Trogir svečano obilježava Dan grada i blagdan svoga nebeskog zaštitnika, svetog Ivana Trogirskog. Središnji dio proslave tradicionalno je svečana sjednica Gradskog vijeća, na koju su stigli i predsjednik Zoran Milanović te brojni uzvanici iz političkog, društvenog i javnog života.
Gradonačelnik Ante Bilić, koji je deseti put na Stivanju stao pred okupljene u toj ulozi, nije želio govor započeti brojkama, projektima ni proračunom. Umjesto nabrajanja ostvarenoga, progovorio je o tome što Trogir čini gradom u kojem ljudi žele živjeti, ostati i kojem se žele vratiti. Osvrnuo se i na probleme koji godinama čekaju rješenje, od stanova za mlade obitelji do vodoopskrbe Drvenika, upozorivši na sporost sustava i potrebu za decentralizacijom.
U središtu njegova govora bila je jednostavna rečenica jednog sugrađanina: 'Trogir mi je taman.' Upravo je u te četiri riječi Bilić sažeo svoju viziju razvoja grada, kao i odgovornost prema budućim generacijama.
Evo što je Bilić poručio svojim sugrađanima i gostima:
'Deseti put stojim pred vama na Stivanju kao gradonačelnik Trogira. Deseti put.
Čovjek bi pomislio da nakon toliko godina već znam kako napisati ovakav govor. Naučio sam kada treba pozdraviti uzvanike, kada zahvaliti suradnicima i kako u desetak minuta sažeti godinu dana rada.
Ali naučio sam i nešto važnije. Da se ono što je u gradu stvarno bitno rijetko čuje za ovakvom govornicom. To se čuje na peškariji. Na marendi. Ispred škole. Na klupi u parku ili prije predstave u našem Kantunu.
I u Trogiru, vjerujte mi, gradonačelniku sve manje treba istraživanje javnog mnijenja. Dovoljno je prošetati gradom. Ako je nešto dobro napravljeno, reći će vam da je tako tribalo biti još odavno. A ako nije, doznat ćete to i prije nego što dođete do ureda.
I dobro je da je tako.
Zato danas ne želim početi brojkama, projektima ni proračunom. Premda, kao građevinar, o tome bih mogao govoriti puno dulje nego što bi itko od vas želio slušati. Želim početi jednim telefonskim pozivom.
Prije nekoliko dana nazvao me čovjek koji nije rođen u Trogiru, ali već godinama ovdje živi i radi. Dobio je unapređenje, izvrsnu poslovnu priliku zbog koje će godinu dana provesti u Zagrebu. I nije me nazvao da se pohvali. Nazvao me da mi kaže da mu se ne ide.
Pričao mi je kako je ovdje posložio život. Zna di će marendat, di će navečer izaći, di će se provozati biciklom. Ima svoje ljude, navike, svoja mjesta.
A onda je rekao četiri riječi koje su mi ostale u glavi. 'Trogir mi je taman.'
Nije rekao da je Trogir savršen. Rekao je da je našao grad koji odgovara njegovu životu. Grad kojemu pripada, iako se u njemu nije rodio.
I pomislio sam da, ako sam u ovih deset godina nešto naučio o tome što znači uspješno voditi grad, onda je to upravo ovo.
Uspjeh grada ne mjeri se samo onime što smo u njemu izgradili. Mjeri se time koliko ljudi u njemu želi ostati. A još više time žele li mu se vratiti kada jednom odu.
Prije deset godina govorili smo da Trogir želimo učiniti najpoželjnijim malim gradom na obali. Nekima je zvučalo pretjerano. Danas mi je draže čuti čovjeka koji kaže 'Trogir mi je taman', nego stotinu puta ponoviti da smo najbolji.
Jer to nije reklama. To je nečiji život.
Naravno, svaki grad mora imati uređene ceste, kanalizaciju, javnu rasvjetu i odgovornu upravu. To nisu postignuća za koja treba tražiti pljesak. To je posao.
Ali ljudi ne ostaju u gradu zato što smo zamijenili cijev pod cestom. Premda, kad cijev pukne, vrlo brzo shvatimo koliko je važna.
Ljudi ostaju zato što dijete ima mjesto u vrtiću. Zato što nakon škole može na trening, u glazbenu školu, u park ili na predstavu. Zato što stariji imaju gdje sjesti i razgovarati. Zato što se u vlastitom gradu ima što raditi i u studenome, ne samo u srpnju i kolovozu. Zato što se obitelj može nadati vlastitom stanu. Zato što grad ne traži od svojih ljudi da odu negdje drugdje kako bi imali normalan život.
Kantun kulture danas nije samo obnovljena zgrada nekadašnjeg kina. On je pun ljudi, ideja, predstava i glazbe.
A Garagnin? Kad smo otvorili prvi obnovljeni dio parka, jedni su se prisjećali kako su se ondje igrali i zaljubljivali, a drugi su tek otkrivali mjesto na kojem će stvarati uspomene.
To je smisao obnove. Vratiti ljudima dio vlastitoga grada.
Isto vrijedi za šetnice, igrališta, sportske prostore, uređene ulice i stabla koja sadimo. To su stavke u proračunu, ali prije svega odluke da Trogir bude grad svojih građana svih dvanaest mjeseci u godini.
Deset godina na ovom poslu nauči vas još nečemu. Da nije svaka dobra odluka ona kojom nešto započnete. Ponekad je jednako važna odluka da nešto ne napravite. Nismo željeli graditi samo zato da bismo imali što otvoriti pred izbore ili za Dan grada. Nismo željeli trošiti na projekte koji lijepo izgledaju na fotografijama, ali nemaju stvarnu svrhu. Nismo željeli da nam uspjeh turizma postane neuspjeh svakodnevnog života.
Turizam je važan za Trogir. Od njega žive brojne obitelji. Ali postoji granica koju grad mora znati postaviti. Turizam treba živjeti s gradom. Ne umjesto grada.
Ako jednog dana u našoj jezgri ostanu samo apartmani, suvenirnice i stolovi restorana, možda ćemo imati izvrsnu sezonu. Ali nećemo imati grad kakav želimo.
I nikakva statistika noćenja to nam neće nadoknaditi.
I sada želim govoriti o nečemu što nije ugodno. O onome zbog čega ni nakon deset godina ne mogu biti miran.
Na projekt stanova za mlade obitelji čekamo gotovo devet godina. Danas se stanovi napokon grade, vidimo da se približavamo kraju, ali ljudi još nemaju ključeve. Dijete koje je bilo u vrtiću kada smo započeli taj projekt danas već ide u više razrede osnovne škole. A roditelji nisu devet godina čekali nekakav predmet. Čekali su dom.
U tih devet godina neki su dobili djecu, neki promijenili posao, neki možda odustali od života u Trogiru. Devet godina postupka nije devet godina na papiru. To je devet godina nečijeg života.
Na Drvenicima ljudi još čekaju vodu koja bi u 21. stoljeću trebala biti normalna stvar. Za pojedine zahvate i odluke čekamo nerazumno dugo. A regionalni centar za gospodarenje otpadom u Lećevici nije izgrađen ni nakon više od dva desetljeća.
Naravno da trebamo pravila, zakonitost i zaštitu javnog novca. Ali ako sustav godinama ne može riješiti ono što ljudima treba za normalan život, moramo se zapitati treba li mijenjati proceduru.
Pravila moraju služiti ljudima. Ne ljudi pravilima.
Kad građanin ne može dobiti zdravstvenu uslugu koja mu treba, kad ga brine stanje škole ili kad na otoku nema vode, on ne razmišlja o tome čija je to nadležnost. On želi rješenje. I ima pravo na to. Mi u gradovima često smo prva vrata na koja ljudi pokucaju, čak i kada ključ rješenja nije u našim rukama.
Zato nam treba ozbiljna decentralizacija. Ovlasti, sredstva i odgovornost na istome mjestu. Odluke o ljudima trebaju donositi oni koji će te ljude sutra ujutro sresti na ulici.
Predsjedniče, poštovani predstavnici države i Županije, ovo nije poziv na prebacivanje krivnje. Ovo je poziv da preuzmemo svoj dio posla. Zajedno. Jer građaninu kojem nedostaje voda nije važno tko je posljednji potpisao dokument. Važno mu je da voda poteče.
A kad već govorimo o odgovornosti, red je da kažem i ovo.
U deset godina nisam uvijek bio u pravu. Sigurno bismo danas neke stvari napravili drukčije. Ali tko nakon deset godina javnog posla kaže da nikad nije pogriješio, taj ili nije dovoljno radio ili nije dovoljno slušao ljude. Važno je da nismo izgubili spremnost učiti, mijenjati se i slušati one zbog kojih smo ovdje.
Jer mi ne planiramo Trogir do sljedećih izbora.
U dokumentima koje danas pripremamo stoji 2040. godina. Ne znam tko će tada biti gradonačelnik i to nije važno. Važno je kakav će grad tada preuzeti.
Hoće li mlada obitelj moći doći do stana? Hoće li naši stariji imati skrb i dom kakav zaslužuju? Hoće li ljudi na Drvenicima imati jednake osnovne uvjete za život kao na kopnu? Hoće li se naša djeca imati razloga vratiti nakon studija? To su pitanja na koja danas moramo početi odgovarati. Ne zbog sljedećeg govora. Nego zbog sljedeće generacije.
I postoji još nešto što želim sačuvati.
U vremenu u kojem se ljudi oko svega dijele, Trogir je pokazao da se može i drukčije. Ne mislimo svi isto. Ne glasamo svi isto. Ne slažemo se oko svakog projekta. I ne trebamo. Ali možemo se ne slagati bez neprijateljstva. Možemo raspravljati, a ne zaboraviti da ćemo se sutra opet sresti na rivi, u trgovini ili na tribinama. To je jedna od najvećih vrijednosti našeg grada.
Zato hvala svim gradskim vijećnicima, suradnicima, sadašnjima i bivšima, zaposlenicima gradske uprave, ustanova i poduzeća. Hvala svima koji su predlagali, radili, kritizirali i upozoravali. I građanima koji nisu odustali od toga da traže više. Gradonačelniku kritika nije uvijek ugodna. Ali gradu je potrebna.
Dragi laureati,
Svatko od vas, na svoj način, dao je Trogiru nešto što se ne može naručiti javnom nabavom. Svoje vrijeme. Znanje. Talent. Dobrotu. Upornost.
To su ljudi koji ostanu nakon treninga kako bi pomogli djetetu. Koji čuvaju naše običaje i pjesmu. Koji priskoče susjedu kad je teško. Koji svoj posao rade bolje nego što se od njih očekuje, čak i kad ih nitko ne gleda. Takvi ljudi drže grad na okupu.
I zato danas ne slavimo samo vaše rezultate. Slavimo ono što svojim primjerom govorite svima nama: da grad nije samo mjesto u kojem živimo, nego i nešto za što smo jedni drugima odgovorni. Hvala vam.
Drage Trogirke i Trogirani,
Dogodine u prosincu navršit će se trideset godina otkako je Trogir upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
Odbor u Napulju tada nije upisao samo lijepe fasade i vrhunsku arhitekturu. Upisao nas je zbog našeg urbanog kontinuiteta, zato što je Trogir rijedak primjer grada koji živi bez prekida 2000 godina. Ulice koje su trasirali Grci i danas su ulice kojima idemo na posao, u školu i na marendu.
To nije samo počast nego i obveza. Zaštićeni grad u kojem više nitko ne živi postaje kulisa, a kulisi ne treba ni gradonačelnik ni Stivanja.
Zato ta obljetnica neće biti samo prigoda za ploču i svečani koncert. Ona je ispit: hoće li Trogir za trideset godina još imati djecu u jezgri, svjetlo u prozorima zimi i susjeda koji zna kako se zoveš? Ako želimo da odgovor na ta pitanja bude pozitivan, svi zajedno trebamo se za to pobrinuti.
Vratit ću se za kraj onom telefonskom pozivu.
Čovjek koji mi je rekao da mu je Trogir taman otići će na godinu dana u Zagreb. I nadam se da će se vratiti. Ne zato što ovdje mora, nego zato što ovdje želi živjeti.
Volio bih da ga dočekaju nova šetnica, uređene ulice i još bolji sadržaji, ali još više da ga dočekaju iste one stvari zbog kojih mu se danas ne odlazi.
Da ga dočekaju ljudi, osjećaj pripadnosti, grad u kojem zna gdje će popiti kavu, koga će sresti i gdje mu je mjesto. Jer grad se ne čuva tako da ga zaustavimo. Grad se čuva tako da ga razvijamo, a da pritom ne izgubimo ono zbog čega ga volimo.
I ako sam nakon deset godina siguran u jednu stvar, onda je to da ne moramo biti veliki grad da bismo ljudima pružili velik razlog da u njemu ostanu.
Kada netko kaže 'Trogir mi je taman', ja u tome ne čujem poziv da stanemo. Čujem obvezu da nastavimo. Da popravimo ono što još nije dobro i sačuvamo ono zbog čega nam je ovdje dobro. I da sljedećim generacijama ostavimo grad u kojem će i one poželjeti ostati.
Na dobro vam došla Stivanja!', poručio je gradonačelnik Ante Bilić.
