Navijačko-božićna priča: Šurin 'prijenos uživo' može se doživjeti još samo u Lučanima

Nikica Čović - Sekul poginuo je 10. listopada 2006. godine. Udario ga je kamion dok je pješačio uz cestu. U osmrtnici u Slobodnoj Dalmaciji ispod njegova imena i prezimena stajalo je - Torcida. Zadnje dvije rečenice šonete bile su: Počivao u miru Božjem. Hajduk živi vječno! Nikica Čović je bio u 45. godini, Hajduk u 96. Od tada Marko Batarelo zvani Šure ne ide na Hajduka. Šure i Sekul bili su nerazdvojni, taj bučni par znao je svatko na poljudskoj sjevernoj tribini.

Mlađe generacije Torcide nisu doživjele Šurin 'prijenos uživo':

- Lopta dolazi do Mužinića, loptu vuče Rožić, traži rješenje za Gudelja, Gudelj za Šurjaka. Udarac i - stativa…

- Uuuuuuaaaaa - odgovorio bi Sjever.

Kad bi u prijenosu Hajdukov protivnik poveo, gađalo bi Šuru nekim sitnicama, starim novinama, kutijama cigareta…

- Dragi gledaoci, dragi slušaoci, Hajduk se ne predaje. Primorac do Boriše Đorđevića. Đorđević puca u donji lijevi kut. Goooool!

Slijedio bi urnebes na Sjeveru, veći nego kad bi Hajduk dao gol tamo nekom Borcu, Sutjeski ili Kamen Ingradu s kojim bi na terenu upravo igrao…

- To Šure!!! Mi imamo Šuru šefa svog, Šuru šefa svog… - sjao bi Šure od sreće dok bi ga Sekul pridržavao na željeznoj 'štangi' sjeverne tribine.

Iako su ih svi znali kao Sinjane, obojica su iz Lučana, sela desetak kilometara udaljenog od glavnog grada Cetinske krajine. Od kada je Sekul poginuo, uglavnom stariji torcidaši, predvođeni hajdukovcima iz Makarske rivijere Neđom, Baložom, Janijem i Fitom, svake godine oko Božića svrate u Lučane kod Šure, pomognu i prije svega ga se sjete. Bude tu redovito pjesme, navijanja, ali ne može proći duženje da Šure ne pusti koju suzu. Tako je bilo i jučer, kada je na desetu godišnjicu ovih 'gostovanja' napravljene i prigodne majice, a došla je i brojnija ekipa nego inače, oko vatre se okupila stara garda: Kele, Trte, Bosna, Neđo, Zamudio, Jela, Kolumbo, Pako, Božo, Krojf, Zuzla, Šangut...

Kažimo i da je ideja za sve ovo došla prije 10 godina u razgovoru Nediljka Lalića Neđe i braće Čotić iz Splita, nakon što je Šuri izgorjela štala i krava s njom, pa su željeli vidjeti kako živi veliki navijač koji ih je puno puta razveselio. Spomenuti treba i Klub navijača Torcida Makarska rivijera gdje se konstantno skupljaju sredstva koja se iskoriste da se u ovo božićno vrijeme razveseli Šurinu obitelj. Ne smijemo zaboraviti ni Torcidu iz Mokošice i Konavala, te splitski Klub navijača, kao i Mesnice Tangar, tiskaru ITG iz Makarske i Hotelsko poduzeće Tučepi, oni su također u ovom desetljeću dali svoj obol ovoj navijačko-božićnoj priči...

Dobio nadimak 'Šure' jer je bio brži od milicajaca kada bi utrčao u teren

Marko Batarelo je dobio nadimak Šure zbog - brzine. Naime, početkom osamdesetih je bio poznat po tome što bi prije početka utakmice preskočio ogradu, zatrčao se, zabio Hajdukovu zastavu na centar igrališta i pritom se prekrstio. Bio je brz, milicija ga ne bi mogla uhvatiti. Kao ni Ivicu Šurjaka njegovi čuvari.

- Zoran Vulić bi mi uvijek rekao: 'Nemoj, prijatelju, ubit će te'… - sjeća se Šure.

Ipak, jednom prilikom zbog utrčavanja u teren Šure je završio u rukama milicije. Njegov prijatelj, torcidaš, ga je pokušao spasiti rekavši milicajcima da ga ne tuku jer je bolestan. Pitali su ga od čega boluje.

- Imam gripu - rekao im je.

Krivi odgovor, slijedile su batine...