OSVAJANJE KUPA PROTIV DRUGOLIGAŠA: Pamtim Werder, Matu Parlova i ono kad te Miki na prvoj stativi pogodi u tikvu
'Bio je to moj prvi trofej, bio sam baš sretan što ulazim u povijest velikog kluba'
Za par dana Hajduk igra finale Kupa protiv, sada već drugoligaša Šibenika, i sve osim pobjede bi bilo katastrofa. Rijetko se događa da drugoligaš ima priliku osvojiti prestižni trofej, što me vraća ravno 20 godina nazad, kada smo igrali finale Kupa protiv Uljanika iz Pule, klubom kojeg je naslijedila današnja Istra, a tada drugoligašem na čelu sa sjajnim trenerom Elvisom Scorijom.
Te godine je Dinamo ispao rano, u osmini finala od Kamen Ingrada, što je bio znak da taj trofej jednostavno moramo uzeti. U prvenstvu smo zaostajali, mučili se. Imali smo sjajnu momčad, ali Dinamo je osvojio naslov s osam bodova prednosti, iako smo ih te godine u derbijima redovno ubijali. Pali smo na malim utakmicama, jednostavno nismo bili zreli za naslov. U Kupu je išlo bolje, krenuli smo preko Paga, laganih 2:7 u lijepoj atmosferi. Protiv TŠK-a je bilo neočekivano teško, minimalna pobjeda i ušli smo među osan. Čekala nas je Cibalia, uvijek nezgodno gostovanje i pobjeda 3:1. Tu utakmicu nisam igrao, ne sjećam se zašto, vjerojatno me nešto boljelo, jer me uvijek nešto boljelo. Uzvrat dobro pamtim, dobili smo 4:0, zabio sam gol, ali se tog susreta sjećam po nečem drugom, bila je to simultanka Mikija Rapaića, s tri asistencije i golom srušio je Cibaliju sam. Moj gol je pao poslije kornera, di sam doslovno na prvoj stativi postavio tikvu na savršen Mikijev centaršut.
U polufinalu nam je dolazio Varteks. Uvijek dobra, čvrsta momčad, prvo poluvrijeme nula, ne možemo do prednosti. Onda neki korner, uvalio sam se protivniku u krilo i zabio glavom. Na 2:0 povisio je Miladin (evo, spomenuo sam te) i to je bila dobra prednost za uzvrat. U Varaždinu je bilo tvrdo, ali nismo dali Varteksu da se vrati, završilo je bez golova.
U međuvremenu sam se opet ozlijedio, na prvenstvenoj utakmici protiv Cibalije, početkom svibnja, mi je pukao kvadriceps desne noge u jednom sprintu s Čuturom, izgledalo mi je kao da me netko pogodio snajperom u nogu. Tjedan dana prije, nazvao me čovjek iz Njemačke, gospodin Fazlić, rekao da je skaut Werdera iz Bremena i da bi se volio naći sa mnom u Splitu. Rekoh da može, zašto ne i dogovorimo susret na Rivi. Dolazim u kafić, s njim je još jedan čovjek, kaže: 'Ja sam Thomas Shaaf, trener Werdera'. Rekoh znam, jebote. I kaže, ti dolaziš kod nas, igramo tako i tako, detalje o ekipi, o načinu na koji je ustrojen klub, do najsitnijeg detalja. I rastanemo se, ali ostajemo u kontaktu jer je određeni dogovor postignut.
Vratimo se na Kup. Finale se tada igralo u dva susreta, doma i u gostima, što nam je definitivno išlo na ruku jer je teško bilo za očekivati da će nam drugoligaš moći parirati u dvije utakmice. U Pulu sam stigao s ekipom neoporavljen, mišić još nije zacijelio, a čeka nas finale. Prije utakmice Fazlić zove, doći će te gledati direktor kluba, veliki Klaus Allofs, ali ja ne igram, nisam zdrav. Bule je zabio za 1:0, Vulić je znao da me dolaze gledati i dao mi zadnjih 10 minuta na poziciji zadnjeg veznog. Rekao mi je: 'Samo stani u centru, nek te vide kako izgledaš'. Pobjeda protiv drugoligaša u gostima je značila osvajanje Kupa i - slavili smo. Bio je to moj prvi trofej, bio sam baš sretan što ulazim u povijest velikog kluba. Najvećeg. Po povratku iz grada u nekim satima, Bule i ja smo se spustili do casina u sklopu hotela. Nisam nikad kockao, pa ni tad, samo nisam htio spavati, a za šankom velikan. Mate Parlov. I krene priča, čovjek je bio nevjerojatan sportaš. Tu večer sam jako puno naučio od njega. U jednom trenu samo ga upitao: 'Šjor Mate, u kojoj ste kategoriji bili svjetski prvak?' On me pogledao i kazao: 'Sine, pročitaj enciklopediju'. I pet minuta sno umirali od smijeha. Tu večer neću nikad zaboraviti.
Uzvrat u Splitu je bio formalnost. Laganih 4:0 i Kup je naš. Navijači su ušli u teren pa smo medalje dobili u bijelom salonu, ja u vratarskom dresu s brojem 12, mog prijatelja Vlade Balića.
Transfer u Werder je propao iz više razloga, ali možda je i bolje tako jer da sam tada otišao, ne bih doživio neke druge velike stvari. Nikad se ne zna šta bi se dogodilo da su se neke stvari odvile na drugi način i da sam se okušao u Bundesligi, ali ne žalim, sve je ispalo onako kako sam želio.
