Oholi povratak Verdijevog Don Carla na Peristil u sklopu 72. Splitskog ljeta bio je zapravo skriveni srpanjski poziv odabranima da se vrate tom biseru operne literature i da zarone duboko u iznemoglu prošlost u kojoj još uvijek čeka blago umjetnosti živog života. Opera je bit onoga po čemu smo ljudi, a ovo je tihi i nevidljivi pokretač koji donosi priču čovječanstva (Mauceri, For the love of Music). Znači li to da su estetski kriteriji dodirnuli političke ciljeve, otkrili razorne utjecaje političkih makinacija i spriječili da mrak pokrije klasične kanone koji jedini i dalje s uspjehom mogu prenijeti narativne drame i njihovu emocionalnu snagu. Uvijek će se naći netko tko će nas naučiti kako slušati opernu (klasičnu) glazbu, kako ona izražava najskrivenije kutke ljudskih osjećaja i emocija, ali i tragove povijesti, treba ići dalje do osjetilnog užitka i ne samo slušati nego i čuti (Copland, What to listen for in music)!
Bitna uloga kazališta
Verdi je brzo osjetio da mu je opera najbliža, da spoj glazbe, riječi i drame postaju stvaralačka artistička fantazija i imaginacija koje mu otkrivaju istinu o svijetu, o nama i samome sebi. Verdijeve drame, oslonjene na Shakespearea, Schillera ili Hugoa, koje prate psihološka stanja ili spiritualnu egzistenciju pojedinaca tako su donesene da unutrašnja napetost prerasta u intenzivan dramatski luk koji razotkriva oštre poroke i svojevrsni theatrum mundi kao dio socijalne katarze. Stilski ključ za takvu sliku jest realizam, ali je i on nerijetko pomiješan s iracionalnim odbljescima tajanstva ili magije. Da bi se mijenjala socijalna slika treba se koristiti iskustvima risorgimenta, ali ne samo ciljevima ujedinjenja već i mogućom republikanskom samoupravom u čemu veliku ulogu imaju kazališta koja nisu samo mjesta zabave već i cirkulacije ideja, sukoba između krune i nezadovoljnog naroda. Ako građani ne budu aktivno sudjelovali i nastojali da se sruše kraljeve institucije, ako pred strahom drhte od režima i odustaju od slobode onda nema republikanskih blagosti. Teatri su postali mjesta mobilnosti i promjene statusa. Verdi nerado daje izjave o nacionalnim ciljevima, ali je svjestan da je kultura važan dio sudbine Italije, a opera dominantni dio zabave stanovnika koju povjesničar A. Banti naziva 'morfologijom nacionalnog diskursa'.
Verdi i dalje predmet interesa
Važna Verdijeva misija bila je spasiti tradicionalnu operu, njezinu vokalnu i melodijsku liniju i osigurati joj budućnost. Sačuvati staru formu koja je ostala prazna i ispuniti je ljudskim istinama, njegovim uzbuđenjima, karakterima, sukobima, sve to treba postati glazba, ali nikada apstraktna kontemplacija. Opera ne umire, ona se mijenja, tehnologija je opasna i navlači nas na krive zaključke jer se pjevači biraju po zvuku, a ne kako ih čujemo uživo. Čarolija opere je u ljudskom glasu i pitanje je koliko je Generacija X odlučna održati živim svoj odnos prema klasičnoj umjetnosti (Titze Ingro R, Principles of voice production)... oni koji su napadali kazalište ili ga glasno branili znali su da se u njemu krije snažni utjecaj. Verdi je lako dekodirao isprepletenost političke moći i moći dramske iluzije, bitno mu je sačuvati realističan prikaz čovjeka i njegovih strasti, dramski učinak donosi glazba i brzo se hita u žarište sukoba i 'izmišljenu istinu'.
Nesumnjivo na najvidljivijem mjestu talijanske pozornice sjedio je Giuseppe Verdi promatrajući tragičnu ljubavnu priču i sukob osobnih strasti i društvenih odgovornosti. Patnje ljudi najčešće završavaju sukobima, a kada one uključe vjerske prvake, posebno u sceni 'autodefe' u trećem činu spaljivanjem protestanata, reakcije Verdija su na strani nevinih ljudi i demokratskih principa.
Svaka nova premijera Don Carla privuče veliku pažnju, predmet sukoba oko poznate izvedbe bio je naslov u Cambridge Opera Journal koji je glasio 'Verdijev Don Carlo kao spomenik'. Rastući ugled skladatelja uspoređen je s monumentom koji kao da svojom veličinom stoji između prošlosti i budućnosti i kao takav oličenje je suvremenih stavova u ujedinjenoj Italiji, ali i odraz napetosti u talijanskoj glazbi i identitetu. Tradicionalni pogled na Verdija kao 'političkog' skladatelja privlači stalno pozornost muzikologa još od Gabriela Baldinija, Francesca Izza, Paula Robinsona, Alison Lathman, Georga Martina i njegove korisne knjige 'Verdi his Music, life and times' u kojoj promatra operu kao umjetnost, moralnu snagu i nacionalnu preokupaciju. Postoji još niz način da se istražuju sudbine skladatelja, ali čini se da muzikološki i dramski postižu najbolje rezultate ulazeći u labirinte međusobnih odnosa, intrige, ljubomore, strasti. Opera nas može osloboditi da drugačije doživimo i osjetimo svijet, možemo se suživjeti s drugima ili im pomoći da se oslobode raznih pritisaka. Kasper Holtena, operni redatelj u Kraljevskim operama Londona i Copenhagena, u kombinaciji glazbe i kazališta istražuje duboke psihološke istine i kroz stvoreni svemir emocionalnu težinu priče može prenijeti izvan doslovnog govora.
'U glavi, kao i u ljubavi, potrebno je prije svega biti iskren...' G. Verdi
Imao sam osjećaj da sam se za splitsku premijeru Don Carla počeo spremati duže od mnogih s važnim ulogama u realizaciji opere za koju se šaputalo da je izuzetno zahtjevna, čak vrhunac zapadne glazbene umjetnosti. Ja sam slijedio izbor Rudolfa Binga koji je 50-ih godina prošlog stoljeća izabran za novog generalnog managera Metropolitan opere, a koji je za svoju prvu operu izabrao upravo Don Carlosa. Poslušao sam ili vidio na filmu i CD-u sve ponajbolje izvedbe s pjevačima i redateljima kojih više nema, a koje sam gotovo napamet znao. Nakon duže pauze našao sam staro mjesto na kamenom bloku podno velikih korintskih stupova, desetljećima sam tamo nalazio mir i punu koncentraciju. Odgledao sam sve tri izvedbe i promatrao ljude koji se vesele daleko od kralja Filipa II. Kako je splitski v.d. intendanta Božo Župić također odlučio da Don Carlo otvori 72. splitsko ljeto, bila je to potvrda ambicija mladog kolektiva da se predstavi na što bolji način i povjerljivo zakoraknu u neizvjesnu budućnost.
Brzo se moglo naslutiti da emotivna temperatura na Protironu podržava tromost, siromaštvo misli i psihološke analize. Do odgovarajuće scenske formule teško se dolazi, lakše je uputiti anemičnu i odsutnu kraljicu da u velikom krugu izbjegava susret sa svojom prvom ljubavi čvrsto držeći po jednu ruku na trbuhu. U skorašnjoj Scalinoj predstavi kraljica je bila strasna Anna Netrebko, susret s Carlom bio je onakav kako se i jedino moglo očekivati. Redatelj Goran Golovko očito je dobro prostudirao brojna kazališna iskustva i tragalačke tendencije, ali kreativne mogućnosti bez realističke stilizacije ostavljaju nama da sami odgonetnemo gdje smjestiti prikupljenu građu, kako vrednovati idejna, politička, zatvorena pitanja i potragu za slobodom i pravdom. Ako tomu dodamo i odluku redatelja da prepusti samim glumcima/pjevačima kreiranje vlastitih uloga, postaje jasnije zašto je predstava bolja u namjeri nego u ostvarenju. Golovkovo fokusiranje na slobodu pojedinca i slobodu ljubavi izaziva kolerične napade u monarhističkim i klerikalnim krugovima.
Ipak, bilo je nekoliko lijepih vizualnih dosjetki, premda ne treba zaboraviti da režirati znači otkrivati sudbine ličnosti u drami (Božidar Violić). Toliko nesretnih sudbina i dubine očaja. Pamtim od ranije zanimljive scenografije dubrovačkog meštra Marina Gozzea, ali to se u zadnje vrijeme nije ponovilo. Zlatni metalni lukovi otvarali su se da bi uz njih bili vezivani kažnjenici koji su se u napadno crvenim kostimima kao flagellanti bičevali za iskupljenje grijeha, pred očima javnosti. Redatelju su se toliko dopali pokreti samokažnjenika da ih je vukao preko cijelog Peristila uz proteste i negodovanje gledatelja.
Kostimi Mladena Radovnikovića posjeduju snažnu slikarsku imaginaciju iz koje ovom prilikom nastaju čudesni pejsaži kao plod mašte ili utiska iz zavičaja osobene palete. Kostimograf ne pribjegava alkemijskim traganjima za novim tonovima ili nijansama. Njegove boje imaju punu harmoniju i nezavisnost, ponekad su grube i sirove, nerafinirane, kao da se bore za neki novi realizam koji bi osvijetlio živim plamenom splitsku scenu. Gotovo svi kostimografi Don Carla koje sam gledao daju prednost varijantama crne boje, koja je boja moći i autoriteta, strasti i dubine. Umjesto skromnih čipki na vrhovima odijela dvorjana radije bismo vidjeli bijele ovratnike koji usput nalažu otmjeniji i uspravan pokret. Plavi svileni kostim Eboli i brokatne haljine Elizabette odraz su raskoši, ali je ženski Zbor u drugoj slici isuviše šaren s asocijacijama na dizajnera Zigmana.
Scenski pokret Leva Šapošnjikova izuzetno je skroman i prostorno stisnut za radosne mlade dame. Kraljevski dvor pod ambijentalnom rasvjetom raspršenom na sve strane, slojevita i fokusirana svjetlost tako rijetka pa i onda kada priželjkujemo malo tame u momentima 'autodafe'. Razumije se, idealna topla boja i jačina zahtijevaju i veća ulaganja (Srđan Barbarić).
Naslovna uloga Don Carla povjerena je našem starom poznaniku tenoru Tomislavu Mužeku, koji se obradovao svom prvijencu na Peristilu. Nastupio je u dvije izvedbe, spreman i odlučan da brani lik kojeg je poznavao od ranije, svi njegovi problemi i obrati u areni u kojoj nitko nije spreman prihvatiti svoju tragičnu sudbinu. Njegov je tenor lirico spinto snažan i zvučan, prodornih visina, tijekom pjevanja izjednačenog registra s opreznim, dinamičnim i psihološkim nijansiranjem. Mužek izbjegava forsiranje u pjevanju, posebno visoke tonove, jer to vodi u tonske oscilacije i nečiste intonacije.
Mužeka je u trećoj izvedbi zamijenio zagrebački prvak Stjepan Franetović, manje pokretljiv i strastven, ali tonski čist i vlasnik visokih tonova.
Ivica Čikeš i poslije 20 godina nakon debija u Rijeci suvereno vlada Filipom II. Štoviše, Čikeš smatra da bi Split trebao vratiti staru opernu slavu i da u tom pravcu obnova Don Carla treba imati važno mjesto. Ali kako su plodovi kulture uvijek spori u našem kamenom gradu čak i s nacionalnim prvakom sve je isto, sračunato u centimetar, nema širenja garderobe, čak je i frizura ista, pred nama je lik koji je zakoraknuo u budućnost. Tajna Čikeševog legata skrivena je na otočiću Monteristo! Još nešto, ako je Filip toliko zao, tajnovit, vlastodržac i kradljivac mladih žena, zašto se to ne vidi na licu ili tajanstvenim pokretima našeg slavnog basa?
Grga Peroš, uvijek dobrodošao iz Hannovera u topli Split, ovaj put kao markiz Posa spreman na dvostruku igru, kraljev čovjek i ustanik Flandrije. Peroš imponira sigurnošću, mirom i opuštenošću, pokreti su mu krajnje jednostavni, promjenama u boji baršunastog baritona i u izrazu lica stavlja nam do znanja kakvo se bogatstvo krije u njemu. Iznad svake politike, inkvizicije, tiranije stoji bezuvjetno prijateljstvo, odani 'amigo' spreman na najveću žrtvu (Grga bolji u 2. predstavi). Veliki duet-zakletva Carla i Pose 'Dio, che nell'alma infondere' biser je kojemu nema emotivne konkurencije o opernom snu.
Peroša je u 3.predstavi zamijenio Marko Lasić, koji se iskazao u do sada neviđenom svjetlu. Njegov je bariton grmio intenzitetom koji se rijetko čuje, plemenito i u visokom položaju, jedinstvenog registra s više dinamike i psihološkog nijansiranja. Koncentriran na emisiju tona Lasić je malo zanemario dramski izraz, ali nadamo se da će to biti uskoro riješeno.
Božo Župić, prihvatio se odgovorne uloge Velikog inkvizitora koja zahtjeva veću izloženost basovskog glasa, promjene boja, zvučan i pokriveni ton. Posebno su delikatni prelazni i visoki tonovi koji s vremenom postaju elastični i spremni za proširenje obima glasa, atake na visoke tonove. Župić se u nedostatku slobodnog vremena morao dodatno ubrzano spremati da bi u grandioznom sudaru Filipa II. i Velikog inkvizitora u 3. činu, kada se otvaraju dubine duša i dokazi osobne snage i veličine, potražio svoju unutrašnju logiku i koherenciju u košmarnom ambijentu. I dok su u prve dvije izvedbe basovi bili spremni demonstrirati duboke raspjevane tamne tonove, tek na trećoj izvedbi Don Carla Župić je, opušten i spreman na tehničke bravure, postigao takvu cjelinu raspjevanih punih tonova koje ranije u operi nismo čuli. Teško je opisati trenutak ispunjen velikim iščekivanjem u kojemu se konačno dogodi prelazak iz jednog okvira u drugi. Vrijeme je da se sada poradi na otkrivanju vizualnog plana unutar tragedije.
U ovoj muškoj operi situacija sa ženskim solisticama premijerne postave nešto je slabija, mahom je riječ o prvim nastupima mladih umjetnica od kojih se mnogo očekivalo. Prepuštene su same sebi, strah i ambijentalna pozornica, zamorna razvučenost, tri nastupa u kratko vrijeme, ali i nesretna bitka oko premijernog nastupa, a kasnije što bude!
Velika i složena uloga Elizabette povjerena je solistici opere Narodnog pozorišta Sarajevo Katarini Kikić Marić koja je do sada ostvarila niz velikih uloga od Tosce, Mimi, Butterfly i dr. do Marice u Prodanoj nevjesti (redateljica Jelena Bosančić) i Elizabette u Don Carlu (redatelj Goran Golovko). Pretpostavljam da je gusti operni raspored utjecao na pomanjkanje vremena za postizanje potrebnog intenziteta i koncentriranost koju zahtijeva lik kraljice i svi oni oko nje koji su u rizičnom položaju. I kad se očekivalo da ćemo čuti rasnu Elizabettu i krik čiste duše protiv brutalnosti šekspirijanskih dimenzija, sve se svelo na bijeg i pokornost, suzdržan ton koji nije zablistao. 'Tu che le vanità' oprost je od života i nestanak u nepoznato, daleko od ljubavi. Dostojanstveno držanje i neučinkovite reakcije, uz znakove umora i često jedva čujni glas, ne daju baš garanciju da smo susreli Verdijevu heroinu koja osvaja blistavim tonom i poželjnim pianissimom.
Martina Mikelić, poznata je mezzosopranistica koja je gotovo cjelokupno školovanje završila u Beču i drugim uglednim glazbenim institucijama širom Europe i vani, primila brojne nagrade i odlučila se vratiti u rodni Split gdje je skoro i primljena u Operu HNK. U Don Carlu nastupila je dva puta kao Princeza Eboli, s arijama koje su u samom vrhu njezinog faha: saracenska živahna pjesma (Canzone del velo) s profinjenim ugođajem i veliki dramski poklik 'O don fatale'. Jedna od vodećih svjetskih mezzosopranistica Alice Coote upozorava da magija opere nije u svjetlima, nije u kostimima, nije u scenografiji, nije čak ni u spolu ili stasu... opera je samo glas! Malo je onih koji se nisu nadali da će Martina iskazati cijeli niz vještina, ali ima situacija kada se poremete unutrašnje ravnoteže, pokrene strah i Verdijeva zabrinutost za jasni izgovor i držani ritam.
U trećoj izvedbi kao Princeza Eboli nastupila je Antonija Teskera Meštrović koja je uložila velike napore da dohvati dramatske osjećaje i emocije, nagle skokove i kolorature, živahne i nadasve privlačne španjolske princeze. Nimalo jednostavan lik mizanscenski razigran, u stalnom jurišu na moći iluzije, spletke i varke koje su je odvele u doživotnu izolaciju. Ono što je zagrijalo dlanove publike bila je urnebesna arija 'O don fatale' koja od dubokog alta juriša na opasni B-dur da bi se čuli povici 'Bravo'. Žrtva Antonije praćena je gotovo ciljanim žrtvenim padom na pločnik Protirona što sam doživio kao najfascinantniji trenutak četvrtog čina opere.
U manjim ulogama izredali su se mahom mlađi pjevači: Stari redovnici-pouzdani i sonorni Mate Akrap i mlađi Toma Bedalov; Tebaldo - razdragana i pjevački pouzdana Branka Pleština Stanić i nježnija i dinamički korektna Maja Andrijolić; Glas s neba - Tina Matković bolje da je tiša i smirenija; Kraljevi glasnici i Grof Lerma - Luka Gudelj i Lovre Gujinović, korektni; Šest Flamanskih izaslanika - odlični i glumom i pjevanjem; Šest fratara i plemića; Čuvari ognja; Orkestar i Zbor Opere HNK split.
Umjetnik mora gledati u budućnost...
Postoje brojne rasprave o vrijednosti Verdijevog Don Carla, neki misle daje to zbog veličine a drugi zbog tematskog značaja samog djela. Opera se našla na poziciji između tradicionalne i modeme glazbe, a nama su poznati Verdijevi stavovi o tomu. Dvojbe se i dalje nastavljaju oko popularnosti djela, razlikama na talijanskom i francuskom jeziku. Velikih razlika nema jedino kod dirigenata i zbora koji imaju ključne uloge kod utvrđivanja i prepoznavanja ljudskih patnji i političko-vjerske moći. Dirigent u Don Carlu ima specifične zadatke izvan upravljanja tempom, jer se iz intimnih (ispovjednih) scena, naglo prelazi u dramatske masovne sudare. S obzirom na dugo trajanje opere dirigent mora stalno imati na umu kako zadržati napetost, ne padati, osloniti se na pojedine instrumente koji će atmosferu bojiti strahom, težinom ili ljubavlju... Treba se držati i Verdijeve ideje o zlokobnim idejama crkve.
Promjene su stalne, prepliću se pojedini instrumenti, ljudski glasovi, koordinacija rupe (orkestra) i pozornice je bitna. Slovenski pijanist i dirigent Simon Krečić, koji je umjetnički direktor Opere SNG Maribor odavno se afirmirao na međunarodnoj sceni i gostovanje u Splitu prihvatio je s radošću. S obzirom daje ovo bio i prvi susret s glazbenicima Splita, među kojima je veći broj mladih, dirigent je trebao pojasniti tehničke i interpretativne zadatke, jer se ne radi samo o tempima. Opera je ispunjena emotivnim scenama koje se brzo pretvaraju u masovne, tu je i pitanje jezika, održavanje dramske napetosti koja se provlači kroz cijelu operu. Precizno vođenje orkestra podrazumijeva upoznavanje s emocijama i likovima, suprotnostima Kralja Filipa i Velikog inkvizitora, koordinaciju s Bandom iza pozornice. Moglo bi se kazati da je suradnja orkestra i solista bila više manje uredna, spretno su izbjegnuti veći nesporazumi, zaostala praćenja, a posebno izostanak piana i verističkog pristupa koji preko glazbe potiče emocije. Zbor Opere HNK (zborovođa Maro Rica) moćan je brojem, on izražava raspoloženje naroda i njegovu snagu, najbolji u forteu.
I dok je dirigent Krečić, unatoč promjenama tempa uspijevao sačuvati melodijske linije i sve instrumente uključiti u story teller, dirigent Veton Marevci više se oslonio na emocionalne glazbene elemente bliže realizmu.
Don Carlo sublimira i dramu i glazbu i sukobe, sve se to kotrlja da bi se srušila opsesivna vlast i narodu vratila sloboda.(Filippi, Studio analitico sul Don Carlo di G.Verdi, GMM, 1869). U Don Carlu skupile su se politička drama, radnički manifest, kronika obiteljskih sukoba, duhovne vrijednosti, intimna ljudskost i blage emocije. 'Umjetnik mora gledati u budućnost, vidjeti nove svjetove u kaosu a ako vidi malo svjetlo na dnu novog puta, neka ga tama koja ga okružuje ne plaši: neka hoda, a ako ponekad posrne i padne, neka ustane i uvijek ide ravno naprijed' (Verdijevo pismo Vincenzu Torellijeu, 23. 12. 1867.).
