Dan nakon novog razočaranja jedino što se može konstatirati jest da je poljuljano povjerenje u trenera Paola Tramezzanija. No, to ništa ne bi trebalo značiti, on će ovu sezonu izgurati do kraja, a onda će se hladne glave sjesti i promišljati što i kako dalje.
Naravno da ovakav scenarij ne zadovoljava nikoga, svi zajedno bismo željeli da se Hajduk gradi i nadograđuje, a ne da je uvijek na nekom novom početku, no trenutno nije takva situacija. Išlo se odmah na uspjeh, na plasman u Europu, a po mogućnosti i na osvajanje Kupa, no to nije ostvareno. Ostaje još pokušati kroz HNL doći do Konfederacijske lige, no to neće biti nimalo lako.
Naravno da je legitiman stav da je većina ovog igračkog kadra već dokazano neuspješna, te da je najlakše uvijek krivicu svaliti na trenera, ali u ovom slučaju nije pitanje krivnje nego povjerenja. Svi se slažu da treba odabrati trenera i dati mu barem dvije godine da slaže igru, no to treba biti stručnjak iza kojega će sto posto stajati predsjednik i sportski direktor. A u ovoga je, nema se tu što kriti, već sada poljuljano povjerenje, bez obzira na to što do daljnjega ostaje u sedlu.