MJESEC ŽIVOTA: 'Rekao mu je da ponesu cvijeće da nam čestitaju i pelene da se ne vidi kad se useru na Poljudu'

Proljeće 2004. donijelo je ispunjenje svih mojih snova i želja na privatnom i sportskom planu. U prvenstvu smo bili prvi, imali pet bodova prednosti pred Dinamom i činilo se da ćemo mirno doći do naslova prvaka kojega sam sanjao od prvog dana kada sam kročio na Poljud. Momčad je živjela za taj trofej, takvo zajedništvo nisam doživio ni prije ni poslije u karijeri i sto puta sam kasnije rekao: 'S ovih 20 ljudi bih išao u rat, ako treba'.

U prvim danima travnja Dinamo je došao na Poljud, bila je to meč lopta. Pobjedom idemo na plus osam i to je kraj. Utakmica je završila 0:0, bili smo jalovi, kao da smo se prepali pobjede, odnosno igrali na bod kako nam se Dinamo ne bi približio. Bod se činio tada i dobar, bili smo u komfornoj zoni, sigurni da smo sto posto prvaci i, naravno, bili smo u krivu. Pred kraj te utakmice u jednom duelu sa Kranjčarom sam skočio, a on mi je podmetnuo leđa i pao sam direktno na rebra. Bilo je bolno, ali nastavio sam igrati do kraja. Rebra su me boljela, rendgen je pokazao da nema prijeloma, sve je bilo dobro, nastavio sam se spremati za Rijeku, koja je uvijek bila vruće gostovanje.

Dan prije Uskrsa prošli smo kroz Rijeku neokrznuti, Đolonga je zabio za tri boda koja su nas još više približila cilju. Odmah po povratku u Split sam pohitao u Ploče trudnoj supruzi koja je bila doslovno u danima prije poroda, jer je idući dan bio Uskrs. Na nedjeljnom, uskršnjem ručku, bili smo kod mojih roditelja kao i svake godine i dogodilo se nešto nevjerojatno. Nakon ručka sam kihnuo, oblio me znoj i izgubio sam zrak, nisam mogao udahnuti. Osjetio sam kako se u rebrima nešto pomaklo. Ništa strašno, pomislio sam, smirit će se za dan-dva. Na Uskršnji ponedjeljak vratio sam se u Split, supruga je ostala u Pločama iščekujući porod. Na treningu u utorak ujutro prijavio sam doktoru Čukelju bol u rebrima i izašao odraditi trening. Nakon zagrijavanja, zaigrali smo, u prvoj akciji sam udario loptu glavom i to je bilo to. Napustio sam trening u bolovima. Bio je 13. travnja, mjesec dana do kraja prvenstva. Doktor Čukelj je rekao da ujutro idemo raditi novi rendgen na Firule.

Tu noć nisam mogao spavati, nisam se mogao nasmijati, svako napinjanje trbušnih mišića je značilo bol. Ujutro oko osam me probudio telefon, majka me zvala i pitala kako je Sendi, javili su joj da je oko pet krenula za rodilište. Nisam imao pojma, bio sam prestrašen. I krenuo s Fabom na rendgen. Nova slika je pokazala da je rebro puklo. Valjda je puklo već u duelu s Kranjčarom, ali je ostalo na mjestu i pomaklo se tek nakon kihanja 10 dana poslije. Tako da sam u Rijeci igrao sa slomljenim rebrom. Na putu prema Poljudu, gdje je bio zajednički ručak momčadi, stigla je vijest, rodio mi se sin. Jebote, kakav dan. Ekipa je bila već na ručku kad sam stigao, dočekao me pljesak i čestitke jer se vijest već pročula. Sjeo sam s Vulićem i Čukeljom, doktor je rekao 15 dana pauze... 15 dana!? Pa mi se borimo za prvaka, ne mogu toliko dugo izostati. Ali, nije bilo druge opcije. Trener Vulić je rekao: 'Veja, idi vidi ženu i dijete, čekamo te', i na tome sam mu zahvalan. Otišao sam, proslavio s društvom iz djetinjstva i obitelji onako kako se slavi rođenje sina, dočekao ih iz rodilišta, uzeo prvi put svog Niku u naručje, te se nakon tjedan dana vratio u Split i počeo s laganim treningom. U međuvremenu je momčad bez mene dobila Osijek kući i krenula u Varaždin po nova tri boda. Ali ostalo je 0:0, sad smo na plus tri. Dobili smo Zadar u gostima teže od očekivanog i idemo u Zagreb, ali ne smijemo izgubiti jer Dinamo onda ima bolji međusobni omjer. Na dan utakmice u Zagrebu, uzeo sam auto od Tomislava Rukavine koji je imao ZG tablice i krenuo na Maksimir, morao sam biti gore uz momčad. Ubili su nas, bili puno bolji, Branko Strupar je bio nezaustavljiv. Povratak je bio mučan, izgubili smo prvo mjesto tri kola prije kraja. Zar je moguće da opet neću biti prvak?

Tjedan je počeo smjenom trenera, Vulića je zamijenio iskusni Nadoveza. Šjor Peru sam, naravno, upoznao u par navrata, ali u tih osam dana sam shvatio koliko je velik. Smirio nas je i vratio nam vjeru da možemo opet na vrh. Dolazila je Rijeka, Dinamo je gostovao u Zadru, znali smo da nam je to kolo jedina šansa. Vratio sam se u momčad. Iako nisam trenirao dva tjedna, osjećao sam se dobro. Nije nas išlo, prvo poluvrijeme bez gola, bili smo nervozni. Sve osim pobjede protiv Rijeke je bilo katastrofa. Zabio sam nakon kornera na sjevernoj strani, skinuo dres i izbacio sve frustracije. Zvone je pogodio za 2:0 malo poslije. Utakmica je završila, a na razglasu Poljuda se čuo radio prijenos iz Zadra. Bilo je 1:1! Nitko nije išao sa stadiona. Nakon tri minute bilo je gotovo, opet smo prvi, zahvaljujući Zadru. Naravno da smo bili euforični, ali za samo četiri dana gostujemo u Osijeku, bit će teško. 

Srijeda, prelijepo popodne u Slavoniji, Mato skače i zabija, Prale promašuje penal, ali uspjeli smo. Još samo korak i prvaci smo! U zadnjoj minuti utakmice u Osijeku skačem glavom na loptu, doskačem na stopalo nekog od igrača domaćih i zglob desne noge ispada prema vani. Padam, bol je strašna, sudac svira kraj, naši slave, ali ja ne mogu stati na nogu. U autobusu svi nasmijani, veseli, kako i ne bi. Andrija Balajić je sjedio do mene, nazvao kapetana Varteksa Kastela i rekao mu: 'U subotu ponesite cvijeće i pelene'. Na pitanje zašto, odgovorio mu je: 'Cvijeće da nam čestitate, a pelene kad se userete na Poljudu da se ne vidi'.

Led je na nozi, ali ne izgleda dobro, oteklo je i modro sve. Kad se ohladi, znam da će biti puno gore. Utakmica je za tri dana, medicinska služba vrti glavom, jasno mi je. Vraćamo se u Split u kasnu večer, nema vremena za bilo što, promijeni stvari i ujutro rano smo već na trajektu za Postira, gdje ćemo pokušati naći mir jer Dalmacija već kuha u iščekivanju subote kada ćemo, nadam se, uzeti taj toliko željeni naslov prvaka. Ujutro ne mogu stajati na desnoj nozi, momčad ide na trening, ja sam cijeli dan u moru na prirodnoj terapiji. Navečer Sizgo maže natečeni zglob, ali bolovi su nemogući.

Iskusni lisac Nadoveza osjeća našu nervozu, dolazi na večeru, na stolu je Cedevita. Odjedanput se ustaje i vikne: 'Šta je, usrali ste se?' Svi su ušutili, a Pero nastavlja: 'Ovdje je najbolje vino na svijetu, vina im donesite'. I pili su svi vino poslije večere, tko voli i ne voli, smijeh i dobra atmosfera, ali svi smo bili svjesni što nas čeka u Splitu. U isto vrijeme dolazi još jedna dobra vijest, Ninu Buli se rodila kćer. Pero se opet diže, čestita i kaže: 'Neka naše dice, sad otiđite za šank, popijte jedan viski za zdravlje djevojčice, a kad kažem jedan, nemojte me držati za riječ'. I nazdravili smo, i nije bio samo jedan viski, ali svi smo u 22 bili već u sobama. Sutradan na treningu, izašao sam na teren i uspio obući kopačke, ali trčati ne mogu.

Nadoveza izlazi na centar, baca navlake i kaže: 'Tko želi igrati sutra, nek uzme majicu'. Uzimaju svi koji su igrali u Osijeku, tko je uzeo moju ne mogu se sjetiti, mislim baš Andrija. Ekipa trenira, Pero i ja sjedimo na klupi za rezerve, pita me kakvo je stanje, kažem mogu stati na nogu, ali ne mogu trčati. Pero odgovara: 'Bit će dovoljno da samo stojiš', iako i on i ja znamo da to nije baš tako. Navečer nitko nema mira, u sobi smo Turković, Bule i ja. Dolazi Blatnjak, kaže: 'Jaro, daj cigaretu, ne mogu se smirit'. Seka, to je nadimak Blatnjaku po kojem ga znaju svi u mojim Pločama u koje je došao kao izbjeglica, pita, što ako ne dobijemo, gotovi smo. Kažem mu da nas ni Manchester sutra ne može dobit, iako nisam siguran smirujem li  njega ili sebe. Svanulo je napokon. Prije puta, Nadoveza zove na razgovor mene, Sizgu i Čukelja. Moramo odlučiti. Govorim mu: 'Šefe, ja danas moram izaći na teren, ne znam hoću li izdržati zagrijavanje, 10 minuta ili cijelu utakmicu, ali moram biti tu'. Okreće se njima dvojici. I Čukelj donosi odluku: 'Ja ću ti dati injekcije svud okolo zgloba, 6-7 uboda, Sizgo će zabetonirati bandažama jako da se ništa ne miče i trebalo bi biti dobro. Kad momčad izađe na zagrijavanje, ti ćeš ostati i izaći kasnije, da se ne zagrijavaš puno. Držat će možda do poluvremena, a možda i manje, a na poluvremenu ćemo ponoviti'. Dogovoreno.

Po dolasku, a bilo je to prije 19 godina, Split je gorio. Teško je bilo ostati miran, ali osjećamo da je to taj dan. Sat i pol prije utakmice se spuštamo iz soba u svlačionice, na stadionu je već 20 tisuća ljudi. Doslovno se tresem, je li moguće da sam doživio ovaj dan? U svlačionici čekamo Peru da dođe održati sastanak, da kaže tko igra. Njega nema. Zovemo Sizgu, idi po šefa, moramo na zagrijavanje. I Sizgo ode. Nakon par minuta Nadoveza proviri kroz vrata svlačionice u kojoj je muk, nasmije se i kaže: 'Kakav sastanak, poslušajte tribine, igraju isti kao na zadnjoj utakmici, izađite i budite šampioni'. Prolomio se snažan pljesak i uzvici odobravanja i bodrenja. Momčad je izašla na zagrijavanje, ja u ambulantu. Na stolu dok sam primao injekcije slušao sam kako prepuni Poljud pozdravlja moje suigrače. Nije mi bilo žao što nisam bio s njima, htio sam biti siguran da ću biti tamo kad pobijedimo. Poslije mi je jedino bilo žao što nisam vidio ni kad je Torcida izvela magarca, niti kad je pjevao veliki Coce, to sam pogledao tek na snimkama.

Na tom kratkom zagrijavanju sam u jednom trenu pomislio, ne treniram normalno već mjesec dana, rebro, pa sad ovo, treća utakmica u 7 dana, samo da nešto ne zajebem. Moram biti maksimalno koncentriran. Utakmica je bila teška. Napadali smo, šansi puno, ali ne možemo zabiti. Nakon pola sata teško dišem i noga me počinje boljeti. I onda taj korner koji mi je obilježio karijeru. Ćaćić centrira prejako, skroz na drugu stranu, dok lopta leti ljut sam jer sam bezveze dolazio, ali na drugoj strani je Prale koji je vraća nazad. Skačem s dvojicom Varaždinaca i lopta se odbija direktno iznad nas i pada mi na volej. Kad sad razmišljam, najlogičnije mi je objašnjenje da sam pucao iz razloga da se imam vremena vratiti u obranu u slučaju da lopta ode kvragu i da nema kontre. Ušlo je u rašlje, Poljud je na nogama, ne znam gdje trčim, krećem prema njihovim navijačima, pa onda skrećem i tu me poklopilo 30 ljudi. U šoku sam. Sanjao sam gol u ovakvoj utakmici, ali na način da skočim i zabijem ili da gurnem odbijanac, ali ovo, ovo je premašilo sve moje snove.

Dugo sam poslije razmišljao o tom golu, kako se to uopće dogodilo i zašto. Splet sretnih okolnosti, bio sam na pravom mjestu u pravo vrijeme... Ali, onda sam pomislio da je možda i do kopački. Prije utakmice u Osijeku pukle su mi kopačke za utakmicu. Uvijek sam imao jedne za trening, druge za utakmicu i tu nije moglo biti zamjene. Opcija je bila odigrati zadnja dva susreta u sasvim novim kopačkama, čega sam se grozio jer mi je uvijek trebalo vremena da mi kopačke legnu, da se razgaze, da ih osjetim. Pričali smo o tome u busu i Ture mi kaže: 'Jaro, uzmi moje Lotto kopačke'. Rekoh sebi da ću ih probat na treningu pa odlučiti. To su bile sjajne kopačke, crne sa zelenim dugim jezikom i odmah su mi sjele, tako da sam odigrao te dvije utakmice u kopačkama jednog od najvećih nogometnih majstora s kojima sam imao čast dijeliti teren i svlačionicu, velikog Almira Turkovića i možda je to bio detalj koji je presudio da taj volej ne završi na semaforu. Poslije utakmice Ture mi je rekao: 'Jaro, kad sam vidio da ideš pucat, pomislio sam - nemoj, molim te, to ide na tribinu'. Odgovorio sam mu: 'Jaro, u tvojim kopačkama sva su čuda moguća'.

Dugo sam čuvao te kopačke, godinu, dvije, htio sam da više nitko nikad u njima ne zaigra i da mi stoje kući na oku. Dok jedan dan nije zvao brat, koji je igrao u Jadranu iz Ploča i upitao: 'Pukle su mi kopačke, imaš li neke viška?' Kažem: 'Nemam, imam samo one Lotto koje čuvam'. A on meni: 'Daj, jebeš to, nemam u čemu igrat, otkud novac za kupit nove'. I ja, glupan, koji nikad nisam bio vezan za stvari nego za ljude, dam mu te kopačke i više ih nikad nisam vidio. Sad mi je žao.

Vratimo se Varteksu, ključnoj utakmici za prvaka. Na poluvremenu momčad ide u svlačionicu, ja u ambulantu, skidamo sve i ponavljamo, noga opet ne boli. Držimo čvrsto vodstvo, izbijam jednu loptu daleko do Deranje. Zvone je prima, driblingom izbacuje obranu Varteksa i zabija vanjskom u suprotni kut. U isti tren vadi iz gaća maramu Torcide sa slovom 'h' i proslavlja za povijest. Ja ne mogu do tamo, boli me i nemam snage, trčim do Vladimira Balića i plačemo. Napokon smo uspjeli.

Po završetku utakmice na tartan stazu ulazi autobus s otvorenim krovom, kako već slave veliki klubovi. Penjemo se na krov, plan je da idemo đir po gradu, ali već pod sjeverozapadnom tribinom upadaju navijači i zaustavljaju bus. Ostajem bos i gol, skačem s krova autobusa i ulazim u utrobu stadiona, prolazim kroz tunel i onako skoro gologuz izlazim ispred stadiona gdje me čekaju roditelji, supruga koju vidim prvi put nakon mjesec dana, brat i sestra. Svi su tu, svi su bili danas sa mnom, ovo je bolje od najboljeg sna. Vraćam se unutra, ali ne idem u svlačionicu gdje je ludnica, nego opet u ambulantu, jer moram leći, nemam snage ni za slavlje. Na jednom stolu ležim ja, na drugom mali sin doktora Čukelja, također Fabijan. Na televiziji se vrte golovi. Kaže mi mali Fabo, dobro si ga zabio. Ne odgovaram ništa, samo se smijem, nema više euforije, samo čista sreća, sve je sjelo na svoje mjesto, uspio sam. Proslava je bila luda, dalmatinska, hajdučka. Nakon par sati sna, probudio sam se i pomislio, ja sam igrač Hajduka, ja sam prvak Hrvatske, ništa više nije isto. A sad idem poljubiti svog sina.

Zglob me bolio do kraja karijere, ispadao često, ali vrijedilo je. Da poslije tog dana uopće nikad više nisam zaigrao, vrijedilo bi, jer takvu sreću dožive samo rijetki.