INTERVJU Mijo Caktaš: Hajduk je bio konkretan i ozbiljan, a ja sam ispunio obećanje

Mijo Caktaš se vratio u Hajduk nakon dvije godine igranja za Rubin Kazan. Veliko je to pojačanje za 'bijele', Mijo je iz Rusije otišao slobodnih papira, a onda...

- Čim sam dobio prvi poziv s Poljuda, znao sam da se vraćam doma. Hajduk je odmah bio konkretan i ozbiljan, a ja sam dao riječ. Čekalo se da konačno sve bude papirnato riješeno s Rusima, da ne bude više nikakvih zapreka i obećanje sam ispunio - priča Caktaš.

Jesi li se u iti jednom trenutku pokolebao, pisalo se o interesu Torina, Sivasspora, sigurno je bilo još poziva. Možeš li nam otkriti i je li bilo interesa iz HNL-a?

- Nakon što sam prelomio i odlučio vratiti se na Poljud, postalo mi je svejedno tko i odakle zove. Imao sam uistinu brojne upite iz različitih zemalja, ali i iz dva kluba HNL-a. Za jedan od njih su me čak zvali s više strana. Nije floskula, u Hrvatskoj uistinu mogu igrati samo za Hajduk. Tako sam im i rekao, nema šanse da ikada obučem dres bilo kojeg drugog našeg kluba.

Ti si napustio pripreme u Dubaiju, mediji su kao razlog raskida ugovora na štetu Rubina naveli kašnjenje plaća, bilo je čak pokušaja da te zadrže...

- Na rastanku želim o Rubin Kazanu reći sve najbolje. Dvije godine sam tamo proveo, igrački sam sigurno napredovao, a u periodu kada se rješavaju stranaca, meni su izričito dali do znanja da me žele ostaviti. Trener Berdyev je činio sve da me vrati na pripreme, on me doista cijenio, a preko tamošnjih igrača znam koliko mu je bilo žao što sam otišao. Kad god sam igrao, uvijek sam nešto napravio, bio sam zadovoljan svojim igrama, ali cjelokupno stanje uokolo ekipe i ambicija nije bilo bajno. Rješavali su se stranaca, kasnile su plaće, govorili su da žele plasman u Europu, a s druge strane, realno je izbjegavanje ambisa borbe za ostanak uspjeh.

Život u Rusiji?

- Meni je ukupno bilo super. U početku je bilo teško priviknuti se na drugu kulturu i hladnoću. Ali nakon manje od godinu dana sam naučio jezik i sprijateljio se s domaćim igračima. Stranci su imali svoj đir, ali kad bi na večeru išli Rusi, kazali bi 'Mijo je domaći, ide s nama'.

Kako je obitelj reagirala?

- Djeca su mala, starija kći se upisala u vrtić. No, moja supruga Tea je jedva dočekala povratak kući. Kad ste prvi put objavili vijest da odlazim iz Rusije, onda su navijači u komentarima pisali trebam li se vratiti u Hajduk. Ona je također bila napisala 'da'... Makli smo to naknadno jer ja nisam želio da išta izlazi vani prije vremena, iako sam vidio da su prve reakcije navijača na mogućnost povratka odlične.

To i ne čudi jer si sa 39 golova bio ukupno najbolji Hajdukov strijelac u tih pet seniorskih godina. Može li se reći da si kod Damira Burića igrao svoj najbolji nogomet, zabio si 13 golova u toj polusezoni?

- Može. Da budem iskren, prije nego što je on došao za trenera, ja nikad nisam ni čuo za njega. Uoči sezone je klub raskrstio s nekim igračima, a ja uopće nisam znao kakav mi je status. Bio sam kod svih standardan, ali to su ipak bile nove okolnosti. Na početku priprema me Burić pozvao na razgovor i rekao mi: 'U Hajduku kakav ja budem gradio, ti ćeš se nadavati golova. A za svaki gol ćeš mi donijeti bocu vina'. Nekako me oraspoložio, digao mi sampouzdanje. Rekao mi je da me pratio već duže vrijeme. Razvili smo prijateljski odnos, a ja sam svako malo morao po vino. 

Bili ste prvi još u studenome 2015., a onda vas je 'pokosila' Rijeka na Poljudu... 

- Te mi je utakmice najviše bilo žao. Nisam ja inače od onih igrača koji će nabrijavati ekipu, ali tada sam izašao ispred svih i rekao: 'Ovu danas ne smijemo izgubiti'. Prvih 15-20 minuta je sve bilo dobro, a onda hladan tuš, primili smo tri gola iz kontri...

Pamti se i nedosuđeni jedanaesterac na Hrvoju Miliću kod 0:0 u tom susretu... Hajduku se tih godina kralo kao nikad, pamtiš li ti posebno neku odluku?

- Prošlo je dosta vremena, ali onaj penal dosuđen u Rijeci kada je Jozinović napravio prekršaj metar izvan šesnaesterca je baš teško zaboraviti.

Kad smo već kod Rijeke, imao si na Kantridi upečatljivu epizodu, tebe je Krasimir Balakov prvi put stavio u seniorsku momčad...

- Da. Uoči Jadranskog derbija me pozvao i rekao mi: 'Mali, ajde da vidim danas hoćeš li biti igrač ili nećeš'. Stavio me na lijevo krilo, a ja sam tu utakmicu zabio gol i dva namjestio. Pobijedili smo 3:0, a iste večeri je Balakov otišao s klupe.

Naslijedio ga je Mišo Krstičević... 

- On je stara škola, super je čovjek i trener. Mislim da je bio idealan za mlade igrače u tom trenutku, da sve ustroji kao u vojsci. Inzistirao je na trci, a imali smo lijepih trenutaka, poput one pobjede nad Interom u Milanu, kojoj se malo tko nadao poslije poraza na Poljudu.

Na kraju te sezone ste osvojili Kup, ali finale je vodio Igor Tudor...

- Osvojili smo trofej protiv Lokomotive, ali meni su nekako najdraži trenuci bili kada smo igrali Europu. Bio bi pun Poljud, a onda još kada zabiješ gol, sreći nema kraja... Inače, Tudor je moderan trener, vidi se da je igrao u vrhunskom klubu kao što je Juventus. On je temperamentan, a mene je cijenio. Svakoga trenera mogu pogledati u oči, a najgluplje mi je kad igrač izjavi 'dat ću sve od sebe'. Mislim da u životu nisam odigrao utakmicu u kojoj nisam dao sto posto od sebe, uvijek sam odradio svoje najbolje što sam mogao.

Jesi li sada pričao s kim od svojih bivših suigrača?

- Jesam s dosta njih, a najčešće s Nižićem. On mi hvali kompletnu situaciju, uređene su svlačionice, klub je financijski stabilan, plaće ne kasne, što se ranije redovito događalo.

Pa dobro, valja podsjetiti čitatelje da si ti nastupao još u onim utakmicama kada se nije smjelo obući dres, nego se igralo u žutim navlakama, išli su minimalci, pripreme s Tudorom u Rovinju su bila na očajnim terenima...

- Da, to u navlakama smo igrali u Njemačkoj, a u Rovinju su baš bili teški uvjeti za rad. U četiri godine igranja nikad nismo redovno dobili plaću, uvijek bi kasnila barem dva-tri mjeseca, ali, da budem iskren, tada mi to nije ni bio prioritet. Grizao sam da se nametnem treneru, želio sam igrati, dokazati se, zabijati golove. Išao sam uvijek maksimalno.

Kako komentiraš današnje stanje?

- Super je što je klub napredovao. Moram reći da sam i ja u ove dvije godine Rusije odlično prošao, tako da se vraćam potpuno čiste glave i sto posto kao bolji igrač nego što sam bio kad sam odlazio.

Zašto to misliš?

- Ruska liga je puno teža od HNL-a, jači je tempo, nemaš vremena za razmišljanje, odmah te napadnu kao vukovi. To iskustvo je dragocjeno.

Jesi li tamo izvodio jedanaesterce?

- Jesam. Tri sam zabio, od čega dva 'panenkom', ha, ha, ha.

Nisi promijenio stare navike, pamtimo onu tvoju 'panenku' Rijeci u Dugopolju u užarenoj atmosferi, kada su letjele stolice prema terenu...

- A čujte, ili si pukovnik ili pokojnik. Ispalo je učinkovito i atraktivno, zabio sam ih tako nekoliko u bijelom dresu.

Poznaješ li od ranije trenera Željka Kopića?

- Ne, ali čuo sam sve najbolje o njemu. Do sada sam igrao samo protiv ekipa koje je vodio, a sada na pripremama u Turskoj ćemo prvi put zajedno raditi.

Što kažeš na današnji Hajduk?

- Dobro poznajem momčad, pratio sam utakmice iz Rusije. Mislim da Hajduk nikad nije imao takav izbor kvalitetnih napadača, ekipa je jako dobra. Meni je Ohandza jedan od najboljih napadača s kojim sam se slagao i s kojima sam uopće igrao.

Kakve su ambicije na proljeće?

- Ne želim baš ništa obećavati. Po meni se Dinamo ipak muči, rješava utakmice u zadnjim minutama, treba pokušati smanjiti zaostatak na startu proljeća. A naravno da je realnije da se ide na Kup, no, ponavljam, baš ništa ne želim najavljivati ni obećavati. Od mene će se sada sigurno puno očekivati, želim biti fokusiran isključivo na rad u preostalom dijelu priprema.

U Hajduku si sada uzeo broj 20. Zašto?

- Rekao je Deco da vrijedi 'kao dvije desetke' ha, ha, ha.  Zapravo sam isti broj imao i u Kazanu, a ovdje je bio slobodan. Nema neke posebne priče oko toga, sad mi je uistinu najvažnije dobro se pripremiti i na pravi način startati u nastavku sezone.