KUP JE NAŠ: Valovi su me nosili lijevo i desno, grlio sam se s poznatima i nepoznatima

Nakon dugog poludnevnog truckanja vlakom napokon smo stigli u Beograd. Ali, odmah se vidjelo da to nije klasični dolazak i da nećemo stići do samog kolodvora. Prilazi svim velikim gradovima nisu praznik za oči, ali ovako sporo miljenje kompozicije ukazalo nam je na neke detalje koje ranije ne bi vidjeli, a bili su daleko od reprezentativnih.

Iskrcani smo na slijepom kolosijeku negdje na Topčideru i onda smo u kilometarskoj koloni, uz pratnju policije upućeni prema stadionu. Bilo je jutro i nije nam padalo napamet tako rano biti ograničeni na sami stadion. Imali smo dovoljno navijačkog iskustva, pa smo se jedan po jedan lagano izvlačili iz kolone i onda zajednički uronili u velegradsku vrevu. Obišli smo sve bitne postaje beogradskog ‘walking toura’ i završili, kako i priliči, u Dalmatinskom podrumu. Tamo smo se pozabavili prženim lignjama, koje smo zalili Debitom i nekih dva sata prije utakmice krenuli prema stadionu. Usput smo naletjeli na još nekoliko grupica Hajdukovih navijača, pa smo na prilazu stadionu JNA opet bili u velikom broju.

Bez problema smo ušli na južnu tribinu,  a onda je počela lagana nervoza. Odmah smo vidjeli da ćemo biti 'soli contro tutti', nestrpljivo smo iščekivali infarkt utakmicu, a u mislima smo priželjkivali rasplet kao na Koševu 1979.

Ušli smo na jug nekoliko sati prije utakmice i zauzeli odlično mjesto, dosta bočno i dosta visoko. Stadion JNA sam poznavao od ranije, pa nisam bio nešto fasciniran njegovom arhitekturom i veličinom. Uostalom, bio je manji od Marakane, na kojoj sam također bio tri puta. Marakana je zaista impresivno velika, ali osim onog huka kada je prepuna, a na utakmicama s Hajdukom to je bilo vrlo blizu, ostatak doživljaja nikad mi nije bio impresivan. To je i logično, jer smo se tih 80-ih godina upravo udomaćili na Poljudu koji je ne bez razloga tituliran jednim od najljepših i najfunkcionalnijih stadiona u ovom dijelu Europe, pa smo s dosta bahatosti i oholosti na gostovanjima komentirali onih nekoliko stadiona u Jugi (Maksimir, Marakana, JNA, Koševo...), kao i njive na kojima se igrao nogomet u Zenici, Bugojnu, Banja Luci, Rijeci, Nišu, Titogradu... Ovog puta na stadionu JNA nalazili smo se u neprirodnom položaju, na južnoj tribini koja je inače rezervirana za domaće 'grobare'.

Odgledali smo tako u iščekivanju utakmice Hajduka i Rijeke i finale juniora, tada sam prvi i jedini put u životu navijao za Velež koji je igrao protiv Crvene zvezde. Beograđani su pobijedili, a njihov broj devet, klinjo Vladan Lukić nam je oduševljeno u počasnom krugu pokazivao visoko uzdignuti srednji prst, pa se i iz tog bezobrazluka jasno vidjelo da ga čeka bogata nogometna karijera, usprkos našim psovkama i kletvama. Na jugu je bilo i dosta 'grobara', ali nisu iskazali pretjeranu agresivnost, bilo je nekih čarki, kasnije se pričalo i o pravim okršajima, ali ja ih zaista nisam vidio, nekako sam više bio skoncentriran na samu utakmicu. Osjećali smo se prilično sigurno na tuđoj tribini, jer nas je bilo oko sedam tisuća u bijeloj boji, pa je očito za sve neprijatelje najpametnije rješenje bilo pustiti nas da odradimo svoj party i u miru se vratimo kući.

Zato je na 'severu' bilo zanimljivo. Jednu stranu okupirala je Armada, a drugu 'delije' i u jednom trenutku ispravno su procijenili kako je s druge strane zajednički neprijatelj, pa su zajednički navijali protiv velikog protivnika. Lako za njih, ali cijela sportska javnost, svi su bili na strani Rijeke, očito je postojala želja da se 30 godina prije 'lijepe riječke priče' složi priča o Davidu koji je pobijedio Golijata. Ali uzalud, jednom David, uvijek David - isto vrijedi i za Golijata. Čak je i spiker na državnoj televiziji bio neprijateljski raspoložen prema Hajduku, osim što je otvoreno iskazivao naklonost Rijeci, u jednom trenutku pri našem izvođenju jedanaesterca koji je Ravnić obranio čak je ushićeno zaključio 'I....  Rijeka je pobednik kupa!'. Mislim da znate koju riječ s pet slova sam izgovorio pri gledanju snimke nakon prvog dijela rečenice 'Je ti ----- ! Jedini koji nije podlegao ovoj euforiji uzdizanja Rijeke bio je mladi beogradski sudac Zoran Petrović.

Kao najbolji jugoslavenski sudac dobio je čast da sudi ovo finale, odsudio ga vrlo dobro i ostao zapisan kao jedan od rijetkih koji nas u važnoj utakmici u onoj ligi nije oštetio. Problem je što je početkom igranja u HNL taj spisak postao još bitno kraći. U finalu s Rijekom Zoran Petrović dosudio je Hajduku jedanaesterac kakvih se do tada u Jugoligi, ali ni kasnije u HNL nismo baš nagledali.  Na stranu sad činjenica što smo se dvadesetak godina kasnije u HNL-u nagledali takvih jedanaesteraca u korist uvijek istog kluba, ali .... Frane Bućan je sapleten na rubu šesnaesterca, a Petrović je pokazao na bijelu točku. Asanović je bio siguran, topovski je zatresao mrežu Maura Ravnića, koji je kod ovog izvođenja jedanaesterca počeo s beskonačnim provokacijama i provincijalnim ponašanjem, a ono je kulminaciju imalo kod izvođenja jedanaesteraca nakon 120 minuta igre.

Rijeka je izjednačila u drugom poluvremenu, a gol ide na dušu Hajdukova vratara i postignut je gotovo s centra u samom finišu utakmice. Tako se ušlo u produžetke, bilo je očito da Rijeka ima više samopouzdanja, vratili su se iz izgubljene pozicije i moram priznati kako su mi se za vrijeme produžetaka glavom rojile crne misli. Kad se došlo do penala opet sam se nekako smirio, jer sam znao da će o trofeju odlučivati živci i hladna glava, a Hajduk je za razliku od Rijeke itekako znao kako se osvajaju trofeji.

Osim toga Josip Skoblar je na samom kraju produžetaka upravo zbog penala u igru uveo rezervnog vratara Zorana Varvodića Ramba, kasnije će se pokazati prvog junaka susreta. Samo izvođenje jedanaesteraca pokazalo je koliko su živci bili napeti, nevjerojatno je koliko je bilo loše izvedenih penala. Istina, počelo je dosta sigurno s obje strane, Asanović i Mladenović su bili mirni i bez problema pogodili vratarevu desnu stranu gola. Drugi izvođač Hajduka bio je Ćelić, loše je izveo udarac, ali je vratar na svu sreću otišao u krivu stranu. Radmanović strijelac izjednačujućeg gola za Rijeku pucao je u Varvodićevu lijevu stranu, ali je Rambo panterski obranio i najavio da će ovo biti njegova večer.

Potom je došao red na Stipu Andrijaševića kojeg nevjerojatno provocira Ravnić, ali Stipe bira desnu stranu i sigurno pogađa. Potom slijedi jedan od najlošijih penala, Valenčić puca desno, lopta jedva mili i ulazi u gol, jer je Rambo nažalost izabrao pogrešnu stranu. Slijede dva relativno sigurna pogotka, ‘ubojica dječjeg lica iz Konjica’ Jerko Tipurić pogađa u desni kut, a Janko Janković, bivši igrač Hajduka pogađa jako po sredini Varvodićevih vrata. U situaciji kad vratar ranije bira kut to se ne brani. Stiže vrhunac uzbuđenja, Dragi Setinov uzima loptu za pobjedu i svi smo na nogama, iščekivanje ekstaze doseže vrhunac, neki ne mogu gledati i u nevjerici okreću leđa velikoj nogometnoj sceni. Setinov puca jako u desni donji kut, ali Ravnić se iskazuje jednim od rijetkih dobrih poteza tog dana i obranom ostavlja Rijeku na životu. Škerjanc potom sigurnim udarcem u lijeve rašlje poravnava na 4:4 i vraća stvar na početak. Ravnić opet provocira Dražića, sudac mu to neshvatljivo tolerira, umalo je i uspio u  tome, jer Dražić puca loše, no lopta je pored vratareve ruke ipak nekako izmigoljila u donji desni kut. Slijedi Borče Sredojević, uvjeren sam kako je to naša šansa, čvrsto stišćem šake iščekujući promašaj, ali ... lopta se poput metka zabija u desne rašlje – to ne bi obranila ni tri Varvodića. Ako sam se nadao da će Sredojević promašiti, bio sam siguran da će naša devetka Miloš Bursać bez većih problema nadmudriti vratara Rijeke i vratiti Hajduku prednost. Ali ... opet kriva procjena, Ravnić je obranio i moj svijet se srušio.

Gledam vratara Ravnića kako uzima loptu za izvođenje tog odlučujećeg jedanaesterca i slažem scenarij u glavi. Sad će zabiti za pobjedu, zatim će doći slaviti i provocirati ispod naše tribine, a mi ćemo napraviti neku glupost na tribinama, pošibati se s 'grobarima' ili 'delijama', (ili pandurima), bit će razbijenih glava, a onda ćemo se pogubiti po Topčideru tražeći vlak. Oni koji ga pronađu, cijelu noć će ko posrani bauljati po vagonima čekajući Labin Dalmatinski da se nakon depresivnog pejzaža napokon ukaže more. A onda .... onda će uslijediti ona podjebavanja 'pametnjakovića' koji su ostali doma i nisu se tramakavali dva dana po putu. Oni koji se vrate zamotanih glava ili u gipsu imat će i dodatnu obiteljsku torturu i pametovanje tipa 'Moga si radi Hajduka glavu izgubit'.

Sve mi je to prošlo kroz glavu dok je Ravnić namještao loptu na bijelu točku, bio sam potpuno smiren čekajući smrtni udarac. Opalio je loptu svom snagom izbacivši tako svu svoju nakupljenu frustraciju, lopta je išla jako po sredini gola, ali Rambo je baš tu herojski čekao i odbio rukama u zrak. Nastalo je ludilo, bacali smo jedni druge u zrak i skakali, skakali, skakali .... do neba. Bilo je gotovo, znali smo da utakmicu ne možemo izgubiti, a iz sedam tisuća grla prolomilo se prkosno 'Ra-vnićuuuu  pe-de-ruuuu!'. A njih dvojica su se na terenu zakačila i dobila po žuti karton. Zatim je loptu uzeo ‘turopoljski top’ Stjepan Deverić i poslao je u desne rašlje, poveli smo 6:5, ali nakon prethodne Rambove obrane Ravniću, u mojoj glavi pobjeda je već bila tehnički izborena. Potom je za Rijeku pucao još jedan bivši igrač Hajduka - Igor Jelavić pucao je jako desno dole, a lopta je (ne)sretno Rambu prošla kroz ruke. Jarni i Kotur bili su izuzetno sigurni, a onda nas je poljubila sreća. Zdenko Adamović pucao je i zabio gol za koji mi ni danas nije jasno kako je postignut, lopta je išla lagano po zemlji ravno u Ravnića i onda se nekako čudno odbila od grbe i pronašla nevjerojatni put između njegovih nogu do mreže.

Niti sljedeći Rupčićev udarac po sredini gola nije bio neobranjiv, ali Rambo je odabrao stranu i pogriješio. Serija jedanaesteraca se otegla, došao je red na našeg junaka Ramba, a kratkotrajno ukroćeni Mauro Ravnić opet je počeo s provokacijama i otezanjem prilikom postavljanja na gol crtu. Rambo ga je potcjenjivački čekao s rukama na bokovima i onda hladnokrvno pogodio donji desni kut uz naknadno unošenje u facu riječkom vrataru. Poveli smo 9:8 i za Rijeku je preostao još samo Paliska.

Uslijedio je još jedan snažan udarac po sredini, ali Varvodić ovaj put nije birao stranu. Ostao je na crti i obranio nogom, a onda trkom 100 na sat i preskačući reklame i likove iza branke dotrčao pred našu tribinu. To ludilo teško je opisati. Skakali smo urlikali, svi smo htjeli zagrliti Ramba, pa sam sa skoro samog vrha tribine u nekoliko sekundi završio sasvim dolje na ogradi, a potom me val opet vratio gotovo do samog vrha.

Valovi su me nosili lijevo i desno, grlio sam se s poznatima i nepoznatima, liječili smo frustraciju sušnih 80-ih godina barem tim utješnim nagradama kako smo tada zvali kup. Nakon ‘84. osvojili smo ga i sada ‘87. i zadržali kakav takav kontinuitet. Tako se i Joško Skoblar upisao u trofejne Hajdukove trenere, a treba svakako istaknuti činjenicu kako je i sljedeći osvojeni kup, onaj posljednji pred smrt bivše države 1991. imao njegov pečat. Iako u Hajduku nije proveo mnogo vremena očito je bilo da se radi o pravom poznavatelju nogometa, ali i velikom radniku - čovjeku s karizmom i rođenom dobitniku.

Rijeka - Hajduk  1:1 (0:1)  - jedanaesterci 8:9

Beograd, 10. svibnja 1987. – Stadion JNA. Gledatelja: 25 000. Finalna utakmica Kupa Jugoslavije: Rijeka – Hajduk 1:1 (0:1) - jedanaesterci 8:9. Sudac: Zoran Petrović (Beograd)

RIJEKA: Ravnić, Jelavić, Rubčić, Kotur, Paliska, Sredojević, Janković, Radmanović, Matrljan (od 45. Škerjanc), Mladenović, Vujčić (od 77. Valenčić).

HAJDUK: Pralija (od 119. Varvodić), Jarni, Dražić, Andrijašević, Setinov, Tipurić, Deverić, Čelić, Bursać, Asanović, Bućan (od 90. Adamović).

STRIJELCI: 0:1 Asanović (43 – 11 m), 1:1 Radmanović (85)

JEDANAESTERCI: 0:1 Asanović, 1:1 Mladenović, 1:2 Čelić, Radmanović – Varvodić obranio, 1:3 Andrijašević, 2:3 Valenčić, 2:4 Tipurić, 3:4 Janković, Setinov – Ravnić obranio, 4:4 Škerjanc, 4:5 Dražić, 5:5 Sredojević, Bursać – Ravnić obranio, Ravnić – Varvodić obranio, 5:6 Deverić, 6:6 Jelavić, 6:7 Jarni, 7:7 Kotur, 7:8 Adamović, 8:8 Rubčić, 8:9 Varvodić, Paliska – Varvodić obranio