KOMENTAR UTAKMICE: Nema velikog rezultata bez vrhunskog golmana

Mirišeeee... na Rusiju! Hrvatska je nakon drame jedanaesteraca izbacila Japan i plasirala se u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u utakmici koju nismo odigrali dobro i to je ono što govori o snazi ove reprezentacije - pobjeđuje i kada nema najbolji dan. 

Japan je izašao u očekivanom sastavu sa sustavom 3-4-3, koji je u principu najofenzivniji sustav u nogometu, ali ono što je zanimljivo za Japan je to da unutar tog sustava igraju odličnu obranu, jako pokretljivo i agresivno i u tranziciji izuzetno opasno. To su pokazali i danas. Moram priznati da su, unatoč današnjem porazu, najugodnije iznenađenje prvenstva, te je sada jasno i nama da njihove pobjede protiv Španjolske i Njemačke nisu bile plod slučajnosti.

Naš izbornik se odlučio za Petkovića umjesto Livaje, te Barišića umjesto iscrpljenog Sose, sve ostalo unutar sastava i sustava je ostalo standardno. U prvom poluvremenu smo pokušavali napraviti pritisak na polovici protivnika, ali nismo uspijevali opasno zaprijetiti, osim poklona u 8. minuti, koji Perišić nije iskoristio. Japan je iznenađujuće prijetio iz prekida, bili su jako opasni i poslije kornera pred kraj poluvremena došli u vodstvo. Problema u našoj igri u prvom poluvremenu je bilo puno. Nevjerojatan broj izgubljenih lopti, pogotovo u veznom redu, donio je puno nervoze, nakon pola sata je Japan preuzeo konce igre, bili su brži i svježiji, te su nas kroz duži posjed odmaknuli od svog gola i postali opasni. U tom periodu igre su nas jednostavno nadtrčali, te je njihov gol došao kao plod toga. Zanimljivo je istaknuti da je Modrić u prvom dijelu imao čak 16 izgubljenih lopti, umor ga je stigao i nije uspio povezati naše linije. 

Drugo poluvrijeme je počelo slično. Japan je bio brži, svježiji, naše igre nije bilo. A onda, najprije u 52. minuti Japanci ruše Petkovića, po meni za jedanaesterac, ali ni sudac, ni VAR se nisu oglasili. U idućem napadu dolazi do izražaja naša kvaliteta. Lovren s poludistance šalje centaršut poput Beckhama na trepavicu Perišića, koji fenomenalno zabija iz dosta udaljene pozicije. I Hrvatska se vraća. Ne samo rezultatski, nego smo ponovo počeli dominirati igrom i vidjelo se koliko nas je taj gol podigao. Bilo je par situacija iz kojih smo mogli povesti, poput udarca Modrića, kojeg sjajno brani Gonda, te lijepih šansi Perišića i Budimira. Kako je vrijeme odmicalo, ni jedni ni drugi nisu previše riskirali, a slično se nastavilo i u produžecima. Čini se da su Japanci trebali više riskirati, jer su morali shvatiti još 2018. godine da Hrvati ne gube na penale. Valjda su mislili da nema više Sube. Nekako, nikad mirnije nisam gledao penale. Tri obrane fenomenalnog Livakovića, koji je i u igri imao nekoliko dobrih obrana, ali i malih nesigurnosti. Siguran sam da će mu ovo podići samopouzdanje koje bi nam u nastavku turnira moglo puno toga donijeti, jer su nas i 1998. i 2018. naučile da nema velikog rezultata bez vrhunskog golmana.

Moram na kraju spomenuti i one koji su po meni bili najbolji, a to su Lovren i Gvardiol. Lovren fantastičan, bez greške, odavno ga boljeg nisam gledao. Gvardiol me opet oduševio, koliko taj momak čita igru, koliko je moćan i koliko su njegova rješenja u svim fazama igre kvalitetna i prevovremena, to je jednostavno nevjerojatno. Pohvalio bih i Barišića, koji se još od 75. minute borio s grčevima i herojski izdržao do kraja. Kako je igra išla prema kraju, unatoč tegobama je bio sve bolji i bolji.

Što reći na kraju, opet velike čestitke svima, ovo je sjajan rezultat. Bravo, bravo, bravo. Utakmica kakvu sam u stvari i očekivao i s ishodom kakav sam očekivao. Među osam smo na svijetu. Opet. Koliko to dobro zvuči. Možemo li preko Brazila ili Koreje? Mi smo Hrvatska, mi možemo sve!