Tragično je da je model Našeg Hajduka društveni eksperiment
Hajduk je onaj segment sociuma koji pokazuje da nije istina da alternative nema, taj klub iznimne osobnosti zalog je povrata povjerenja među ljudima
U jeku ove ludosti oko učlanjenja javio nam se pred neko vrijeme jedan stariji gospodin iz Zagreba, dugogodišnji borac za ljudska prava, sa željom da se učlani u Naš Hajduk. To možda samo po sebi ne bi ni bilo naročito zanimljivo da se ne radi o osobi koja nema veze sa Splitom ni Dalmacijom, koja nije navijač Hajduka i koja uopće ne prati niti naročito voli sam nogomet. Međutim, kako je čovjek rekao - nije to više samo nogomet, momci. To je puuuno više od nogometa i ja moram biti dio toga!
Ovakvi primjeri, ovakve situacije posebno raduju, moram priznati. Članstvo u Hajduku polako postaje neko opće mjesto, toponim društva kakvog bismo željeli biti dio. Često se volim sjetiti one Shanklyjeve kako je nogomet toliko više od pitanja života i smrti, i držim da su put kojim Hajduk danas ide, a i mnogi putevi kojima je išao kroz svoju povijest, upravo dokaz da je legenda Liverpoola bila posve u pravu. Boriti se za pravo izbora u životu, da bi se, kad odabereš, mogao bez srama pogledati u ogledalo neprocjenjivo je. Hajduk je kroz egzistencijski model Našeg Hajduka, možemo to sada slobodno reći, bio svojevrstan društveni eksperiment civilnog društva u našoj zemlji, pa i šire, rekao bih. I to je, kad malo bolje pogledamo, tragično i to iz dva razloga.
Jedan je taj da je naš klub mogao opstati kao naš, kao dite svoga puka, samo i isključivo društvenim eksperimentom, što u svojoj biti podrazumijeva neizvjesnost ishoda, a drugi taj da su građanski aktivizam i pojam civilnog društva u nas još uvijek u eksperimentalnoj fazi. Makar na iole globalnijoj razini.
Danas možemo sa zadovoljstvom potvrditi da je eksperiment uspio, iako smo mi to znali odmah, prije nego je i započeo, ne stoga što smo strašno pametni, nego samo zato što smo znali upravo ono o čemu gore pisah - da je Hajduk mnogo više od nogometnog kluba. I da, kako naš dragi Bukle reče, Split ( i ne samo Split! ) pati za svojim Hajdukom i neće ga dat' nikad. Sve ostalo samo je bilo pitanje operative i realizacije, te vremena.
Problem je u tome što je ova naša lijepa zemlja već toliko puta opustošena i silovana raznoraznim isprepletenim što grupnim što individualnim interesima, te je razina povjerenja među ljudima i na onoj temeljnoj privatnoj razini iznimno mala, a kamoli kad se radi o projektu na razini grada, države i čitavog svijeta, jer Hajduk je uvijek bio i jest kozmopolitski klub. Povjerenje se vrlo teško stječe, a tako lako gubi.
I baš stoga ovi upravo nevjerojatni brojevi članova koji kontinuirano rastu zaslužuju da ih se gleda s osjećajem divljenja i strahopoštovanja. Zapravo ne brojevi nego svaki čovjek koji stoji iza svakog tog broja. Jer svaki od tih ljudi kaže: 'Ja želim veliki Hajduk čista obraza'. Ali i: 'Ja želim živjeti u društvu jednakih prilika u kojemu čast nešto znači'. Povjerenje buja. Hajduk polako ali sigurno postaje simbolom otpora svemu onom lošem u našem društvu. Postaje simbol otpora 'namještenom' društvu u kojem se sve zna unaprijed, pa onda nema ni smisla boriti se za išta. Hajduk je danas ideja, ona ideja koja ruši predrasude, sve lakše nadilazi samonametnute komplekse našeg društva, a poražene pretvara u pobjednike, cinike u optimiste, te se ne boji preuzeti odgovornost za srca koja mu ljudi poklanjaju. Hajduk je onaj segment sociuma koji pokazuje da nije istina da alternative nema, taj klub iznimne osobnosti zalog je povrata povjerenja među ljudima, za ljude, koje je vremenom postalo tako rijetka roba. Hajduk je avangarda. Nikad nemojte zaboraviti, Hajduk nisu ni igrači ni struka ni uprava ni NO ni... Hajduk to smo svi mi. Hajduk, to je nas, evo gotovo 13.000, iako nas marljive djevojke iz klupskog odjela za članstvo uvjeravaju da je već danas članova i više nego ih je bilo sa zaključkom lanjske godine, no navala je tolika da naprosto ne stignu sve evidentirati.
Siguran sam da će jednog, ne tako dalekog dana, članska iskaznica našeg kluba biti dijelom genoma ne samo svakog navijača Hajduka, nego i mnogih ljudi koji sa samim klubom neće imati bliske emotivne veze, ali će Hajduk prepoznati kao lanternu u mraku naše svakodnevne tranzicije i vječnog relativiziranja ljudskog dostojanstva. Light that never goes out. Uostalom, davno su mnogo mudriji od nas rekli, sjećate se: 'Prkos moćnome, zaštita slabome!' Ljudi će pitati jedni druge imaju li člansku iskaznicu iz 2011. kad je počela nova era u povijesti našeg kluba, ali i onu iz 2016. kada je projekt krenuo u svoju drugu fazu koja će biti kruna rada udruge, kojom će se navijači kluba zauvijek upisati u klupske anale.
Najbolje je sve to sažeo moj prethodnik na mjestu tajnika udruge Naš Hajduk, moj prijatelj Bojan Islamović:
'Trenutno je ta članska iskaznica Hajduka i naša Prva voda, naša prva crta obrane, ona je naš prosvjedni skup. S njom dajemo podršku Hajduku i to ne Upravi, ne ni Nadzornom odboru, čak ne ni navijačima - svi su oni prolaznici - nego ideji da transparentan i pošten klub u kojemu građani mogu birati i biti birani ima smisla! Ja želim živjeti u društvu u kojem ljudi bez osobnog interesa mogu demokratski birati svoje predstavnike u vlasti, ali imati utjecaj i u svim bitnim i specijaliziranim institucijama - od one koja se brine za Marjan, do one koja se brine za kulturu, promet, škole, vrtiće, sport u ovom i svim drugim gradovima. Ovaj model s klubom njegovih članova je model kojim smo pokazali da je to moguće i koji daje rezultate! Žalosno da je on aktivan samo u nogometnom klubu, ali to je prvi bastion kojeg smo uspjeli osvojiti i treba ga zadržati i zato bi se bilo dobro uključiti i podržati ga. Članskom ili nečim drugim na koncu je svejedno!'
