KOMENTAR UTAKMICE: Sve velike pobjede koje su nam poklonili, ostvarili su jer su bili hrabri. Danas to nisu bili

Hrvatska je otvorila ovo toliko iščekivano, neobično Svjetsko prvenstvo, uspavankom protiv Maroka. Gledali smo dosadnjikavu šahovsku partiju, u kojoj je izgleda i jednoj i drugoj momčadi bilo važno ne izgubiti. Za Maroko je i razumljivo da tako nastupi protiv viceprvaka svijeta, iako u svojim redovima ima svjetske klase poput Ziyecha i pogotovo Hakimija, ali od Hrvatske očekujemo uvijek igru na pobjedu, tako da je ovakav nastup naših, sa previše respekta prema protivniku i, rekao bih, previše straha od nekakve greške, koja bi dala Maroku određenu prednost, ostavio u meni gorak okus.

Izbornik Dalić je izveo očekivani sastav, dvojbenu poziciju desnog stopera zauzeo je Lovren i s Gvardiolom odigrao odličnu utakmicu. Na desnom krilu je počeo Vlašić, a na poziciji centralnog napadača danas nevidljivi Kramarić. Inzistirali smo na posjedu, ali taj posjed nije donosio kontinuirane napade i opasnost za Maroko, nego su napadi trajali vječno, ponekad iritantno dugo, tako da sam tijekom drugog poluvremena povremeno bio i vidno iznerviran sporošću igre naših. 

Jako je nedostajalo igrača u završnici, u zadnju trećinu smo ulazili s premalim brojem igrača, što se jako dobro moglo vidjeti u već u 15. minuti, kada je Modrić prošao po lijevom boku, jako dobro centrirao vanjskom, a tamo nije bio nitko. Luka je opet bio taj koji je diktirao tempo, jedini bio konkretan, pokušavao ubrzati igru i čak vukao u visoki presing u drugom poluvremenu, ali danas nije uspio svojom genijalnošću okrenuti utakmicu u našu korist, kao nebrojeno puta do sada.

Na Brozoviću se dosta vidjela pauza i to nije bio onaj Broz kojeg volimo i koji ne staje, tako da sam u drugom poluvremenu razmišljao bismo li trebali spustiti Modrića i Kovačića na dva zadnja vezna, a isturiti Pašalića iza napadača, što bi nam vjerojatno donijelo više dubine i ulaska iz drugog plana, što Paša radi fenomenalno. Izbornik se nije odlučio na taj potez, nego su izmjene bile pozicija za poziciju, bez većih promjena u sustavu igre.

Još bih se malo osvrnuo na izbor Kramarića kao centralnog napadača. Kramarić je sjajan golgeter, pravi majstor, ali za ovu momčad jednostavno nije rješenje za glavnu špicu, jer je on igrač koji se izvlači polulijevo i tu traži prostor za šut, što u reprezentaciji ne može raditi jer je u tim zonama Perišić, a drugi razlog je taj što Kramarić ni u fazi obrane ne može stvoriti pritisak na obranu protivnika, jer on taj dio igre jednostavno nema. Nedavno su me pitali koga bi ja izabrao za centralnog napadača, rekao sam Budimir, što je mnogima bilo čudno, jer su igračkim renomeom, pa i kvalitetom, Kramarić, Livaja i Petković iznad Budimira. Poslije današnje utakmice sam još uvjereniji u to. Ono što govori u prilog mojoj tezi je i činjenica da smo najbolje šanse, kada smo uz malo sreće mogli i riješiti utakmicu, napravili preko ozlijeđenog Vlašića u 45. i 47. minuti, kada su Vlašić i Kramarić zamijenili pozicije.

Na kraju moramo biti zadovoljni bodom, ništa više nismo zaslužili. Ali ono čime sam nezadovoljan, je kad vidim u 85. minuti kako mi ne idemo na pobjedu, nego vraćamo golmanu i mislim se šta je ovo, igramo li na bod? Da ne pametujem previše, igrali smo bez muda. A na SP ne pobjeđuješ bez muda, naši igrači to znaju bolje od mene. Sve velike pobjede koje su nam poklonili proteklih godina, ostvarili su jer su bili hrabri. Danas to nisu bili. 

A ja sam uvijek za drugu opciju, igrajte hrabro, muški, pa izgubite ako ne ide, draži mi je poraz u kojem si dao sve bez kalkulacija, nego bod koji si uzeo igrajući kao... a kao znate već šta.