Priča o njemačkom klubu koji stiže na Poljud

Dana 16. prosinca se na Poljudu, u prijateljskoj utakmici, sastaju Hajduk i Schalke 04. Dva kluba bogate povijesti mnogo toga dijele. Oba kluba imaju veliku navijačku bazu, Schalke je sa 160 tisuća članova peti u svijetu. Oba kluba dugo čekaju na naslov, Hajduk 17, a Schalke čak 64 godine! Dosta igrača je dijelilo dresove oba kluba, to su Vilson Džoni, Mario Boljat i Branko Oblak, a Dragan Holcer je u dresu 'rudara' i završio karijeru. Veže ih i međusobni ogled u prvom kolu Kupa Uefa 1997. godine, kada je Schalke nakon 2:0 na svom terenu i na Poljudu slavio 3:2 i prošao dalje.

Schalke je sezonu prije te došao do najvećeg uspjeha u povijesti kluba i osvojio Kup Uefa, no kao i Hajduku, u 21. stoljeću im ne ide bajno. Najbliže tituli su bili u sezoni 2000/2001, no tada je Bayern u zadnjoj utakmici sezone u četvrtoj minuti sudačke nadoknade zabio gol kojim im je 'ukrao' titulu ispred nosa. Prije dvije sezone su ispali iz Bundeslige, prošle godine su se vratili, no ove sezone bi opet mogli ispasti budući da su trenutno na zadnjem mjestu sa samo devet bodova. Ipak, ono što najviše veže ova dva kluba je činjenica da su oba igrala važne uloge u najmračnijem razdoblju suvremenog doba. Dok je Hajdukova povijest tu na diku, sa Schalkeom je nešto drugačija situacija.

Schalke 04 je osnovan 1904. u Gelsenkirchenu, gradu koji je kao i ostali gradovi Ruhrske oblasti, bio poznat po crnoj metalurgiji. Tako je i klub dobio nadimak 'rudari' (Die Knappen), budući da su igrači i navijači kluba radili većinom u rudnicima. Schalke 04 je svoje zlatne trenutke proživio za vrijeme 'Trećeg Reicha', kada su osvojili šest naslova prvaka Njemačke u razmaku od 1933. pa do 1942. godine.  Zbog uspješnosti za vrijeme nacizma, u poslijeratnom periodu se pojavio mit o nacističkom simpatiziranju Schalkea. 2001. godine je Schalke želio ulicu koja vodi do stadiona nazvati po Fritzu Szepanu, legendi kluba koja je od 1925. do 1950. igrala za 'rudare'. Javnost je bila protiv toga, budući da je Szepan bio član NSDAP-a, te se od promjene imena ulice odustalo. Opet se povuklo staro pitanje o povezanosti Schalkea i nacizma. U klubu to više nisu mogli trpjeti, pa su iste godine angažirali sociologa i povjesničara Stefana Gocha da ispita povijest Schalkea i izvadi kosture iz ormara ako ih ima.

Goch je na osnovu svog istraživanja napisao i knjigu 'Između plave i bijele je siva', referirajući se na plavo - bijele boje Schalkeovog dresa. Goch je pronašao da su samo tri igrača 'rudara' bili članovi NSDAP, što je čak ispod prosjeka za tadašnje nogometne klubove, ali i kompletno društvo u cjelini. Osim Szepana u nacionalsocijalističkoj radničkoj partiji je bio i Ernst Kuzorra i Hans Bornemann. Szepan i Kuzorra su bili najbolji igrači Schalkea, te zvijezde njemačke nogometne reprezentacije. Bili su ujedno i najbolji prijatelji, čak su i međusobno bili zetovi, budući da su oženili jedan drugome sestre. Kao takve heroje nacije, vladajući režim ih je morao imati u svojoj stranci, te je stoga lako moguće da se nisu priključili svojom voljom, pogotovo Kuzorra čije prezime vuče slavensko porijeklo. Oni su predstavljali pobjede i zajedništvo, a to su epiteti za koje su nacisti bili zainteresirani.

Najvažnije pitanje je pak ono je li nacistički režim ikako pomogao Schalkeu u jednome od šest naslova koji je osvojio? Zanimljivo je kako je jedini klub koji je podigao buru oko miješanja politike i sporta bio upravo Schalke. Nakon što su 1939. i 1940. godine pobijedili u finalu momčadi iz Austrije, 1941. godine je Rapid Beč u finalnoj utakmici svladao Schalke uz pomoć nekoliko kontroverznih odluka suca. Kuzorra poslije te utakmice nije želio primiti značku časti, što je bio običaj nakon finala, već je napao vladajuće strukture da su zbog političke situacije naredili pomaganje momčadi iz Austrije. Kuzorra je poslije rata izjavio: 'Nas politika nije zanimala, mi smo samo željeli igrati nogomet'. Goch u svojoj knjizi zaključuje kako je Schalke bio apolitičan klub do 1933. I nakon te godine Schalkea nije zanimala politika, ali se politika zanimala za Schalke, budući da su bili najbolja ekipa. Klubovi poput Munchena 1860, Stuttgarta i Werdera iz Bremena su i prije 1933. otvoreno podržavali naciste, za što su kasnije financijski nagrađeni. Schalke to nije radio, ali se nije ni borio protiv nacizma, pa od tuda i naziv knjige.

Simpatizeri Schalkea su se nadali da će nakon Gochove studije mit o Schalkeu kao nacističkom klubu ispariti, no dogodilo se upravo suprotno. 2005. godine je Times radio članak o 50 najgorih nogometnih navijača na svijetu i tu je svrstao Adolfa Hitlera kao navijača Schalkea na osnovu toga što su za vrijeme njegovog režima osvojili najviše titula. Povijesna je činjenica da se Adolf Hitler zgražao nogometom, te je na nogometnoj utakmici bio samo jednom, na Olimpijadi 1936. godine kada je Njemačka senzacionalno izgubila od Norveške. Schalke je duhovito uzvratio Timesu pitanjem jesu li i Margaret Thatcher svrstali među navijače Liverpoola, budući da su 'redsi' najviše titula osvojili za vrijeme njene vlasti? Mit o Hitleru kao navijaču Schalkea nije iščeznuo, te se svako malo pojavi na internetu u člancima o nogometnim preferencijama totalističkih diktatora, iako Hitler nikada nije bio na utakmici Schalkea. Čini se da će se titule 'rudara' zauvijek dovoditi u korelaciju s pričama iz najmračnijeg razdoblja suvremenog doba.