KOMENTAR UTAKMICE: Nabijanje, lupetanje, nervoza i amaterske reakcije na jeb... dugi aut!
Previše srca, a premalo glave
Ajme, ajme, ne želim ništa pisat, ali moram, neće me urednik platit, pa evo... Dočekali smo derbi dvije najbolje ekipe HNL-a, dvije najbolje ekipe, jadni li smo. I gledali smo derbi, lupetanje, nabijanje, nervozu. I jedni i drugi bez ikakve ideje, ali Rijeka je bila strpljiva i dočekala svojih pet minuta, iako to u startu nije tako izgledalo.
Počelo je kao praznik nogometa, Hajduk predstavlja Brekala i Perišića, ej Brekala i Perišića, prvi je na tablici, pobjedom bježi Rijeci na +6, Dinamu na +7, bajka. Ali život nije bajka i ne postaje se prvak samo tako.
Karoglan je poslao na teren očekivanu početnu jedanaestoricu, nije bilo nikakvih iznenađenja, izašao je sastav koji je objektivno najbolje što Hajduk ima u ovom trenutku. I počelo je dobro, prvih petnaestak minuta imali smo i glavu i rep, uzeli posjed, dominirali i došli do ranog vodstva. Rijeka je pokušavala visoko pritisnuti, Janković i Fruk su se lijepili za Žapera kako bi onemogućili izgradnju napada (moderno je reći build up, ali volim hrvatski jezik previše), ali bijeli su s Lučićem i stoperima radili višak i potom slali lagane poluduge lopte na Livaju, koje je on primao, razigravao nadolazeće suigrače i sve je izgledalo dobro.
Plod toga je bio i rani gol, probili smo desni bok, Sigur odigrava dijagonalu na Laszla, ne da mi se pisat prezime, prekomplicirano mi je, ovaj iz prve vraća na Livaju i Ćaća to, naravno, sprema.
Imamo sve, tribine gore, ražanj se vrti, ali, kao nebrojeno puta do sada, zec je još u šumi. Rijeka se počinje vraćati, točnije, Rijeci dopuštamo da se počne vraćati jer jednostavno stajemo i počinje ono što smo gledali do kraja utakmice, spomenuto lupetanje bez ikakvog plana, koje nam se na kraju obilo o glavu. Umjesto da nastavimo u istom ritmu, nošeni punim stadionom, mi stajemo i čak u prvom poluvremenu počinjemo braniti vodstvo, što je za momčad s ovakvim imenima i kvalitetom jednostavno nedopustivo. Ali guramo do poluvremena.
Na poluvremenu Sopić skida kapu, mislim se, nabrijan je, spreman je da mu se ćela smrzne, moglo bi biti problema i šalje u igru Obregona umjesto Ivanovića, koji nam je već nekoliko puta zapaprio. Mislim se, imamo top obranu, napisat ću da Hajduk mora napraviti nagradnu igru, tko nam zabije gol dobije smart tv. I onda se dogodi šta se dogodilo. Dugi aut. Jebeni dugi aut, od momčadi koja baca duge aute i pripremaš se za duge aute. I Karoglan je u komentaru utakmice rekao da su se pripremali za dugi aut. Dobro smo se pripremili. Ljudi bacaju aut u pet metara, Šarlija reagira kao amater i Obregon vraća stvari na početak. Ono što je najgore, u tom trenu i bod nam je dobar, jako dobar, ali ljudi bacaju još jedan aut. Dobro smo se pripremili.
Ovako vam stoje stvari. Kad momčad igra visoko, želi pritiskati i natjerati protivnika da nabija duge naprijed, stoper mora biti moćan u zraku, dobiti taj duel i vratiti loptu na protivničku polovicu, gdje će je vezni kupiti i nastaviti s pritiskom. I onda naši stoperi ne mogu dobiti duel s Obregonom, koji, uz dužno poštovanje, nije Ibrahimović. Puno smo ih hvalili, ja prvi, i zasluženo, ali za ovo danas zaslužuju palac dolje. Stoper koji ne može dobiti skok, protiv rezervnog napadača Rijeke, šta reći... Možda je loš dan. Skok igra se uči, ja sam naučio, slušao ljude koji znaju, vrime je da i naši stoperi nauče, ako imaju od koga.
Drugo poluvrijeme stane u jednu riječ, ništa, jedan udarac Laszla, koji će biti pojačanje, pokazao je to danas, iako je sad na Karoglanu kako posložiti momčad kad uskoči Brekalo. Dobro, nema Sahitija zbog blesavog žutog kartona, ok, sine, bio je faul, ali znaš da imaš dva žuta i ti ideš po treći. Čovječe, daj misli glavom, igraš za Hajduk, ne na školskom natjecanju...
Do kraja Sopić skida i jaknu, jasno je da nemamo šanse..
Uglavnom, to je i bio problem sinoć, previše srca, a premalo glave, Rijeka je čekala svoju šansu i dočekala. Nismo zaslužili ništa više od ovog.
Pukštas je još jednom pokazao da je američki robot ubačen u naše redove, dečku pukne glava kao lubenica, izgubi litru krvi, promijeni par dresova i vrati se nazad u igru, kao da je normalan dan u uredu. I mislim da je bila greška mijenjati ga.
Eto, i to se dogodilo, Karoglan je izgubio, Rijeka je prva, Milović nas je opet urekao, čini se da nam njegovo prokletstvo visi nad glavom i da je ušlo u glavu igrača. Sahiti i Sigur treći žuti, Livaja se ozlijedio i po mom iskustvu nema šanse da igra nekoliko tjedana, osim uz injekcije, uz blokade. Sve loše nam se jučer dogodilo.
Ali, na muci se poznaju junaci, momci skupite muda i dobijte Osijek, vi ste igrači Hajduka i želite biti prvaci nakon 19 godina.
Pokažite to na terenu.
