KOMENTAR UTAKMICE: Hajduk je napokon odgojio šampione, prvoj momčadi trebaju igrači koji su navikli osvajati naslove!
Ova momčad ima pobjednički mentalitet koji se gradio godinama
Kako je lijepo i lako pisati o ovakvim utakmicama. Hajduk je na stadionu u Ženevi pregazio Milana i potpuno se zasluženo plasirao u finale Lige prvaka. U nekim mojim ludim snovima ova rečenica se događa u seniorskom nogometu, ali i ovako me čini izuzetno sretnim.
Prije svega, čestitam svima koji su sudjelovali u ovom povijesnom uspjehu, od šefa Primorca, mojih bivših suigrača Vukovića i Sablića, koji od svog dolaska rade sjajan posao, do stožera, trenera Budimira, pomoćnika Milića, Roguljića i svih koji su sudjelovali u ovom povijesnom uspjehu. I, naravno, igračima, bravo momci, bravo mangupi, bravo frajeri.
Hajduk je krenuo u sustavu 5-4-1, baš kao i sve dosadašnje utakmice u Ligi prvaka. Budimir sasvim logično nije htio mijenjati recept koji djeluje. Čvrsti blok, obrana koja protivniku dozvoljava malo ili ništa, maksimalna disciplina i brza tranzicija. To je bio plan koji je funkcionirao savršeno.
S druge strane, Milan je izašao u sustavu 4-3-2-1, sa željom pritisnuti 'bijele' u visokom presingu, te kroz kontinuirani napad doći do nekakvih prilika. Ali, želje su jedno, a mogućnosti drugo, jer je s druge strane bila momčad koja zna što želi i kako do željenog cilja doći. Glavne zvijezde Milana, El Hilali i Sia, bili su potpuno zaustavljeni, ali u prvom dijelu ni Hajduk nije uspio ozbiljno zaprijetiti.
Drugo poluvrijeme donosi tu toliko čekanu kontru. Nakon jedne izbijene lopte, Brajković ostaje 1 na 1 s danas jako lošim Nsialom, prolazi kao da ga nema, Antunović veže dva obrambena igrača, otvara prostor Vrciću, koji hladnokrvno zabija. Hajduk je u tim trenucima korak do sna. Nakon gola 'bijeli' se povlače, Milan prijeti, i desetak minuta naša igra ne izgleda dobro. Budimir reagira sjajno. Mijenja Skoku i Antunovića, koji je odradio lavovski posao u fazi obrane i nakon ozljede ostavio srce na terenu, ubacuje Arkovića na mjesto stopera, a Kavelja šalje u veznu liniju i tim potezom potpuno otupljuje napade Milana. Drugi gol dolazi nakon prekida, gdje je Pukštas opet pokazao koliko je opasan u skoku. Ali ne samo skok , taj momak ima sve, u svim segmentima nogometne igre je dominantan i danas je održao lekciju iz nogometa kako jedan vezni igrač treba igrati.
Točka na i je treći gol, Hrgović je dugo vukao, izgubio loptu, ali izvrsno reagirao i vratio posjed, te zabio kroz noge nemoćnog Nave. I slavlje je moglo početi.
Puno je junaka, svi su junaci, ali ja ću osim Pukštasa spomenuti još jedno ime, a to je Kavelj. Ne samo danas, nego i na utakmicama sa Cityjem i Dortmundom, taj momak je toliko pametno odigrao kao ta spona između zadnje linije i vezne linije, a danas pogotovo. Kad je trebalo iskakao je na Siu koji je htio praviti razliku između linija i potpuno ga ugasio, a kad je trebalo spuštao bi se u zadnju liniju između Đolonge i Jurić Petrašila i zajedno s njima i Vuškovićem stvorio bedem kojeg Milan nikako nije uspijevao probiti. Za mene je odigrao taktički sjajnu utakmicu. Kad vidim na sofascoreu da je najlošije ocijenjen igrač, jasno mi je kako statistički podaci nekad mogu davati krivu sliku.
Ova momčad ima pobjednički mentalitet koji se gradio godinama. Česte su polemike je li bitan rezultat ili stvaranje igrača za prvu momčad. Za mene je stvar tu jasna, Hajduk mora odgajati šampione. U prvu momčad trebaju doći igrači koji su navikli osvajati naslove. I Hajduk je napokon odgojio šampione.
Šta sad? Ovo je nevjerojatan uspjeh, ali siguran sam da ove momke to ne zadovoljava. Oni su došli po tu kantu. I oni će tu kantu u ponedjeljak navečer donijeti u Split.
