KRAJ KARIJERE Luka Vučko: Jedini san bio mi je zaigrati za Hajduk, to mi se ostvarilo, a sve ostalo je bonus

Nogometnu karijeru završio je Luka Vučko, stoper Hajduka iz sezone kada je osvojen zadnji naslov prvaka Hrvatske. U 32. godini odlučio je 'objesiti kopačke o klin', te se u potpunosti posvetiti školi nogometa Union, u kojoj odgaja mlade nogometne nade. Priču s Vučkom počeli smo od sezone 2004/05, koja nije počela nimalo obećavajuće...

- Ja sam Shelbourne prosjedio na klupi. Odradio sam pod trenerom Katalinićem ljetne pripreme 2004. godine, nakon što sam se vratio s posudbe iz Solina. Nakon ispadanja iz Europe se dogodio zaokret na mlade igrače i nas par je dobilo šansu. Meni je Katalinić dao veliko povjerenje, na čemu sam mu i dan danas zahvalan. Kod Bake Sliškovića nisam odmah igrao, ali nakon derbija kojega smo u Zagrebu izgubili od Dinama 3:0 stavio me protiv doma protiv Rijeke. Dobili smo 2:0 i od tada sam se ustalio u momčadi - priča Vučko.

Koja ti je najdraža utakmica u Hajdukovu dresu?

- Derbi protiv Dinama u zadnjem kolu jeseni. Pobijedili smo sa 1:0 i otišli na lijepih 8 bodova prednosti u odnosu na njih. Bio je to moj jedini derbi na Poljudu, utakmica koju ne mogu zaboraviti.

Te zime je na Poljud došao Niko Kranjčar, očekivalo se da ćete prošetati ligom, ali nije sve išlo glatko...

- Očekivalo se da ćemo sve izmesti, imali smo u momčadi Vejića, Neretljaka, Turkovića, Rukavinu, Praliju, Đolongu..., a došli su Kranjčar, Leko i još par dobrih igrača. Na pripremama je sve izgledalo dobro, dobili smo Partizana u Turskoj, ali u prvenstvu smo se mučili. No, na kraju smo ga ipak osvojili. Tko bi rekao da će to do danas ostati zadnja Hajdukova titula.

Ti si iz Hajduka kao mlad igrač otišao u Rusiju...

- Da, ali ostao sam na Poljudu još jednu polusezonu nakon osvajanja prvenstva.

Ne možemo onda preskočiti ni Debrecen...

- Debrecen je velika mrlja za Hajduk. Ja sam tada bio ozlijeđen, pa sam preskočio te utakmice. Imao sam sreću...

Zašto?

- Pa zato što se ta ekipa Debrecena stvarala godinama, a Hajduk svake sezone ide iz početka. I Vejić je već bio otišao pa su govorili kako nikad ne bismo primili toliko golova glavom da smo on i ja mogli igrati. A ja sam u šali odgovarao: 'Ne, ne bismo ih primili osam, nego pet'. Debrecen je u to vrijeme bio puno ozbiljnija ekipa.

Ćiro?

- Motivator i gospodin. Ima nešto posebno u njemu. Na momente ti se čini da te ne može smisliti, a za pet minuta da te voli najviše na svijetu. Drži te stalno toplo-hladno i uvijek nekako želiš dati maksimum. Podigne te da u sebi misliš da vrijediš više nego što je tvoja objektivna vrijednost. Moja prva utakmica pod njegovim vodstvom bio je derbi protiv Dinama u Maksimiru, ostali smo 0:0, a ja sam nakon susreta na dar dobio sliku 'Zagorski bregi', kao najbolji igrač utakmice.

Kako je došlo do odlaska u Saturn?  

- Odlazak u Rusiju mi je puno usmjerio karijeru. Ne mogu reći prema lošem jer sam se izvukao, ali iz početka nije krenulo dobro. Klub je bio vrhunski, novac za mene i Hajduk također, ali nije bio momenat za odlazak. Te zime je hrvatska reprezentacija igrala turnir u Koreji, a iz Hajduka smo pozive dobili Kranjčar, Pletikosa i ja. Otvarala mi se stvarno jako dobra situacija u Hajduku i reprezentaciji. Čak sam iz prve na ponudu iz Rusije rekao 'ne', ali onda sam počeo primati savjete 'uzmi što ti se nudi, uvijek se možeš ozlijediti', pa mi navodili neke loše primjere.

I?

- Sa 21 godinom sam otišao i vratio se sto koraka unazad. Iako sam u Hajduku igrao za 3.000 kuna mjesečno, a u Saturnu potpisao četverogodišnji ugovor koji mi je garantirao 300.000 dolara godišnje. Otišao sam, a onda u Rusiji nisam odigrao niti jednu utakmicu. Raskinuo sam nakon pola godine ugovor na svoju inicijativu. Sjećam se da mi je tada Slaven Bilić govorio: 'Ako ti je takva situacija otiđi, razvijaj se, novac će doći'. Bilić je za mene trener broj jedan. Ima nevjerojatan odnos prema igračima i nije ni čudo što je danas trener tamo gdje jest. 

Uslijedio je povratak u Hajduk, ali ništa više nije bilo isto. 

- Baš tako. Pogodio sam što sam otišao iz Rusije, ali ne što sam se vratio u Hajduk. Ipak sam imao 21 godinu i možda su me mogli opet prodati. Više nisam imao mjesto u sastavu. Igrali su Gal, pa moj prijatelj Žilić... Nije Hajduk igrao loše, startali su u to prvenstvo sa 7-8 pobjeda, a ja sam u toj polusezoni odigrao samo četiri utakmice, od čega tri u Kupu. Jedino pozitivno je bilo što je to bila sezona kada se u Hajduk već bio vratio i moj brat Jurica, pa smo zajedno odigrali dvije utakmice Kupa, u Ždralovima i Belišću. Iako me ta godina usporila, nije mala stvar upisati se u povijest kluba kao braća koja su u isto vrijeme nastupila za najdraži klub.

Prije nego otvorimo priču novog odlaska, je li Hajduk bio jedini klub u kojemu si igrao u omladinskom pogonu?

- Ne. Bio sam dvije godine u Primorcu iz Stobreča, a onda me trener Siniša Jalić, koji je trenirao moga brata Juricu, pozvao s Hajdukom na turnir u La Speziju jer im je falio stoper. Osvojili smo prvo mjesto, a ja se više nisam makao s Poljuda.

Treba li spomenuti još nešto upečatljivo iz tih dana?

- Dvije stvari: za razliku od danas kad se treneri stalni mijenjaju, nas je Mario Ćutuk vodio od mlađih pionira sve do izlazne juniorske godine, što je dobro radi kontinuiteta. I još bih spomenuo da smo 2001. godine, kada je prva momčad slavila naslov, mi s kadetima bili prvaci sa 21 bodom ispred Dinama. I to generacije Kranjčara, Ćale... Bili smo i mi jaki, Lozo, Vulin, Grgurović, pa Ivan Grivičić, koji je u to vrijeme uz Kranjčara slovio za najvećeg talenta u generaciji '84. godišta...

Kako se dogodi to da veliki talenti na Poljudu ne naprave adekvatnu karijeru? Tvoji suigrači i tvoja generacija su bili Modrić i Grgurović, pa je ocijenjeno u Hajduku da je Grga bolji.

- Mogu potvrditi da je Grgurović u to vrijeme i bio bolji. Neke eurogolove kojima nam je donosio pobjede i turnire i danas pamtim. Čak je i fizički na svim testovima uvijek bio među tri najbrža igrača. Kod Bilića smo u mladoj reprezentaciji sva trojica zajedno igrali. Ne znam, iz današnje perspektive je teško objasniti što se tu zapravo dogodilo, a i inače, zašto jedan napravi karijeru, a drugi ne, iako je talent nesporan.

Za početak je važno i dobiti pravu priliku. Pamtiš li debi za Hajuk? 

- U prijateljskom susretu je to bilo protiv Zagore u Unešiću pod Bilićem, a službeni mi je debi pod Zoranom Vulićem u Koprivnici protiv Slaven belupa 2003. godine. Gubili smo 1:0 pa me uveo naprijed zadnjih deset minuta na skok. Debitirao sam, dakle, kao napadač.

Vulić?

- Odličan trener. Možda mu nisan legao kao igrač, ali sam ipak kod njega debitirao. Šteta što on nije danas u Hajdukovoj omladinskoj školi.

Zadnji tvoj trener u Hajduku prije odlaska u Rijeku je bio Gudelj...

- S njim sam imao lijepo iskustvo, iako je u jako teškom trenutku preuzeo Hajduk. Na toj polusezoni predsjednik Grgić je bio korektan i dao mi slobodne papire. Ja sam imao ponude Rijeke i Varteksa. Odlučio sam se za Rijeku, gdje mi prvih pola godine kod Bračuna i Kuže nije bilo lako, ali onda je došao Zlatko Dalić i imali smo sjajan jesenski dio, gdje smo bili drugi, četiri boda iza Dinama, s obranom koja je primila najmanje primljenih golova, a ja sam u godinu i pol odigrao 44 utakmice zaredom. I što je najvvažnije - igrački sam se opet podigao.

Toliko da si bio spreman za novi transfer?

- Baš tako. Imao sam u Rijeci fiksnu odštetu, te otišao u Tursku. Eskisehirspor je bio moj novi klub.

Bez obzira na visinu, nisi dao puno golova glavom u karijeri?

- Zabio sam neke važne golove, pogotovo vani, ali samo 3-4 glavom. U omladinskom pogonu se to rješavalo visinom, ali očito je trebalo raditi više i na samoj tehnici udarca. Nekako sam imao više osjećaj za zabiti nogom.

Najdraži gol karijere?

- Izdvojio bih dva. Jedan je Galatasarayu u Turskoj, kojega izdvajam zbog veličine kluba, a drugi, koji je svakako poseban, sam zabio u dresu Lechije u Poljskoj. Zbog toga gola mi je kopačka završila u muzeju kluba. Igrali smo protiv Arke, što je za taj klub najveći derbi i gubili 2:0, a onda smo zabili u 91. pa ja nogom s druge stative u 97. minuti. Oni su zbog tih 2:2 ispali iz lige i tek su se ove godine vratili, a ja sam dobio nadimak 'uho od željeza', jer mi je glava bila u zavojima zbog jednog prethodnog sudara, pa mi je samo uho virilo.

U Lechiji je danas Maloča, jeste li u kontaktu?

- Zvao me samo kad je tamo prelazio. Mi smo tada dva kola prije kraja bili drugi na tablici, ali je liga bila zgusnuta, pa smo završili tek osmi nakon što smo izgubili te utakmice. Lechia nikad nije bila prvak, a vidim da su sad na vrhu i želim im da to postanu. Poljska mi je bila dobro iskustvo, iako mi je najljepše Turska.

Zašto?

- Zemlja je ogromna, nogomet se živi od 0-24. Eskisehirspor ima preko milijun navijača u Turskoj, sad su napravili novi stadion. Imaš osjećaj da te ljudi cijene što si sportaš, zaustavljaju te na ulici, ljube, zahvaljuju ti što igraš za njihov klub. Imali smo i lijepih pobjeda, svladali Galatasaray s brojnim zvijezdama sa 4:2, čime sam dobio još jednu potvrdu da nitko ne leti. Bio sam tamo tri sezone.

Zašto si otišao?

-Greška. Htio sam prema zapadu Europe. Imao sam na stolu ponudu Standard Liegea koja se nije realizirala. Sad kad razmišljam ne bih nikad otišao iz Tuirske, makar igrao Drugu ligu. Umjesto u Standard otišao sam u Lechiju.

Koji ti je bio najdraži partner na stoperu?

- Ćorluka. Igrali smo zajedno u mladoj reprezentaciji i odmah se vidjelo da ga čeka velika karijera. A u klubovima Vejić, koji je bio odličan igrač i pravi kapetan.

A koga je bilo najteže čuvati?

- Mirka Vučinića u mladoj reprezentaciji na Marakani. Atmosfera je bila takva da je sve gorilo. On je tada bio u Lecceu, znalo se za njega, ali nekako je tek poslije postao zvijezda. Tri gola nam je zabio, strašan je to igrač koji ima sve.

Gdje si išao nakon Lechije?

-To ljeto sam imao puno poziva, ali došao je i rujan, a ja sam još bio na moru. Otvorio mi se Pecs u Mađarskoj, ali tamo sam bio samo mjesec dana. Ništa mi se nije svidjelo, od kluba pa nadalje. Sljedeća stanica bio je klub San Antonio Scorpions, tamo sam odradio godinu dana.

I?

-To je liga u kojoj je Kranjčar nedavno igrao za Cosmos. Liga je dobra, fizički teška, igra se engleski nogomet 'kick and run'. Međutim, kultura sporta u Americi je takva da se ne gleda puno jesi li pobijedio ili izgubio. Gazda kluba je bio Gordon Hartman, jedan od najbogatijih Amerikanaca, koji je napravio stadion za 12.000 ljudi, a pored njega i igralište za djecu s posebnim potrebama jer je njegova kći imala Downov sindrom.

Jesi li bio na kojoj utakmici NBA?

- Kako ne. Duncan, Ginobili i Parker su bili istinske zvijezde, a sam dolazak na utakmicu je nešto što treba doživjeti. Oni i ne gledaju utakmicu do zadnje četvrtine, uglavnom šetaju po dvorani, gdje im je osiguran dodatni sadržaj, pucaju na koševe, provode se. Četvrta najveća zvijezda u klubu im je maskota, kad je on izašao na teren svi su uletjeli u dvoranu i uslijedile su velike ovacije.

Kako je tebi išlo?

- Ja sam u godinu dana tamo postao kapetan ekipe, bio najbolji igrač i jedini koji je odigrao sve minute. Na odlasku smo se ispozdravljali, kao 'vidimo se' i šaljemo ti prijedlog novog ugovora. I taj prijedlog nije nikad stigao. Malo mi je žao jer je bilo lijepo, ali sve je to životno iskustvo.

Polako idemo prema kraju...

- Iz Amerike sam se vratio u Istru godinu dana na poziv Pamića, ali je u meni kopnio motiv za igranjem, htio sam se vratiti kući. Nije se dogodilo da me zovnu Hajduk ili Split, pa sam na poziv mog prijatelja Mirka Grabovca došao u Mosor, pa Omiš, gdje sam mu bio i pomoćni trener i naučio cijeniti neke stvari. Kad je Mirko odlučio otići iz Omiša bilo mi je logično da odem s njim.

Zadnja utakmica karijere...

-Neretvanac u Opuzenu. Izgubili smo 3:1, čak sam i zabio taj gol. Treća liga je teška, ima puno dobrih igrača koje bi Hajduk trebao isprobati jer su domaći i ne koštaju puno.

Preskočili smo tvoje drugoligaško iskustvo u Solinu na početku karijere?

- Solin mi je ostao u lijepom sjećanju, puno mi pomogao u razvoju. Danas bi po imenima i kvaliteti igrača ta momčad mogla igrati Prvu ligu. Uvijek mi je drago vidjeti ljude iz Solina i pozdraviti se s njima.

Trenerska karijera je prirodan nastavak tvog puta. Ti si trenutno prvi čovjek Uniona, kluba koji radi s mlađim kategorijama. Kako si zadovoljan u tom dijelu?

- Sviđa mi se raditi s djecom. Union je sjajan projekt, ali i posao koji te traži 24 sata unutra kao trenera, koji i organizacijski treba voditi računa o svakom detalju. Prezadovoljan sam s klubom, brojem i kvalitetom djece. Imali smo veliku sreću što moj brat Jurica nije otišao s Tudorom nego nam se priključio. Radimo i borimo se i mislim da smo na dobrom putu.

Do koje uzrasbne kategorije primate djecu?

- Sve do starijih pionira, ali nije isključeno da napravimo i veliki teren, te da idemo u daljnje kategorije, možda sve do seniora.

Kad pogledaš prema natrag, jesi li zadovoljan svojom karijerom?

- Dok nisam počeo raditi s djecom, mislio sam da sam mogao napraviti više. Ali sada više cijenim sebe i svoju svoju karijeru. Kad vidim koji je to proces, nije mala stvar što sam napravio. Jedini san u životu mi je bio zaigrati za prvu ekipu Hajduka. Taj san mi se ostvario, a sve ostalo je bio bonus.

Možeš li nam sastaviti najboljih 11 suigrača u karijeri?

- Pokušat ćemo... Na golu je Pletikosa, desno Tomislav Rukavina, lijevoneka bude Bartulović, stoperi Ćorluka i Vejić, u sredini Pralija Modrić i Kranjčar, desno krilo Yilmaz, lijevo Abdurazak Traore, koji sad igra kod Tudora. A naprijed moj suigrač iz mlade reprezntacije Eduardo Da Silva.

Pamti se i da si na Poljudu uvijek ostajao zadnji na ternu koji je pozdravljao navijače...

- Nogomet se igra za publiku. Imao sam naviku baš uvijek se zahvaliti navijačima na podršci. Mijenjaju se igrači i uprave, a navijači su uvijek tu i ne košta te ništa pozdraviti ih pljeskom nakon utakmice i zahvaliti se na podršci.