KOMENTAR UTAKMICE: Izgubili smo dva boda, a dvoboj ću pamtiti po 82. minuti

Fotogalerija (43)

Odakle početi s analizom dvoboja Lokomotive i Hajduka (2:2)? Utakmica koja je počela kao dosada, gdje sam pomislio da će rovovska bitka za svaki pedalj terena donijeti jednima ili drugima nekakav gol prednosti kojim će uzeti pobjedu. Kako li sam bio u krivu...

O taktici u ovoj utakmici nema potrebe trošiti puno riječi. I Hajduk i Lokomotiva su igrali u očekivanim sastavima i sustavima, koristeći mehanizme o kojima smo već pisali, pa se nema potrebe ponavljati. Prvo poluvrijeme je bilo puno trke, prekida, rastrzano, bez puno šansi i ne pretjerano lijepo za gledati. Od važnijih detalja valja spomenuti ozljede Eleza s jedne i Mersinaja s druge strane. Hajduk je pokušavao s puno dubinskih lopti, Krovinović je diktirao tempo, ali ništa se zanimljivo nije događalo do zadnjih pet minuta. U 42. minuti je bio čisti penal za Hajduk, visoka lopta je išla na Simića, obrambeni igrač Lokomotive mu se zabio u tijelo, bez namjere da igra na loptu. Klasičan jedanaesterac. VAR soba se nije oglasila, tako da mi nije jasno za što točno ta soba služi, jer u svakom kolu imaju više grešaka nego sudac u polju. I više pričamo o greškama iz sobe nego na terenu, neshvatljivo.

Minutu poslije, Mikanović i Milićević ulaze u duel, igrač Lokomotive pada, u padu udara nogom Mikanovića, koji reagira kao izbacivač i hvata Miličevića za vrat, riskirajući crveni karton potpuno nepametno, da ne izaberem neku grublju riječ, te nakon kraće pauze i naguravanja, sudac pokazuje žuti karton prvo Miličeviću, pa onda i Mikanoviću, zbog čega komentatoru Stjepanu Balogu počinje drhtati glas od razočaranja. 

Drugo poluvrijeme donosi uzbuđenja već nakon prvih desetak minuta, u kojima se Lokomotiva branila u duplom bloku, ponekad i s pet igrača u zadnjoj liniji.

S jedne strane tuče Tuci, Kalinić brani, s druge Biuk iz izgledne situacije puca u blok. Vidimo i lakat Milićevića, koji ima već žuti karton, u glavu Sahitija, ali Lovrić je blizu, i vidi da to ne bi trebao vidjeti.  A onda, u 59. minuti, zicer za domaćina, Lokomotiva izlazi preko desnog boka, nakon centaršuta ne uspijeva očistiti Simić niti iza njega Chido i zadnji Vuković. Kulenović ostaje sam na 6-7 metara i šalje loptu u nebo. Hajduka to kao da budi, već u 61. minuti na lijevom boku kombiniraju u trokutu Krovinović, Čolina i Grgić, oslobađaju se pritiska kratkim pasovima, Grgić upošljava Sahitija koji se okrenuo i pucao ne pretjerano jako, ali izuzetno precizno. Samo pet minuta kasnije već je bilo 2:0, Krovinović je dao savršen pas na Mlakara koji lagano poentira. Gotovo? Nažalost, ne.

Svakako treba spomenuti 82. minutu, po kojoj ću pamtiti ovu utakmicu. Nažalost, po lošemu... Poslije povratne lopte i pada Lovre Kalinića sam vrisnuo, sin je skočio, pita šta je. Nakon što smo odgledali snimku, obojici nam je bilo jasno o čemu se radi, ali da ne zovemo vraga, samo ću reći: 'Lovre, prijatelju, ne daj se. Neće bit lako, ali vratit ćeš se još jači...' Ono što pokazuje veličinu kapetana, čovjek svjestan težine ozljede, radi krajnji napor ležeći na tlu da spasi gol i izbacuje loptu. Baš bi me zanimalo bi li igrač Lokomotive zabio gol ili izbacio loptu u duhu fair playa. 

Ozljeda kapetana je potpuno izbacila iz ritma naše igrače, i kao rezultat toga stigla je šokantna završnica. Lokomotiva je smanjila u 88. nakon lošeg skoka Mikanovića, još gore korekcije Awaziema i Simića, koji su zakasnili. I nakon tog pogotka sam bio siguran da dobijamo, ali nakon potpuno bespotrebnog faula na centru, Pivarić šalje dugu u šenaesterac, Awaziem izbija na 20 metara, Grgić ide u blok guzicom, što 'svi mi volimo' i Tuci fantastično zabija za 2:2. Do kraja je još Sentić u dva navrata spašavao i ovaj bod. 

Kod Hajduka je prvo ime bio Krovinović, motiviran, rastrčan i konkretan, kod Lokomotive se istaknuo Čavlina, siguran i dobar u igri nogom, te Tuci koji je bio stalno opasan. Ali još prije šokantnog kraja, htio sam spomenuti dva igrača koji su u dosta nezahvalnoj situaciji. To su Mlakar i Simić. Mislim da se radi o sjajnim karakterima. Mlakar je žrtva sustava, ne može igrati svoje mjesto jer tu igra neprikosnoveni Livaja. Ali on šuti i radi, mogao se i prodati, nisu ga pustili, trudi se i drago mi je zbog njegovog gola danas. Što se tiče Simića, nedavno sam bio u prilici gledati jedan trening Hajduka. Zanimalo me i uvijek me zanima, kako treniraju oni koji nisu u prvom planu, pa sam pratio Simića i Dimitrova. Jedan je išao sto na sat, bodrio suigrače, davao upute mlađima i bio na maksimumu. Drugi se zajebavao. Nakon par dana, jedan je krvave glave igrao, drugi je poklonio suparniku crveni karton zajebavajući se. Ono što želim reći, ubuduće bih želio više jednih, a manje drugih.

Idemo dalje, prosuli smo dva boda, borba za prvo mjesto je skoro pa gotova, a za drugo tek počinje.