Na starodrevnom tlu Bijaća - kraj ostataka crkve sv. Marte - i ove se godine, točnije 26. veljače 2026., održala manifestacija ‘Očuvajmo Bijaće u 21. stoljeću!’, i to po dvadeset i sedmi put! Hvalevrijedno je što već gotovo tri desetljeća krajem veljače/početkom ožujka osnovnoškolci Kaštela te susjednih gradova i mjesta pod vodstvom svojih učiteljica i učitelja prigodnim programom obilježavaju datum izdavanja Trpimirove darovnice (tradicionalno 4. ožujka 852.), kao i dan grada Kaštela, ustanovljen na taj datum već daleke 1996. godine. Tako je drugi grad po veličini u Splitsko-dalmatinskoj županiji prije točno 30 godina dobio svoj dan koji znakovitim datumom svoje začetke veže upravo uz starohrvatsko doba!
Najstariji sačuvani prijepis Trpimirove darovnice (16. st.) – ono što je za današnje Engleze prvi spomen Engleske (krajem 9. st.), a za današnje Švicarce 972. prvi spomen doline Schwyz (po kojoj će cijela zemlja tek kasnije ponijeti svoje ime), to je za Hrvate 852. i povelja kneza Trpimira
Naime, iako se sam lokalitet Bijaća kao i ostatci tamošnje starohrvatske crkve sv. Marte (pored koje je Trpimirova darovnica izdana) ne nalaze u Kaštelima, već na teritoriju grada Trogira, okolnost kako se najstariji sačuvani prijepis darovnice (iz 1568.) danas čuva u župnom uredu Kaštel-Sućurca, kao i činjenica da se ostatci nekadašnje crkve sv. Jurja na Putalju (na koju se Trpimirova darovnica prvenstveno i odnosi!) također nalazi na području Kaštela (točnije Kaštel-Sućurca!) bili su dovoljan prilog tome da se upravo ovaj datum sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća izabere kao datum svečanog obilježavanja dana grada Kaštela.
Manifestacija je započela ranojutarnjim kvizom znanja o povijesnim, zemljopisnim i prirodnim obilježjima zavičaja za učenike šestih razreda kaštelanskih osnovnih škola te likovnom radionicom nadahnutom prošlošću zavičaja. Pripremom projekta koordinirao je kaštelanski profesor povijesti i geografije Petar Perić, a logističkom podrškom profesorica hrvatskog jezika Jelena Klarić
Treba istaknuti kako su u dijelu programa manifestacije koji je bio posvećen oživljenoj povijesti i ove godine nastupili ‘Praetoriani Croatorum’ – povijesna postrojba starohrvatskog doba nastala prije sedam godina suradnjom ‘Kliških uskoka’ i splitske studentske udruge ‘Toma Arhiđakon’. Dok kliški pretorijanci u obilježavanju nastanka Trpimirove darovnice na tlu Bijaća kontinuirano sudjeluju još od svoga osnutka 2019., starohrvatska oživljena povijest na istom mjestu i istom prigodom po prvi put je predstavljena nekoliko godina ranije (2015.) uz nastup niza povijesnih postrojbi (Domagojevi strijelci, Tomislavova straža, Vitezovi kralja Zvonimira) te prezentaciju projekta arheološkog turizma ‘Regnum Croatorum’ započetog krajem 2013.
Oživljena povijest starohrvatskog doba predstavljena u Bijaćima 26. veljače 2026. zahvaljujući povijesnoj postrojbi ‘Praetoriani Croatorum’, koja svoje odore i oružje izrađuje upravo prema uzoru na starohrvatske ratnike Bornina i Trpimirova doba (prva polovica i sredina IX. stoljeća)
Zanimljivo je kako su lokaliteti Bijaća (crkva sv. Marte), Putalja na Kozjaku iznad Kaštela (sv. Juraj) i samoga Klisa, smještenog na istočnom rubu toga brda, povijesno povezani i u samom tekstu Trpimirove darovnice. Naime, svojom poveljom izdanom u Bijaćima knez Trpimir je prvenstveno potvrdio darovnicu kojom je Splitskoj nadbiskupiji njegov prethodnik Mislav dodijelio posjed u Putalju, a zatim tom posjedu crkve sv. Jurja također ustupio susjedna vladarska zemljišta. Nadalje, Splitskoj nadbiskupiji tj. ‘svetoj salonitanskoj crkvi’ potvrdio je dio prihoda (desetina) sa svog kneževskog posjeda u Klisu, čime je također nastavio vladarsku praksu svoga prethodnika Mislava.
Luk oltarne ograde pronađen 1930-ih u Kaštel-Sućurcu – nastao vjerojatno krajem VIII. st. u Splitu, a između XIV.-XVI. st. prenesen u Kaštela; Arheološki lokalitet uz sadašnju crkvu sv. Jurja na Putalju – faze gradnji sakralnih objekata na Putalju od rimske, ranokršćanske, predromaničke (starohrvatske), romaničke i gotičke do današnjeg zdanja
Prema tome, iz darovnice saznajemo kako je knez Mislav - osim što je 839. sklopio trajniji mir s Mlečanima, kako se vjeruje u današnjoj poljičkoj Podstrani, odnosno kraj crkve sv. Martina – dao izgraditi i crkvu sv. Jurja na području današnjeg Kaštel-Sućurca. O tome svjedoče riječi Trpimirove darovnice o Jurjevoj crkvi na Putalju koja je ‘bila u vrijeme kneza Mislava posvećena i od gore spomenutog vladara nadarena’. Također, moguće je kako se u spomenutoj crkvi na Putalju nekada nalazila i freska s prikazom ovog vladara.
Spomen kneza Mislava, osim na spomen-pločama koje se nalaze na sadašnjoj crkvi sv. Jurja na Putalju, odnosno crkvi sv. Martina u Podstrani, nalazimo i na aktualnom grbu Općine Podstrana: plavo polje na kojem se uočava zlatna kruna kneza Mislava iz koje izvire srebrni ljiljan sv. Ante
Naime, autor F. C. Arens 1940. objavio je kako su u jednom kodeksu koji navodno potječe iz Italije (a sredinom prošloga stoljeća nalazio se u Londonu), sačuvani zapisi prokuratora splitske nadbiskupije s početka X. stoljeća o troškovima za neke ‘slikarske’ radove u crkvi sv. Jurja na Putalju koji uključuju ‘obnovu slike kralja Trpimira (Trepimero) na stari ravenski način’, ali i ‘…obnovu slike kralja (i) utemeljitelja na stari ravenski način, u crkvi na brdu…’, pri čemu bi se izraz ‘kralja (i) utemeljitelja’ (regis fundatori) vjerojatno odnosio na Mislava s obzirom na to da je taj vladar istu crkvu dao izgraditi.
Mogući ostaci najstarijih prikaza hrvatskih vladara? – ulomci fresaka s točkicama (biserjem) i ukrasima na odjeći, tj. draperiji, pronađeni prilikom arheoloških istraživanja lokaliteta crkve sv. Jurja na Putalju u Kaštelima
Spomenutim pisanim izvorima koji govore o Mislavu treba pridodati i jedan kameni natpis. Naime, prema novijem zaključku I. Josipovića sačuvani dijelovi natpisa oltarne pregrade pronađeni na lokalitetu Begovača u okolici Benkovca (Donje Biljane) trebali bi se čitati: ‘Od darova Božjih i… …u vrijeme kneza Mislava… …sa suprugom… …za spas duše svoje obnovio je ovaj hram’, što bi značilo kako ovog kneza treba svrstati uz bok Trpimiru, Branimiru i Muncimiru, odnosno u niz hrvatskih vladara IX. stoljeća kojima je spomen sačuvan i na rijetkim kamenim spomenicima.
Natpis s imenom kneza Mislava; Donje Biljane u okolici Benkovca (I. Josipović: ‘Tri nova posvetna natpisa s imenima hrvatskih vladara iz karolinškog perioda’)
No podaci o mogućem postojanju srednjovjekovnih prikaza starohrvatskih vladara u crkvi sv. Jurja na Putalju upućuju na još jednu zanimljivost. Poznato je kako drevni vladarski naslov ‘kralj’ u hrvatskom jeziku, kao i u svim slavenskim, potječe od osobnog imena franačkog vladara Karla Velikog (768.–814.), kojeg je papa na Božić 800. godine okrunio rimskim carem. Prema zaključku slavista prvotni oblik nastao iz imena Karlo bio je ‘korl’ ili ‘korlj’ iz čega je u hrvatskom proizišlo ‘kralj’, u ruskom ‘коpоль’, u češkom ‘král’…itd. Istoznačnica u latinskom je „’ex’ – vladar, za razliku od ‘caesar’ (hrv. car) što opet potječe od nasljednog prezimena Gaja Julija Cezara.
Tri oblika titule kralj (‘rex’) u povijesnim izvorima starohrvatskog doba: prvi pisani spomen na latinskom – Gottschalkov tekst iz kodeksa ‘De Trina deitate’ (Bernska knjižnica) s istaknutim spomenom hrvatskog vladara Trpimira – ‘Tripemirus rex Sclavorum’; prvi klesani natpis na latinskom – kraljice Domaslave (X. st.), pronađen na kliškoj tvrđavi (‘Domaslava regina’; prvi klesani natpis na hrvatskom – kralja Zvonimira (‘kral hrvatski’) na Baščanskoj ploči (XI./XII. st.)
Kako što sam Gottschalk navodi, kao što car vlada carstvom, tako i kralj kraljevstom, dok se prošlogodišnja raznovrsna proslava 1100. obljetnice spomena Hrvatskoga Kraljevstva nastavila na prethodnu održanu diljem hrvatskih krajeva 1925. godine. Obje povijesne obljetnice ponajprije se odnose na kralja Tomislava (oko 910. - 928.) jer ga upravo titulom ‘rex’ časti papa Ivan X. u svom pismu povodom sazivanja I. splitskog crkvenog sabora. Međutim 1925. još nije bilo poznato kako je titula ‘rex’ bila čak dvaput (u IX. i X. stoljeću) pridana i jednom Tomislavovom prethodniku!
Naslovnica rasprave don Lovre Katića objavljene 1932. u kojoj je donio Gottschalkove zapise zanimljive za hrvatsku povijest; Portret solinskog povjesničara i u njegovu čast postavljena spomen-ploča koja je sve do nedavno stajala na sada porušenoj Katićevoj rodnoj kući u Solinu
Naime, hrvatski povjesničar i arheolog L. Katić 1932. (sedam godina nakon proslave!) izdao je raspravu ‘Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira’ u kojoj je naveo podatak benediktinca Gottschalka o jednoj pobjedonosnoj vojni ‘Trpimira, kralja Slavena’ (‘Tripemirus rex Sclavorum’), kako ga naziva sam redovnik – misleći pritom na hrvatskog vladara Trpimira (oko 845.-864.). Osim toga, Trpimira naslovom ‘rex’ (kralj) naziva i već spomenuti izvor vezan uz Kaštela – o troškovima za neke ‘slikarske’ radove u crkvi sv. Jurja na Putalju koji uključuju i ‘obnovu slike kralja Trpimira (Trepimero) u istoj crkvi’ (restauratione imaginis regis Trepimero in ista ecclesia). Prema tome čak dva izvora rodonačelnika dinastije Trpimira nazivaju ‘rex’ (kralj) – i to svakako prije no što tako papa naziva Tomislava!
Današnja crkva sv. Jurja na Putalju na kojoj je 1994. istaknuta i spomen ploča koja govori o obnovi crkve prigodom 1000. obljetnice spomena Hrvatskog Kraljevstva (1925.); Prikaz ‘kralja’ Trpimira („Danica“, 1940.) – ovog vladara redovnik Gottschalk (koji je u Hrvatskoj boravio 846. do 848.) izričito naziva ‘rex“‘(tj. kralj), pa bi prema tome ove godine bila 1180. obljetnica spomena Hrvatskog Kraljevstva (‘Regnum Croatorum’)
Treba napomenuti kako ostatci putaljske crkve sv. Jurja – sveca čiji spomendan danas slavimo – čuvaju još jednu tajnu. Naime, kao što ‘predaja’ o Tomislavovoj krunidbi na Duvanjskom polju datira tek iz XIX. st. – perioda nacionalnog buđenja, tako iz istog doba potječe i vjerojatno najpoznatija priča o nastanku hrvatskog šahiranog grba - sudbonosnim šahovskim partijama mletačkog dužda s hrvatskim kraljem Stjepanom Držislavom (969.-997.). Zna se kako je tu ‘predaju’ zabilježio povjesničar Vjekoslav Klaić, kao što je isti autor detaljno opisao i Tomislavovu krunidbu na Duvanjskom polju utemeljenu jedino na pretpostavci Ivana Kukuljevića-Sakcinskog.
Portret kralja Stjepana Držislava u časopisu ‘Danica’ (1940.); Suvremena animirana ilustracija legende o pobjedama Držislava u šahovskim partijama s duždom Petrom II. Orseolom. Prema toj ‘predaji’ zarobljeni kralj je nakon tri pobjede bio oslobođen te se vratio u svoju zemlju, a kao znak zahvalnosti uzeo je šahovsku ploču kao grb svoga roda…
No kako su te ideje tada promicali najistaknutiji hrvatski historiografi, a prepisivali i popularizirali njihovi sljedbenici, obje su zaživjele među pukom i s vremenom postale dio narodne kulture. Tako se i danas često navode Trpimirovići kao ‘odgovorni’ za nastanak hrvatskog grba sa šahiranim poljima iako je taj grb nastao gotovo 400 godina nakon što je ta dinastija izumrla! Sukladno tome, tragove hrvatskog šahiranog grba pojedinci su nalazili u raznoraznim ‘šahovskim’ motivima na starohrvatskim ciborijima, reljefima i ulomcima…
Plutej s pentagramom iz krstionice sv. Ivana u Splitu na kojem su prikazane ptice sa specifičnim detaljom krila u obliku ‘štitića’ sa šahiranim uzorkom; Bočna (desna) arkada ciborija prokonzula Grgura na kojoj se pri vrhu (ispod vitica) uočava motiv mreže s izdubljenim i ispupčenim kockama koje vizualno čine šahirani uzorak (K. Babić, ‘Skulptorska produkcija ranosrednjovjekovne hrvatske države…’)
Primjerice, neke je na hrvatski grb asocirao specifični detalj vidljiv na krilima ptica na splitskom ranosrednjovjekovnom pluteju s pentagramom. Nadalje, kako navodi povjesničarka umjetnosti Kristina Babić (‘Skulptorska produkcija ranosrednjovjekovne hrvatske države – klesarske radionice, atribucije, motivi’, 2024.) u skulpturskoj produkciji starohrvatskog doba ‘motiv mreže s izdubljenim i ispupčenim kockama koji asocira na šahovsku ploču’ pojavljuje se tijekom XI. stoljeća na reljefima sa splitsko-zadarskog područja te predstavlja njihovu posebnost. Ciborij zadarskog prokonzula Grgura, kao i ciborij iz crkve sv. Tome, ukrašeni su upravo na takav način.
Crtež M. Abramića ulomka luka oltarne pregrade iz crkve sv. Jurja od Putalja s dimenzijama: dužina 25,5; visina 18; debljina 9 cm, izrađenog od bijelog mramora. Ispod četiri vitice (‘kuke’) je ‘motiv šahovskog polja’ (A. Duplančić, ‘TRI SREDNJOVJEKOVNA SPOMENIKA IZ KAŠTELA’, 2008.); Dijelovi ciborija sa zadarskog područja također ukrašeni viticama i šahiranim uzorkom izdubljenih i ispupčenih kocki; sv. Juraj na Putalju u Kaštelima
Prema nedavno preminulom dugogodišnjem voditelju Knjižnice Arheološkog muzeja u Splitu Arsenu Duplančiću, jedan od takvih ulomaka nekad se nalazio i u crkvi sv. Jurja na Putalju, a uočio ga je 1929. šibenski svećenik Mate Klarić i skicirao u svom dnevniku. U travnju 1948. isti ulomak luka oltarne pregrade izmjerio je i nacrtao arheolog Mihovil Abramić. Nažalost, to su ujedno jedini dokazi o postojanju tog ulomka iz Kaštela jer mu se u međuvremenu zameo trag. Treba pričekati hoće li opisani fragment nakon ove 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva možda biti prepoznat i iznova pronađen!
Rekonstruirani ciborij iz crkve sv. Marte na starodrevnom lokalitetu Bijaći (danas u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu); Završna, četvrta stranica ciborija s konačnim dijelom teksta na vanjskom plaštu, od kojeg su sačuvane uklesane riječi: ‘+ TEMPO[ribvs … ]////////[ … ]VD’, što V. Delonga tumači kao dataciju s imenom tada aktualnog vladara (V. Delonga: ‘Predromanički ciborij iz svete Marte u Bijaćima’, 1999.)
Nakon crkve sv. Jurja vratimo se na vladarski dvor u Bijaćima – koji su smješteni na samoj granici Kaštela i Trogira – te tamošnju crkvu sv. Marte. Naime, za Bijaće se – uz Trpimirovu darovnicu kao prvi zajamčeni spomen hrvatskog imena uopće – veže i jedan vjerojatno vladarski natpis jednog starohrvatskog dostojanstvenika. Tako arheologinja Vedrana Delonga (1950.-2023.) dio oštećenog natpisa s ciborija iz bijaćke crkve sv. Marte čita na sljedeći način: ‘temporibus Misclavo duce…’ ili ‘u vrijeme kneza Mislava…’ No pritom je doista sačuvana samo riječ TEMPO[ribvs…], dok autorica natpis dopunjuje Mislavovim imenom smatrajući kako je upravo taj vladar bio zaslužan za izradu bijaćkog ciborija!
Crtež početka natpisa iz Bijaća u nastavku kojega V. Delonga pretpostavlja ime kneza Mislava: Natpis s jedinim (do sada!) sačuvanim spomenom Mislava (‘MOISCL[avo..’) iz Donjih Biljana u okolici Benkovca (Ravni kotari)
Istraživanjima spomenute bijaćke crkve svoj je prilog dao i također nedavno preminuli hrvatski arheolog Ante Milošević (1953.- 2025.). Nezaobilazan je njegov doprinos velikoj međunarodnoj izložbi ‘Hrvati i Karolinzi’ 2000. godine, koja je bila dio međunarodnog projekta ‘Karlo Veliki – stvaranje Europe’, kao i istraživanju te promociji hrvatske ranosrednjovjekovne baštine. Upravo s tom zadaćom našao se u Bijaćima u okviru održavanja tradicionalne manifestacije ‘Sačuvajmo Bijaće u 21. stoljeću!’, a tamošnjoj crkvi sv. Marte posvetio je i znanstveni rad ‘Prva ranosrednjovjekovna skulptura iz crkve sv. Marte u Bijaćima’.
Starohrvatski ulomci pluteja s križem iz crkve sv. Marte te ulomci ukrašeni višeprutim pletenicama iz iste crkve, a koji danas nedostaju (Ante Milošević: ‘Prva ranosrednjovjekovna skulptura iz crkve sv. Marte u Bijaćima’, 1999.)
Ante Milošević u toj studiji iz 1999. raspravlja o skupini srednjovjekovnih klesanih reljefa otkrivenih među ostatcima crkve sv. Marte na arheološkom lokalitetu Bijaći, otkopanih početkom XX. stoljeća te krajem 70-tih godina prošloga stoljeća. Iako su različite pretpostavke niza istraživača te nalaze datirale u rasponu od VI. pa do XII. stoljeća, Milošević na temelju opširne usporedbe zaključuje kako je riječ o ranosrednjovjekovnim skulpturama s kraja VIII. ili samog početka IX. stoljeća.
Zapisi prvih spomena hrvatskog imena u cijeloj Europi nastalih u Kaštelanskom polju: na dvoru u Bijaćima 852. izdana je povelja kneza Trpimira u kojoj se spominje ‘REGNUM CROATORUM’, dok čitanje zapisa na arhitravu pronađenom među ostatcima bijaćke crkve sv. Marte – prema A. Miloševiću – također upućuje na hrvatski etnik (Chr]OATORV(m)), a datira se krajem VIII. ili početkom IX. stoljeća
U okviru svog rada autor ističe važan fragment, točnije ulomak ukrašenog arhitrava s ostatcima natpisa: CA… IUP…, u dva reda uz desni odlomljeni rub fragmenta u gornjem ornamentalnom te: …OATORV. ET… u donjem natpisnom pojasu. Dopunjuje ga na sljedeći način: CA… IUP[anus (-ano?)… i [. .. Chr]OATORV(m) ET… te datira krajem VIII. ili samim početkom IX. st. Kako zaključuje, riječ je o najstarijem do sada poznatom spomeniku na kojemu je zabilježen hrvatski etnik – Chr]OATORV(m), kao i institut župana u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj – IUP[anus. Početna slova – CA bi pak bila ostatak županova imena!
Sudjelovanje povijesnih postrojbi ‘Kliški uskoci’ i ‘Praetoriani Croatorum’ (u okviru projekta arheološkog turizma ‘Regnum Croatorum') na manifestaciji ‘Sačuvajmo Bijaće u 21. stoljeću!’ 2018. odnosno 2019. godine
Naposljetku, bitno je istaknuti i povijesnu važnost Trpimirove povelje iz sredine IX. stoljeća, s obzirom na to da u njoj – uz spomen crkve sv. Jurja na Putalju i sv. Marte u Bijaćima - prvi put (uopće!) nalazimo i pouzdano zabilježeno hrvatsko ime. Prema tome, ono što je za današnje Engleze prvi spomen Engleske (krajem IX. st.), a za današnje Švicarce prvi spomen doline Schwyz (po kojoj će cijela zemlja tek kasnije ponijeti svoje ime) 972., to bi za Hrvate trebala biti upravo 852., dok je tlo Bijaća mjesto gdje je taj prvi spomen nastao!
‘Oživljena povijest’ starohrvatskog doba na starodrevnom tlu Bijaća – mačevalački dvoboj članova povijesne postrojbe ‘Praetoriani Croatorum“ tijekom manifestacije održane 2020.; ‘Praetoriani Croatorum’ ispred današnje crkve sv. Marte u Bijaćima – manifestacija održana 2021.
Nadalje, iz današnje perspektive povijesnom analogijom Trpimirovu darovnicu moglo bi se usporediti i s drugim poveljama ključnim za utemeljenje nacionalne samosvijesti kao što je primjerice švicarska Savezna povelja iz 1291., američka Deklaracija o nezavisnosti iz 1776. ili irski Uskrsni proglas iz 1916. Unatoč toj važnosti knez Trpimir i njegova povelja još uvijek nemaju odgovarajući spomen u Bijaćima, ni u Kaštelima, niti u cijeloj Hrvatskoj, pa čak ni u obliku poštanske marke!
‘Oživljena povijest’ i učenički recitali prilikom manifestacije ‘Sačuvajmo Bijaće u 21. stoljeću!’ održane 2022.; Prezentacija mačevalačkih vještina starohrvatskih ‘pretorijanaca’ u okviru manifestacije u Bijaćima 2023. i obilježavanja Trpimirove darovnice 29. veljače 2024.
Štoviše, u posljednje vrijeme u i oko Kaštela prelamaju se koplja s obzirom na tunel kroz Kozjak – brdo na kojem se nalaze i ostatci crkvice sv. Jurja na Putalju. Tako je, nažalost, umjesto očuvanja dostojnog spomena na kulturnu baštinu starohrvatskog doba kakvu predstavljaju Bijaći s Trećanicom u pozadini i susjedni Putalj s Kozjakom, kaštelanski prostor nedavnim probijanjem servisne cijevi budućeg tunela Kozjak s južne strane već postao žrtvom izgradnje drugog spoja grada Splita s autocestom u zaleđu (kao da onaj prvi – u Dugopolju – nije dovoljan?)!
