ORILO JE S JUGA: 'Marakana suze roni, mi smo novi šampioni!'

Nastavak knjige 'Kup je naš', autora Frane Grgurevića, odnosi se na njegova prva gostovanja u Beogradu.

'Putovanja vlakom u bivšoj državi zahtijevala su priličnu izdržljivost i neosjetljivost. Vlakovi su bili užasno spori, stajali su doslovno kod svake bijele kuće, a putnici koji su se pritom ukrcavali u vagone, u veliki grad odlazili su na posao, u bolnicu ili na Fakultet. Postojale su ‘unska’ i ‘lička’ pruga, ova prva bila je kraća pedesetak km i prolazila kroz Bosnu, te u Zagreb stizala preko Siska.  Lička pruga i danas je aktivna, ide preko Knina i Gospića, te u Zagreb stiže iz Karlovca. U obje varijante poželjno je bilo nemati izuzetno razvijeno čulo mirisa, a udobnost putovanja bila je upravo proporcionalna sa stjecanjem iskustva. Svako putovanje započelo bi na isti način, uz pjesmu i mahanje zastavama negdje do Perkovića.

Onda bi se izvadila neizbježna kokoš, koju bi se pojelo prije ponoći, i to nevjerojatnom brzinom, pa bi slučajni namjernik zacijelo pomislio kako nam je krajnje odredište Vladivostok, a ne Zagreb ili Beograd. U nastavku bi nas čekalo iskušenje zvano Knin koje je opisano u jednom od sljedećih poglavlja, a onda bi se pozaspalo. Ali, u  gluho doba noći, negdje u Bosni iz mraka bi odjednom počele nadirati rijeke ljudi.

Bez obzira što bi nas u kupeu znalo biti po pet - šest, i spavali bismo kao zaklani ispremiješanih ruku i nogu, ovi likovi bi mudro konstatirali kako ‘bolan ima mjesta’ i bezočno upadali u kupe kradući nam životni prostor, na koji su kupnjom vozne karte zaista imali pravo. Nakon petog - šestog puta dosjetili smo se i na gostovanje uvijek sa sobom nosili konop. Ušli bi po dvojica u kupe, pričekali kontrolu karata i onda lijepo već u Primorskom Docu zatvorili kupe, vezali konopom vrata, ugasili svijetlo, navukli zastore i - spavali do Zagreba. Teže je bilo kad se putovalo u Beograd, jer je putovanje trajalo puno duže. Stoga bismo se uvijek probudili u za nas zaista depresivnom ambijentu beskrajne ravnice Bačke ili Srijema, vrlo često pokrivene gustom jutarnjom maglom.

Ukoliko bi se slabije spavalo, znali bi se probuditi već u Vinkovcima, po mraku u neki rani jutarnji sat, kada bi ovaj dragi grad zaista djelovao depresivno i uglavnom bi se vidjela samo ‘lampa koja gori nasred Vinkovaca’. Često bi mi u ovakvim prigodama pao na pamet Davor Čop, kojega je karijera odvela na istok Hrvatske, a Vinkovci su bili i jedna od stanica velikog talenta Mladena Bogdanovića Keme, napadača koji nas je nažalost prerano napustio. 

Finale Kupa s Rijekom, bilo mi je već šesto gostovanje u Beogradu,  sa stadionom JNA sam imao loša iskustva, poraze od 2:0 i 4:1, ali sam zato na Marakani bio tri puta i upisao tri pobjede identičnim rezultatom 3:1. Bila su to vremena kada smo Marakanu ‘od milja’ prozvali 'Šetalištem braće Vujović',  jer nije bilo utakmice u kojoj netko od njih dvojice ne bi zabio gol. 

Na prvo gostovanje u Beograd otišao sam s nepunih 18 godina, a Hajduk je razmontirao Crvenu zvezdu s 3:1 pogocima Boriše Đorđevića, Zorana i Zlatka Vujovića. Tamo je tada živio Žarko iz moje ulice Radničko šetalište, dragi prijatelj s kojim sam dijelio prve školske dane, a onda ga je životni put odnio u Beograd, kasnije i na Cipar, gdje je nažalost prerano izgubio život tragičnim slučajem. Sjećam se da smo sjedili na zapadnoj tribini, a s nama je na utakmici bio i njegov otac.

Kada je Hajduk postigao prvi pogodak, skočio sam od sreće sa sjedalice, kao i dobar dio zapadne tribine. U roku od tri sekunde po glavi me odozgo poklopio ogroman bauštelski dlan, a iskežena usta i zakrvavljene oči nekog morona su prosiktale 'Sedi bre!'. Okolni gledatelji su ga odmah napali i svašta mu izgovorili, a on se pravdao kako je u Splitu dobio ‘lepih batina’ navijajući za Zvezdu. Drugi Hajdukov gol proslavili smo u miru bez kontakta očima, a kod trećeg sam se okrenuo i pogledao ga uz ciničan osmijeh i slijeganje ramenima, ali njemu je već bilo dosta i svoje muke.
 
Na drugo gostovanje otišao sam nekoliko dana prije same utakmice, jer se Žarko oženio i dobio sina, pa smo se družili četiri pet dana. Imali smo nepunih dvadeset godina i on je bio prvi od mojih prijatelja u tako složenim životnim okolnostima. Tih nekoliko dana predstavljali su mi nevjerojatno širenje horizonta, jer sam spoznao neke nove dimenzije života u velegradu. Žarko je studirao, a supruga je već završila arhitekturu i bila je zaposlena. Živjeli su sami u iznajmljenom stanu i to jednim ritmom koji se nama u uspavanom mediteranskom, fjakastom Splitu tada činio nedostižnim, a bojim se da ga ni danas nismo dostigli. Živjeli su brzo, za moje tadašnje kriterije imali su strahovito puno obveza, jedini trenuci kada bi zajedno sjeli i poigrali se s malim Vasicom, bila je kasna večer. Primjerena načinu života bila im je i prehrana. Tada sam se prvi put susreo s mikrovalnom pećnicom i načinima njezine primjene, a kod Žarka sam prvi put probao i kukuruz, te desetine vrsta raznih salata, koje su bile zgodne, jer su se mogle pripraviti brzo, a često i od nekakvih ostataka piletine ili nečeg sličnog.

Nerijetko su jeli i u Mc Donaldsu, prvom na području bivše države, koji mi je bio posebna atrakcija. Sve je u tom magičnom prostoru bilo zanimljivo i do tada nedoživljeno. Znam da iz današnje perspektive to zvuči čudno, ali ona blještavost, specifičan način naručivanja, šarena pakiranja, imena jela, sve je to bilo potpuno novo i čudno nekome tko je navikao da se juha kuha tri sata, a meso pirja samo malo kraće, ili da se pašticada, nakon što meso odstoji 24 sata, nadjeva sa slaninom, pa onda još priprema satima.

Već pri prvoj posjeti McDonaldsu pokazao sam se neizlječivim provincijalcem. Iako se zvijezda programa zvala 'Big Mac', njegovi gabariti nisu mi baš ulijevali povjerenje, pa sam naručio dva. Nije ih bio naročiti problem pojesti, ali su problemi nastali koji sat kasnije, kad mi se činilo da sam progutao glačalo. Na utakmicu sam otišao sam i na jugu se stopio s ostalim torcidašima. Navijali smo i veselili se golovima nezadrživog Ivana Gudelja, kao i Zlatkovom nastavku tradicije zabijanja na Marakani. Orilo je s juga 'Marakana suze roni, mi smo novi šampioni!', a ostatak stadiona je bjesomučno zviždao.

Kako sam se nakon utakmice, za razliku od ostatka navijača s južne tribine, sam trebao vratiti u centar Beograda, čim sam vidio kako Delije, koje su se pomirile s porazom, izlaze sa sjevera i kreću prema jugu u 'head hunting', izašao sam sa stadiona, sjeo u taxi i zaprašio put Njegoševe ulice. U taxiju sam čuo kako je Hajduk postigao i treći pogodak, a onda se opušteno nasmijao kanonadi psovki vozača, kojeg je preko lokalne radio stanice podbadao kolega partizanovac.

Kod Žarka smo pobjedu proslavili uz odličan domaći sir i kvalitetan traminac, a obavio sam i desetak telefonskih razgovora s ljubomornim prijateljima koji su unatoč mojim nagovaranjima da idemo u Beograd ostali u Splitu.

Treću pobjedu na Marakani pamtim po tome što sam sa stadiona direktno produžio za Ćupriju i s neznatnim zakašnjenjem se javio u garnizon JNA, V.P. 4418. U Ćupriju sam doputovao predvečer, a u kasarnu sam se javio nekoliko minuta prije ponoći, jer su mi prijatelji objasnili kako mi ništa ne mogu ako dođem onog dana kako piše u pozivu. Dežurnom oficiru, starijem vodniku prve klase, brkatom moronu iz neke bosanske vukojebine objašnjavao sam kako sam krivo shvatio ono da se moram javiti do 12 h, on je tupio po svome, ali mi tehnički nije mogao nauditi. Kako sam ja zadovoljan stigao na guljenje vojnog roka u Ćupriju, tako je i Štef Deverić istog dana išao u Banja Luku, ali je on usput prije toga dao i gol na Marakani.

Uz dva Zlatkova, to je bilo dovoljno za pobjedu od tradicionalnih 3:1 i veliku feštu na južnoj tribini. Iako na jugu obično budu navijači Partizana koji mogu provariti naše veselje, jer gubi njihov najveći rival, ovog puta je nastalo nekakvo komešanje i formirala se grupa koja je krenula prema nama, ali su odmah reagirali vojnici iz naših redova, koji su skinuli opasače i stali u prve redove, što je bilo dovoljno protivnicima da se povuku. 

Crvena zvezda – Hajduk 1:3

Beograd, 25. ožujka 1979. godine. Stadion Crvene zvezde. Gledatelja 55.000. Prvenstvena utakmica 21. Kola: Crvena zvezda - Hajduk 1:3. Sudac: Oluški iz Novog Sada. Strijelci: Savić u 63. za Crvenu zvezdu, a Đorđević u 9., Zo. Vujović u 57. I Zl. Vujović u 80. minuti za Hajduk.

CRVENA ZVEZDA: Stojanović, Krmpotić, Jovanović, Jelikić, Jovin, Milovanović (Nikitović), Blagojević, Borovnica, Šestić, Savić, Milosavljević (Lukić).

HAJDUK: Budinčević, Mužinić, Peruzović, Primorac, Rožić, Luketin, Krstičević, Šalov, Zl. Vujović (Matković), Đorđević, Šurjak (Zo. Vujović).

Crvena zvezda - Hajduk 1:3

Beograd, 10. svibnja 1981. - stadion Crvene zvezde. Gledatelja oko 50.000. Prvenstvena utakmica: Crvena zvezda - Hajduk 1:3. Sudac: Bašica (Dubrovnik). Strijelci: Repčić u 24. minuti za Crvenu zvezdu, a Gudelj u 52. I 84. (11m), te Zl. Vujović u 63. minuti.

CRVENA ZVEZDA: Simeunović, Krmpotić, Jovin, Muslin (Đurovski), Miletović, Jurišić, Šestić, Janković, Borovnica (Savić), Janjanin, Repčić.

HAJDUK: Simović, Cukrov, Mehmedalić, Gudelj, Primorac, Rožić, Zl. Vujović, Bogdanović, Zo. Vujović, Šalov, Šurjak.

Crvena zvezda - Hajduk 1:3

Beograd - Stadion Crvene zvezde. Gledatelja 30.000. Sudac Šoštarić iz Maribora. Strijelci: Halilović u 30. minuti za Crvenu zvezdu, a Deverić u 7., te Zlatko Vujović u 67. i 78. (11m) minuti za Hajduk.

CRVENA ZVEZDA: Ivković, Krdžević, Jovin, Banković, Elsner, B. Đurovski, Šestić, Milanović (od 76. Mrkela), M. Đurovski, Janjanin, Halilović.

HAJDUK: Pudar, Španjić, Miljuš, Gudelj (od 87. Bakrač), Vulić, Ćelić, Zl. Vujović, Slišković, Zo. Vujović, Asanović, Deverić (od 67. Šušnjara).