DUPLIN OSVRT: Zbogom, Carrillo, nitko nije trošio toliko vremena na analize, ali smijenio te nedostatak autoriteta

Hajdučka priča Joana Carrilla došla je do kraja. Scenarij je to kakav još početkom rujna nitko ni zamisliti nije mogao, te se mnogi još uvijek pitaju kako je moguće da se tako brzo okrenula priča oko Španjolca i nije li to isti onaj čovjek od prije dva mjeseca koji je imao Everton na koljenima sve do onog nesretnog pogotka Sigurdssona sa centra kakav se dogodi jednom u sto godina. 

Sasvim blizu prolazu u Europsku ligu godinu dana ranije bio je i Marijan Pušnik. Ta utakmica protiv Maccabija je Slovenca ostavila u sedlu sve do razočaravajućeg ispadanja od Splita u Kupu. Iza Pušnika je ostala momčad koja nema glavu ni rep, te se već u studenome oprostila od oba domaća trofeja. Mario Branco je tada stavio mandat na raspolaganje, ali nije bilo logično da ode jer on Pušnika nije doveo pa nije bio red ni da odgovara za njegov rad.

Portugalac je za tri kola te jeseni i rad na duge staze u Hajduku odabrao Carrilla. I bio je to u tom trenutku pun pogodak. Španjolski trener je imponirao ozbiljnošću i ambicioznošću, te je prošlog proljeća rastao zajedno s momčadi koja nije imala rezultatski imperativ. U redu, vodila se borba za treće mjesto, ali s obzirom da je i četvrto vodilo u Europu pritisak je bio daleko od onoga koji ga je dočekao na startu tekuće sezone.

U tim okolnostima je Carrillo funkcionirao besprijekorno, a na povremene prigovore poput onih da bi mogao uvesti koga od domaćih mladih igrača nitko se nije osvrtao. Hajduk je jako dobro odradio zadnju četvrtinu prvenstva, bilo je tu briljantnih pobjeda, svladan je Dinamo u Maksimiru (2:0), deklasiran Osijek na Poljudu (5:1), a sve je začinjeno sa četiri pogotka Marka Futacsa Interu u pobjedi od 6:0.

- Prvi put imamo najboljeg strijelca lige nakon Koznikua - čestitali smo Mađaru nakon pobjede protiv Slaven Belupa, ali i Carrillu, koji je od rekonvalescenta upitnih dometa napravio najboljeg napadača lige.

U cijeloj toj, nećemo reći euforiji, nego obećavajućoj situaciji, sve oči su bile uprte u prijelazni rok. Radoševića i Lopeza smo tada podcrtali kao prava pojačanja, a sve ostale igrače sveli pod upitnik. Odlaske Kvesića, Ćosića, Terzieva pa Jeffersona nismo smatrali ključnima, a Joan Carrillo je složio momčad za koju je vjerovao da može ostvariti sve ciljeve u domaćem prvenstvu i Europi. Njegov izbor su bili: Stipica - Juranović (Tudor), Nižić, Lopez, Memolla - Radošević, Savvas, Hamza - Vlašić, Erceg - Futacs. I kao prva alternativa Ohandza. Sve ostale verzije su dolazile u obzir samo u slučaju ozljeda (što je nažalost bilo često), odmaranja igrača (radio je to kroz početak prvenstva) ili prodaje.

U ovoj najboljoj postavi, za koju bi Španjolac ruku u vatru stavio da će nositi bodove i oduševljavati navijače, kratko smo uživali. Futacs je, poput Ohandze, napadač specifične građe i sklon ozljedama, te je nakon derbija s Dinamom u Maksimiru izgubljen za duži period. A Nikola Vlašić je posebna priča.

Ni kod jednog trenera Niksi nije igrao tako dobro kao kod Španjolca. Napokon je igrao na poziciji koja mu najbolje paše, stvarao razliku, s lakoćom se oslobađao svojih čuvara i bio zalog optimizma, novog, jakog Hajduka. No, taj zanos je kratko trajao, struka Evertona brzo je podcrtala mladog igrača koji se lakoćom rješava njihovih skupih čuvara. Napravljen je najveći transfer u povijesti Hajduka, 8 milijuna funti je bila ukupna odšteta, uz još 10 posto od budućeg transfera. Da se razumijemo, igrao je Vlašić i kada se s Pušnikom ispadalo od Splita, te kada je pod Carrillom Inter od 0:2 došao do 2:2. Otišao je kao igrač bez seniorskog trofeja u bijelom dresu, ali značio je on na Poljudu puno više nego što to gola statistika može pokazati. Bio je momčadski igrač, izdanak domaće škole oko kojega bi se trebala graditi momčad za velika djela i bla, bla... Sve je to sad samo trošenje riječi, Niksi je igrač Evertona, a mi se vratimo Carrillu.

Od Evertona je časno ispao, ali tu se ipak moramo vratiti na onu priču o pritisku. Najprije, poslije Brondbyja je cijeli novinarski salon Carrilla dočekao pljeskom, što se baš i ne pamti, a Everton je za njega bila najlakša utakmica, susret za kojega su igrači živjeli, u kojemu nema što izgubiti, a puno može dobiti. Ispadanje je prošlo bez i najmanjeg potresa, glavna tema je bio Stipica i gol sa centra, a nitko u tom trenutku ni blizu nije mogao predvidjeti da će doći do današnje situacije. 

Kako je došlo do naglog preokreta? Carrillo je profil trenera koji strahovito puno vremena troši na analize, snima sve treninge, te se priprema čak i za prijateljske utakmice, pokazujući prvotimcima način igre protivnika. No, on nema autoritet poput Tudora, Krstičevića ili Vulića, nije trener koji će igraču u facu skresati što ga ide, uprijeti u njega prstom i reći - ti si kriv, loše radiš to i to. Carrillo pokaže, objasni i zaključi - svi smo zajedno krivi, ili ako je dobro, svi smo zajedno zaslužni. Španjolac je, također, imao običaj kompletan stožer pitati za mišljenje oko sastava, ali njegova je bila zadnja. No, pokopalo je što se u ključnim trenucima nije mogao nametnuti momčadi autoritetom i mačem, bio im je dobar prijatelj čije su povjerenje iznevjerili. Nije pomoglo ni kada je odstranio Saida, čije filmove više nije mogao trpjeti, u kratkom je vremenu izgubio konce ekipe, u kojoj su najednom svi bili nezadovoljni.

Nakon subote će se mnogi zapitati čemu pričati o autoritetu trenera kada imaš 2:0 kod kuće protiv Rudeša, ali trener ima zapovjednu odgovornost, pogotovo kad ga vojska više ne slijedi. Ispustio je sve uzde i njegova je momčad sada poput divljeg konja za kojega nikad ne znaš kako će reagirati.