Mešković: Ivić je najbolji trener svih vremena s prostora bivše države

Rizah Mešković, trofejni vratar Hajduka, s kojim je osvojio prvenstvo 1974. i 75. godine, te tri Kupa bivše države, i u 67. godini još uvijek brani, baca se i hvata lopte protivnicima koji mu po godinama mogu biti - unuci?! I to u istom onom zelenom dresu kojega je nosio na Starom placu...

- Tada sam dobio deset zelenih dresova od menadžera Ante Dujmića. Na jedan sam prišio klupski grb i u njemu branio, a nakon odlaska u nizozemski AZ Alkmaar i tamo sam čuvao mrežu u istom dresu. Jedan od njih sam sačuvao do dana današnjeg, ostao mi je zadnji, i kad god me pozovu na neku utakmicu upravo u njemu branim. Dujmić mi je također nabavio i rukavice, za Slobodu iz Tuzle nikad nisam branio s njima na rukama - priča Mešković.

Kako je došlo do vašeg prelaska u Hajduk te 1973. godine?

- Bio sam želja trenera Branka Zebeca. Došli smo zajedno Oblak, zatim Jurišić iz Šibenika i ja, a on je htio još i Roru. Dan nakon što sam stigao na Stari plac Zebec je otišao, navodno baš zato što mu Roru nisu doveli, a nama je predstavljen novi trener – Tomislav Ivić. U prvi mah sam pomislio 'gdje će on bit trener, pa ovaj je mlađi od mene'. Međutim, s njim smo najviše postigli i ja sam prošao svoje najljepše godine u karijeri upravo u Hajduku.

Što danas mislite o Iviću?

- On je najbolji trener svih vremena na području bivše države! Sjećam se, mi odemo gledati košarku, Ratu Tvrdića i Šolmana, a on stalno nešto bilježi, zapitkuje i izvlači zaključke. Niti jedan Ćiro Blažević ne može stati s njim u istu rečenicu. Miljan Miljanić je bio izvrstan organizator, ali ako govorimo baš o trenerskoj struci, onda je Ivić bio broj jedan. Moram reći da sam posebno cijenio i Osima. Bio sam trener vratara na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine i uvjerio se u njegove kvalitete. On nije puno govorio, ali bio je odlučan i neovisan u donošenju odluka. Pamtim kako je samo on znao tko će biti 22. igrač na spisku za SP. Niti nama iz stožera nije to otkrio do službene objave spiska, a kada je izustio ime Safeta Sušića, mnogi su se iznenadili, s obzirom da je ovaj već imao 34 godine. No, to je bio Osim, smatrao je da mu on treba i pozvao ga...

Na tom je SP-u Ivković obranio jedanaesterac Maradoni...

- Da, ali Jugoslavija je ispala u četvrtfinalu. Ja sam prije izvođenja krenuo razgovarati s Ivkovićem, a on mi je rekao 'obranit ću Maradoni penal sto posto'. Znao ga je iz kluba, a čak su se i kladili uoči izvođenja. Bila je to čudna situacija, Ivković je stajao mrtav-hladan i skoncentriran samo da 'skine' taj penal Maradoni. I uspio je, ali mi nismo prošli dalje.

Koja vam je najupečatljivija utakmica u dresu Hajduka?

- Sigurno ona protiv St. Etiennea. Pobijedili smo kod kuće sa 4:1, a onda izgubili u gostima 5:1, iako smo pola sata prije kraja golom pokojnog Jovanića izjednačili na 1:1. Volio bih pogledati snimku te utakmice, branio sam odlično, dobio najviše ocjene, a primio pet golova. Zapravo ih je po šansama moglo biti i 25. Igrali smo očajno, praktički nestali s terena u toj završnici. Ni dan danas ne znam što nam se dogodilo u toj utakmici.

Kad ste zadnji put uživo gledali Hajduka?

- Bilo je to na proslavi 100. rođendana protiv Slavije. Bilo je sjajno opet vidjeti staro društvo, Buljana, Holcera, Šurjaka, Frfu, Buklu, Džonija... Atmosfera na stadionu je bila fenomenalna, ali nije to isto kao na Starom placu, gdje je pritisak na gostujuću ekipu bio ogroman. U sedamdesetima se govorilo da je razlika između Amerike i Splita da što je tamo bio divlji zapad, a ovdje divlji istok. Ne znam kako se snaga Torcide može osjetiti na Poljudu kad je publika toliko daleko. Na novom stadionu mi sve to izgleda nekako previše gospodski u odnosu na vrijeme kada sam ja branio.

Što još pamtite iz tih Hajdukovih sedamdesetih...

- Najviše to što smo mi djelovali kao jedanaest duša u jednom tijelu. Poštivali smo se, nitko nikome grešku nije uzimao za zlo. Ja za tri godine, koliko sam bio u Hajduku, nisam doživio da mi itko kaže ijednu grubu riječ. Nikad nisam čuo ni zvižduk iz publike, a iz Splita mi je ostao nadimak, tako da me i danas kad dajem izjavu za televiziju potpisuju Rizah Mešković - Mate. U Slobodi su me zvali Mačak, u AZ-u Ricky, ali splitski nadimak mi je ostavio trajni pečat.

Zanimljivo je da ste se i u Nizozemskoj susreli s Ivićem...

- Da, on je iz Hajduka otišao u Ajax, a ja u klub koji se tada zvao AZ '67. AZ je kratica za Alkmaar i Zanstrek, klubove koji su se '67. godine ujedinili, a danas se zove AZ Alkmaar. Branio sam protiv Ivićeva Ajaxa u finalu nizozemskog Kupa i pobijedili smo sa 1:0, što je bio prvi trofej AZ-a u njegovoj povijesti. Nakon toga smo se plasirali u Europu, eliminirali Young Boyse, pa zatim na penale ispali od Barcelone koju je predvodio Cruyff. Zanimljive su bile i okolnosti uoči tog finala Kupa. Ivić je s Ajaxom bio osvojio prvenstvo Nizozemske, ali šuškalo se da će otići čak i ako osvoji Kup, a ako to ne uspije, onda sigurno.

Što se dogodilo?

- Ajax je dugo bio bez trofeja, a Ivić mu je donio prvenstvo. No, uoči tog našeg dvoboja u Kupu njega je pozvao predsjednik kluba na razgovor i rekao mu 'mi prije tebe nismo imali toliko dobar rezultat, ali smo imali 27.000 gledatelja. Sad smo postali prvaci, ali nam s ovim načinom igre dolazi bitno manji broj publike...' Eto, i to se događa. Presudio je pad posjete, broja prodanih ulaznica, koji je bio osjetan. No, uvijek kasnije se Ivićevo ime spominjalo uz dužno poštovanje jer on je do dana današnjeg ostao upisan kao trofejni trener Ajaxa.

Kako danas provodite vrijeme?

- Živim u Tuzli i rado se sjećam lijepih sportskih uspomena. Proveo sam 17 godina radeći kao trener u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Saudijskoj Arabiji i Kataru. Sad sam opet kući, ali ne radim ništa vezano za nogomet. Sa Slobodom nemam nikakve veze još od kada sam im pet kola bio trener '90. godine, kada je klubu prijetilo ispadanje iz lige.