KOMENTAR UTAKMICE: Pobjeda koja daje malo mira i vremena da se momčad digne iz letargije u koju je upala

Svašta se događalo zadnjih dana, život s Hajdukom je sve samo ne dosadan i nakon promjena u vodstvu, odlaska Ivana Leke i njegovog stožera, dolaska Mislava Karoglana i njegovog stožera, puno presica, priča, poziva, jedva sam čekao utakmicu u Koprivnici, da napokon nastavimo dalje. 

Karoglan je hrabro uskočio u trenutku kad se malo toga činilo dobrim i iskoristio par dana kako bi pripremio momčad za utakmicu u kojoj je samo jedno bilo bitno, a to je pobjeda koja nam daje malo mira i vremena da se momčad digne iz letargije u koju je upala.

Mislav se odlučio za par promjena, na bokove stavio Dialla i Sigura, Žaper i Pukštas su bili na pozicijama defenzivnih veznih, a Krovinovića i Melnjaka je postavio bliže protivničkom golu, vjerojatno s idejom da ih približi Livaji, s kojim se u igri jako dobro slažu. I počelo je sjajno za nas, prvih 20 minuta, jako dobri, udarci, posjed, dominacija, sve je bilo na našoj strani, iako je i Belupo par puta zaprijetio iz kontre. Mogli su se primijetiti određeni mehanizmi pomoću kojih će Karoglan pokušavati dominirati nad protivnikom i siguran sam da će to biti sve bolje s vremenom jer smo sinoć nakon dvadesetak minuta jednostavno stali.

U izgradnji napada je Hajduk koristio dvije opcije, jedna je bila da Sigur s boka ulazi duboko u sredinu, otvarajući prostor Pukštasu i rjeđe Žaperu na ispražnjenom desnom boku, a u drugoj bi se Žaper spuštao na poziciju libera, između stopera koji su stajali široko, te tražili vezne koji bi se dizali visoko na polovicu domaćina.

I Hajduk je dobio što je htio. Prvih 20 minuta smo bili jako dobri, Krovinović na desetki je bio jako opasan, s pozicije koja mu najbolje paše kada se izvuče polulijevo, prijetio je u nekoliko navrata jako dobro.

Ali, nakon pola sata više nismo mogli vidjeti plan, jednostavno smo prestali raditi to što nam je donijelo prevlast na terenu i dozvolili smo domaćinima da se vrate u život, te je utakmica postala ravnopravna. I kad smo čekali da završi poluvrijeme nulom, dobra akcija Pukštasa, Sahitija i Livaje, koja završava na ruci Borasa i nakon VAR provjere imamo penal. Livaja je siguran, vodimo.

Hoxha je ponajbolji igrač Slavena i prvo poluvrijeme se Sigur dosta dobro nosio s njim, ali drugo poluvrijeme Hoxha počinje raditi probleme na našem desnom boku i već u 47. minuti stvara zicer za Štrkalja, ali Lučić nas sjajno vadi. Hajduk se vraća u niži blok i prerano počinje braniti vodstvo. U tim trenucima me hvata strah da nećemo izdržati. Na igračima se vidi da su u banani, samopouzdanje je poljuljano i u takvim situacijama igrač obično misli, idemo branit ovo što imamo, ali to nije razmišljanje pobjednika. I to treba mijenjati, naravno, trebat će vremena.

Karoglan radi zanimljive izmjene, mislim da do sada nismo često vidjeli da se mijenjaju stožerni igrači, poput Krovinovića i Melnjaka, dva dokapetana, ali izmjene su bile logične, Krovinović je stao, a Melnjaku je zašetalo koljeno, na sreću bez posljedica nadam se, ali i bez toga je zaslužio izmjenu jer je na krilu pokazao jako malo. Izmjene ne donose željeni rezultat, Belupo dominira, pritišće i patimo. Roya Ferenčinu pamtim iz igračkih dana, lider, kapetan, borac. Te karakteristike je prenio i na svoju momčad. Slaven igra tvrdo, fizički su jaki, igraju na puno centaršuta u box (to se sada tako moderno kaže), ali naši stoperi su bili prilično dobri u obrambenom skoku. 

Zadnjih 10 minuta Karoglan se odlučuje na klasični bunker, mijenja Dolčeka kojeg je ubacio 12 minuta ranije, što će ostaviti traga na njemu bez obzira na nježni poljubac i ubacuje Eleza. Prelazi na pet obrambenih, klasični autobus. Nisam siguran koliko je ta odluka bila dobra i sigurno se kosi s Hajdukovom strategijom u kojoj su jasne smjernice na koji bi način 'bijeli' trebali igrati, ali sinoć je najbitnije bilo uzeti tri boda i preživjeti. Još nešto mi je upalo u oko, Elez i Žaper protiv Osijeka dožive ozljedu mišića, pet dana poslije oba igraju, čestitke za liječničku službu. Očito ozljede nisu bile teže prirode, iako je tako izgledalo.

U zadnjoj minuti utakmice smo mogli pobjedu i potvrditi, ali zicer Trajkovskog brani golman domaćih. I to je bilo to.

Pobijedili smo i točka. Mislavu i ekipi sada treba mir. Pustite ih da rade. Drago mi je da je u stožeru moj veliki prijatelj Seka, prošli smo skupa i dobro i zlo, a i još neke dobro znam. Moja podrška je ogromna i sad sam u problemu, kako biti kritičan prema prijateljima ako krene loše. Iskreno se nadam da neću imati razloga za to. Karoglan je i dalje bez poraza i želim mu da taj niz potraje još dugo.

Nažalost, protiv Rudeša smo bez Livaje i Krovinovića, ali, znamo tko je tko u toj utakmici.