NA DANAŠNJI DAN JE UMRO BERNARD VUKAS: Da se ponovno rodim, opet bih igrao za Hajduk!

Na današnji dan prije točno 36 godina preminuo je Bernard Vukas, najbolji hrvatski nogometaš svih vremena.

Vukas je rođen 1. svibnja 1927. godine u Zagrebu, gdje je njegov otac preselio iz Vugrovca Gornjeg. Djetinjstvo je proveo na Trešnjevci, ali nije svoje sidro spustio u Dinamu, makar je s 'modrima' bio na jednoj bugarskoj turneji i čak zabio gol. Početak seniorskog staža odradio je u Amateru i Zagrebu, a utakmica Split - Zagreb (1:2) bila je ključna za njegov prelazak u Hajduk. Nakon što je odgledao utakmicu, Frane Matošić je 'poludio' za Bajdom, odmah je poručio:

- Hoću to livo krilo - nakon čega je klupski tajnik Šime Poduje krenuo u akciju dovođenja Vukasa na Stari plac.

Važnu je ulogu u nagovaranju Bajdina oca odigrao veliki hajdukovac i prijatelj obitelji Vukas, Luka Šarić (direktor TEŽ-a). Čim je Šarić obavijestio Splićane da je s Vukasom sve dogovoreno, u Zagreb su se po njega uputili Matošić i Broketa. Toga  ljeta 1947. godine počela je jedna velika, možda i najveća priča.

Jer, Bajdo će cijeloga svojeg nogometnog vijeka biti i (p)ostati  legendom splitskog kluba. Brojke kažu da je u odigranih 615 utakmica za Hajduk upisao 300 golova. Samo je u Prvoj ligi 89 puta zatresao mrežu u 202 nastupa. Upravo je on 'skovao' onaj povijesni preokret u derbiju sa Crvenom zvezdom i titulu prvaka 1950. Kod vodstva Beograđana 0:1, samo 16 minuta prije kraja, predriblao je kompletnu obranu gostiju i skoro iz mrtvog kuta neobranjivim udarcem svladao vratara Mrkušića. Bila je to 'iskra' koja je donijela eksploziju, jer će u 86. Broketa zabiti za epsku pobjedu 'bijelih'.

- Jest, bio je to najljepši trenutak moje karijere u Hajduku, na salbunu našeg Starog placa - kazat će Vukas 30 godina kasnije, kad se Hajduk već bio preselio na Poljud.

Ako je Frane Matošić bio neprikosnoveni lider na terenu i u svlačionici, ako je Vladimir Beara bio 'čovik od gume', Vukas je bio prva zvijezda ekipe koja će se okititi trostrukim naslovom prvaka (1950., 1952. i 1955.). Bio je i prvi strijelac lige u posljednjem pohodu na trofej, a te je 1955. proglašen najboljim sportašem Jugoslavije!
Dvaput je Bajdo pokorio i sam Gordi Albion. Najprije na Wembleyu 1953. kad je zaigrao za 'Rest of the World' (Ostatak svijeta) u slavljeničkoj utakmici povodom 90. rođendana Engleskog nogometnog saveza, koja je završila  4:4, a on sam namjestio je dva gola i izborio penal. Dvije godine kasnije će u dresu reprezentacije UEFA-e uvaliti Velikoj Britaniji hat-trick u Belfastu. Konačni rezultat bio je 4:1, a čak je i arogantne otočne reportere natjerao da napišu kako je 'Vukas potopio britanski nogomet'.

Za reprezentaciju je Bajdo nastupio 59 puta, bio je sudionik u osvajanju dviju srebrnih medalja na Olimpijskim igrama (1948. i 1952.). Dvaput je igrao i na svjetskim prvenstvima, a za 'plave' je zabilježio 22 pogotka. 

Vukas je, u taktičkom smislu, bio ono što se danas zove 'all round' igrač, univerzalac, jednako je dobro igrao spojku, na desnom i lijevom krilu, ali i kao klasični centarfor. S tolikim talentom i znanjem nije mu bilo teško prilagoditi se bilo kojoj poziciji u timu.

Danas možda čudno zvuči podatak da je u tom Zagrepčaninu kucalo 'Hajdučko srce', no uistinu je bilo tako.

- Bajdo je nakon samo misec-dva posta pravi Splićanin! Odma je zavolija Hajduka, dalmatinsku pismu. Svi su uvik tili bit s Bajdom u društvu, jer kad je on bija u klapi, nije falilo veselja... - kazivao je Frane Matošić onog tužnog dana, 1983., kad je stigla vijest o Vukasovoj smrti. A  bilo mu je tek 56 godina.

Bajdo je kao pravi Splićanin bio i žestoki navijač tada također velike  vaterpolske momčadi Jadrana, štoviše, pobjeđivao je svoje suigrače, fetive Splićane, u briškuli i trešeti! Davor Grčić je tako rekao za Vukasa:

- Iako nije bio rođeni Splićanin, bio je veći hajdukovac od svih nas!Samo onaj tko dobro zna Split, može shvatiti o kakvom se priznanju radi.

A upravo će šjor Frane Matošić na komemoraciji povodom Vukasova preranog odlaska kazati rečenicu koja nam služi i kao svjedočanstvo:

- Nikada nisam igrao s boljim igračem od Bajde i nikada nisam u protivničkoj momčadi vidio nekog tko je bolji od njega!

Zanimljivo, Vukas je donio pod Marjan prvu veliku TV-antenu kojom se moglo 'uloviti' program RAI-ja i gledati talijansku nogometnu ligu! Tada nastaje tradicija praćenja Serie A s posebnim guštom, a malo tko zna tko je napravio prvi, pionirski korak.

Vukas je bio i prvi domaći nogometaš koji je kao profesionalac otišao u inozemstvo. Godine 1957. otišao je u FC Bolognu, za koju je nastupao dvije sezone. Drugi put otišao je u inozemstvo 1962. godine da bi nastupao za GAK iz Graza pa potom u Austriju Klagenfurt i KSV Kapfenberg.

No, njegova karijera ostaje upamćena po onome što je odigrao u Hajduku. Spomenik Bajdi Vukasu nalazi se ispred stadiona u Poljudu. Po Vukasu ime nosi jedna ulica u Splitu i jedna u Zagrebu, a nenadmašni dribler dobitnik je i najviših Hajdukovih priznanja: Zlatne značke s briljantom i Zlatne kapetanske trake. Godine 2004. proglašen je hrvatskim nogometašem stoljeća od strane Hrvatskog nogometnog saveza, a 2005. godine FIFA ga je nagradila odlikovanjem 'Stoljetni red časti'. Dvije godine kasnije Vukas je postao i počasnikom Kuće slave splitskog športa.

Umro je 4. travnja 1983. u Zagrebu, ali sjećanje na njegove majstorije ostaje nezaboravno. Do dana današnjeg ni jedna generacija nije ponovila uspjeh njegove iz 1950. godine, kada je osvojeno prvenstvo bez poraza, uz nezapamćeno jedinstvo igrača i publike na Starom placu.

- Za Hajduk sam odigrao punih 14 sezona, a da se ponovno rodim, opet bih igrao za Hajduk! Zbog sveg onog drugarstva, poštenja, zbog naše publike! - kazivao je Vukas u sjećanjima na dane slave.