NEKAD I SADA Siniša Jalić: S generacijom juniora, koja je izbacila osam pravih igrača, trenirao je i Goran Ivanišević!

Povod razgovora sa Sinišom Jalićem, trenerom koji je ostavio jako dubok trag u Hajdukovu omladinskom pogonu, zapravo je skora 15. godišnjica nezaboravnog osvajanja Wimbledona Gorana Ivaniševića. Jalić je u toj sezoni 1997/98 bio prvak s nezaboravnom generacijom juniora, a s njima je dulje od mjesec dana trenirao slavni tenisač...

- Mene je Ivo Cuzzi upitao može li Ivanišević trenirati s nama, s obzirom da je ozlijedio rame i ne pašu mu treninzi s reketom. Odgovorio sam da će nama biti čast da takva sportska veličina dijeli svlačionicu s momčadi, te da jedva čekam - priča Jalić.

I kako se Goran snašao?

- Odlično. Pamtim trenutak kada sam ušao u svlačionicu. U juniorima su tada igrali Andrić, Sablić, M. Bilić, Deranja... Tada je postojao jedan zastarjeli običaj, koji se više ne prakticira, a to je da čim se trener pojavi, svi ustanu. I tako, digli se igrači, a s njima i Ivanišević. Ja mu kažem: 'Ti ne moraš, nama je čast što je došao tako velik sportaš'. A on mi je odgovorio: 'Ne, želim raditi sve isto kao i oni'.

Koliko je dugo to trajalo?

- Pa najmanje mjesec i pol dana. Za mene je to bilo predivno iskustvo. Jednom je bio pljusak, kao da je nebo sastavilo sa zemljom, a ja sam imao točno 22 igrača na treningu, taman da odigramo utakmicu. Goran je bio 23. I kada su svi izašli na teren, on je sjeo na klupu. Odmah sam ga pozvao da uđe, dobio je navlaku i zaigrao. On je sportaš od glave do pete, a dobro je igrao nogomet. Pamtim i da se trkao s Deranjom i Miladinom, unio još bolju atmosferu, a već tada je bio top igrač, koji je imao finala Wimbledona iza sebe...

Kad se danas vratiš na svoje početke u omladinskoj školi, ima li razlike? Koliko vas je uopće tamo radilo?

- Ja sam u Hajduk došao 1990. godine, dakle još u vrijeme bivše Jugoslavije. Nakon što sam završio fakultet, još sam neko vrijeme igrao Međurepubličku ligu, a kada mi se otvorila prilika trenirati pionire 'bijelih', odmah sam otišao iz Jugokeramike (danas Inter op.a) i došao na Poljud. Najmlađe kategorije smo vodili Željko Kovačević i ja, a one starije su trenirali Ivica Matković i Ivica Kalinić. Šef škole je bio Vojo Kačić. I to je bilo sve. Povremeno smo odlazili pomagati na Lavčevića (danas Dalmatinac), gdje se radilo s najmlađima. Tamo su s djecom radili Zlatko Papec i Lenko Grčić. Dakle, najveće legende su radili s najmlađima...

Kako se priča dalje razvijala?

- U sezoni 1990/91 sve je zbog rata zaustavljeno. Djeca nisu trenirala i tek u ožujku 1992. godine smo opet počeli. Ja sam postupno napredovao po kategorijama kako su Matković i Kalinić išli dalje, pa sam tako stigao i do juniora. Moram podsjetiti da u vrijeme kad sam počinjao u klubu nisu bili Marin Kovačić i Dragan Slišković, legendarni treneri, koji će se kasnije opet vratiti.

Što se promijenilo u omladinskom pogonu u odnosu na prije 20 godina?

- Smatram da je Hajduk što se igre tiče odustao od svoje tradicije i mentaliteta. Usporena igra s bezbroj dodavanja na 3-4 metra nama nikad nije bila u mentalitetu, to su bile karakteristike Dinama ili Varaždina. Mi smo u svakoj generaciji imali 2-3 ekstra talenta plus 7-8 fizički izrazito snažna igrača koja su doprinosila ukupnom uspjehu. Promijenilo se i to da svatko nakon 2-3 pročitane skripte misli da može voditi Real ili Barcelonu. Tek kad sam počeo raditi u Hajduku shvatio sam koliko ne znam i koliko još moram učiti od starijih trenera poput Matkovića ili Biće Mladinića...

Odakle Mladinić u vrijeme devedesetih?

- Ja sam od 1992. do 1999., osim u Hajduku, radio i kao trener mlađih uzrasta u reprezentaciji. Imao sam sreću da mi vođa puta bude nezaboravni šjor Biće, od kojega se uistinu puno moglo naučiti...

Tada u Hajduku niste imali pomoćnike?

- Ha, ha, ha, ma kakvi pomoćnici... Do toga je došlo kada su se novi zapošljavali, a bio je problem stare kadrove otpustiti. Umjesto pomoćnika, ja sam imao mentore. A tko ne bi poslušao savjet jednog Poklepovića, Ivića, Mladinića, Nadoveze?

Hajduk je s juniorima bio prvak 1994/95, 1996/97, 1997/98... Je li u današnje vrijeme previše za očekivati da više od dva igrača iz generacije mogu igrati za prvu momčad?

- Najprije, ja sam prvak s juniorima bio i u sezoni 2003/04, s generacijom vratara Blaževića, Jelavića, Bartulovića, Bušića..., kada sam ujedno bio šef Hajdukove škole. A ranije smo imali i generaciju koja je dala osam igrača koji su napravili ozbiljne karijere, no ipak nije realno za očekivati da ih baš svaka može dati više od dvojice. Puno se tu stvari mora poklopiti, neophodna je kvalitetna suradnja i protok najboljih prema prvom sastavu. Valja spomenuti i da je, bez obzira na brojne manje škole, Hajduk još uvijek izbor broj 1 svakog djeteta i stoga je prioritet kvalitetna selekcija u najnižim uzrstima, dok rezultat treba gledati tek kod kadeta i juniora.

Hajduk II?

- Dobar projekt, ali kad netko ima 20 godina tu već mora biti jasno je li on igrač za Hajduk ili nije.

Je li ranije postojao toliki pritisak roditelja?

- Uvijek su oni pokušavali pritiskati, ali nije im uspijevalo. S tim da sam ja kao šef škole u svako doba bio otvoren za primiti bilo kojeg roditelja na razgovor. Puno sam ručaka i večera zbog toga preskočio, taj te posao crpi 24 sata, ali je i jedini način da se stvari dovedu na svoje mjesto.

Treneri se obično pohvale nekim svojim igračima...

- To mi pomalo ide i na živce. Eto, ja sam prvi Miju Caktaša ubacio u igru kao seniora sa specijalnim liječničkim pregledom. Bio sam tada trener Dugopolja. I znate što? Nisam nimalo zaslužan za njegov razvoj. Netko ga je drugi trenirao i vodio, a ja sam samo vidio da je dobar igrač i uveo ga. No, isto tako sam nekima bio 'tata i mama', živio s njima za svaki trening, pa me danas te stvari više čine ponosnim...

Koje?

- Pa ako Tudor iz juniora ode igrati derbi protiv Dinama i 'uništi' Viduku ili ako Sablić 'u mali džep' strpa Batistutu, što će vam veća satisfakcija? Znali su mi prigovoriti da mi izlazi puno stopera... Odgovarao sam da treba i toga, Tudor je cijeli omladinski pogon igrao u sredini, a kada je vraćen u zadnju liniju, bio je stoper koji zna igrati, Sablić je 'imao glavu', Puljiz je bio žestok, a sjećate li se gola Hrvoja Vukovića Dinamu?

Kako ne, nezaboravnih 1:1, uz veliku krađu suca Novaka...

- Pa, eto, i on je bio stoper iz te priče. Na žalost, konkurencija je bila ogromna, pa su morali otpadati neki igrači, koji bi danas bili kapetani...

Na primjer?

- Pa imao sam u istoj generaciji tri lijeva beka. Anthony Šerić, Mirko Hrgović i Ivica Bačić. Bačić je završio u Solina, a ja garantiram da bi danas s tim znanjem bio kapetan Hajduka. Inače, sa Šerićem sam imao zanimljivu anegdotu. Došao je iz Australije i odmah je priključen treninzima prve momčadi. No, potom su mu rekli da ode igrati za moje juniore. Spremali smo se na put za Zagreb, a on meni da ga boli drob. Ode prema zahodu, a ja nakon 15 minuta u autobus i momčad krene bez njega. Nakon nekog vremena zove me sportski direktor Buljan da što sam to napravio, ostavio igrača. A ja mu odgovorio: 'Nisam ga ostavio, nego se njemu nije išlo'. Kasnije je Šerić igrao za juniore, borio se, uklizavao i napravio odličnu karijeru. I inače je super čovjek.

U kakvim ste odnosima ostali s bivšim igračima?

- Odličnim. Nekidan mi je bilo neugodno kad sam sreo Tudora, a on mi još uvijek govori 'vi'. Kazao sam mu: 'Pa, Igore, iza tebe je danas deset godina Juventusa, i sam si otac dvoje djece, nema potrebe da me više tako oslovljavaš'. To su bila druga vremena, druge generacije...

U Vučevićevu mandatu gotovo da si opet preuzeo školu. Gdje je zapelo?

- Istina je da sam opet bio pozvan u Hajduk, prije nego što je došao Andrić, ali nisu mi mogli garantirati da ću primati plaću svaki mjesec, niti su nam se poklopile vizije glede metodologije rada. Ja sam danas profesor tjelesnog u jednoj osnovnoj školi, s tim da već osam godina radim i u dalmatinskim klubovima. Nogomet je moj život, radio sam u dosta klubova i smatram da sam u svojim najzrelijim trenerskim godinama.

Kako gledaš na priču po kojoj je šef škole Hajduka mogao biti Čeh Plišek?

- To ne bih želio komentirati. Isto kao što ne želim ni da mene komentiraju ljudi koji nemaju adekvatno iskustvo, znanje ni školu da bi ocijenili rad nekog trenera.

A spominjanje dinamovaca Tota i Gojuna u istom kontekstu?

- Opet je to stvar kluba. Mene je 2000. godine Zdravko Mamić pozvao da preuzmem juniore Dinama, pa sam mu rekao da ja to ne bih mogao napraviti. Jednostavno, otac me učlanio u Hajduk kad sam se rodio i cijeli život sam nekako vezan uz klub. Baš u to vrijeme kada me on zvao nisam radio na Poljudu, ali koju godinu kasnije ulaskom 'vatrene četvorke', Bilića, Asanovića, Štimca i Bokšića, opet sam dobio ponudu da se vratim u Hajduk i s guštom sam je prihvatio - zaključuje Jalić.    

Na kraju, evo i imena igrača sa slike s Goranom Ivaniševićem: Tvrtko Topić, Stipe Matić, Srđan Andrić, Ivan Đapić, Stipe Pletikosa, Jurica Puljiz, Goran Sablić, Anthony Šerić, Mate Bilić, Hrvoje Vuković, Nikša Kekezović, Goran Ivanišević, Darko Miladin, Ivica Bačić, Mirko Hrgović, Josip Grubišić, Zvonimir Deranja, Edo Vulić, Tonći Pirija, Ivan Jerković, Miroslav Weiss i Hrvoje Dukić.