, a posebno UEFA-i te otvorila Pandorinu kutiju rasprave o budućnosti nogometa. Svjetsko klupsko prvenstvo u SAD-u možda je zamišljeno kao slavlje nogometa, ali se zasad pokazuje kao sredstvo za uništavanje izvornog identiteta sporta te kao ogledalo u kojem se vide apsolutno sve ružne strane suvremenog nogometnog biznisa.