KOMENTAR UTAKMICE: Sjajan vjetar u leđa za naše šampionske ambicije!
Bilo je krajnje vrijeme da i oni osjete kako je to
Novo prvenstvo je krenulo na sjajan način za nas. Kako se to voli reći, maraton od 36 kola je krenuo i počeli smo ga točno kako smo željeli, pobjedom protiv prvaka i najvećeg rivala u gostima, što je sjajan vjetar u leđa za naše šampionske ambicije, iako je tijek utakmice upućivao na nešto sasvim drugo. Ovo nam je baš trebalo, koliko smo godina patili primajući golove od Soudanija i ostalih, penala u zadnjim minutama, šokantno prosutih bodova, bilo je krajnje vrijeme da i oni osjete kako je to.
Leko je poslao na teren očekivani sastav, jedina neočekivana promjena je bila Sahiti-Dolček, trener je vjerojatno htio dobiti Sahitijevu neustrašivost i energiju, ali malo smo od toga vidjeli. Mlakar se vratio na svoju poziciju lijevog krila povratkom Livaje, ali većinu utakmice Hajdukova igra nije funkcionirala.
Bišćan, s druge strane, se odlučio ostaviti Perića na klupi, a na Livaju postaviti Ristovskog, što je činio i prošle sezone, Moharrami je zauzeo desni bok, sve ostalo je bilo očekivano.
Dinamo je dominirao, vezni red 'bijelih' nije uspijevao organizirati ništa, Mišić je držao konce igre i odigrao jednu od najboljih utakmica za Dinamo. Iako je kod gola Livaje krivo izbio loptu, mora se priznati da je bio najbolji na terenu. Krovinovića i Benrahoua s druge strane nije bilo, Pukštas se trudio bez većeg učinka i Dinamo je uzeo Hajduku igru, pritiskao i bio opasan. Činilo se da će utakmica otići na stranu domaćina. Kao posljedica toga, stiglo je i vodstvo 'modrih', u jednom bezazlenom duelu Ferra i Špikića, baš kad sam ga pohvalio kako igra dobro od početka priprema, Ferro ulazi mekano u duel umjesto da jednostavno izbije loptu u aut, Špikić koji je sve samo ne jak, ga otresa i odigrava na Petkovića koji je neumoljiv.
Nakon gola sam se nadao da će 'zeleni' uzeti više inicijative i rizika, ali domaći igrači su nastavili dominirati i činilo se da ćemo primiti još koji gol.
Drugo poluvrijeme ista priča, Mlakar bespotrebno ruši Moharramija i činilo se da je to točka na i. Lučić je pročitao udarac Petkovića i vjerojatno su se svi navijači Hajduka, kao i ja, zapitali - je li ovo znak? I bio je znak. Ulaskom Odjidje i Moufija Hajduk preuzima konce igre i postaje opasniji. Livaja pokazuje kakav je majstor, u utakmici u kojoj mu ne ide, u kojoj ima 1 od 9 osvojenih duela, u kojoj se pati, u kojoj mu malo toga polazi za nogom, dočekuje situaciju u kojoj je najjači, okrenut leđima otresa Livakovića, zabija i vraća Hajduk u život.
Bod se čini kao premija, ali nogomet pokazuje svoju draž i napokon se događa ono što sanjamo godinama, da mi u zadnjoj minuti nosimo tri boda s prekrasnog stadiona pred 12.000 ljudi. Pukštas ponovo radi ono u čemu je najbolji. Iako ne velikoga rasta, opet je najviši i zabija za slavlje. Svih osim Pukštasa. Neki drugi igrač, pogotovo tako mlad, bi od euforije istrčao van stadiona, ali Puki reagira kao da je običan dan u uredu i radi dalje do zadnjeg sučevog zvižduka. Ovo pokazuje o kakvom se karakteru radi i koliki je njegov fokus na rezultat, što je odlika pobjednika.
Hajduk nosi tri boda iz Maksimira na početku prvenstva, u utakmici u kojoj i nije sve bilo sjajno. Treba izvući pouke i biti bolji već u idućem kolu na Poljudu protiv Rijeke, gdje sigurno neće biti lako.
Tko je s kim sjedio u loži, o tom nećemo ovaj put jer vidim da ima ljudi s krhkim egom, pa kako bih izbjegao pozive kakvih je bilo zadnjih dana, bolje da to ne spominjemo, a nije ni bitno. Ono što je bitno je da Hajduk starta u prvenstvo s tri boda ispred Dinama.
