Dio Crnogoraca traži skidanje spomen-ploče s nekadašnjeg logora Morinj, evo što o tome kaže njihov književnik

Na mjestu nekadašnjeg logora Morinj Crnoj Gori, u kojem su bili zatočeni hrvatski civili i branitelji, u petak je održan prosvjed kojeg su organizirali crnogorsko Udruženje boraca ratova od 1990. godine i Miholjski zbor. Oni traže da se ukloni spomen-ploča koja je postavljena 2022. godine, a pozivaju se na rješenje inspekcije koja je naložila uklanjanje. 

'Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotilo ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!', stoji na spomen-ploči, uz podatak da je tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku na tom mjestu od 3. listopada 1991. do 18. kolovoza 1992. bio logor, tzv. Centar Morinj, za zatočene hrvatske civile i branitelje.

Okupljanje prosvjednika komentirao je crnogorski književnik Božidar Proročić, a njegov tekst prenosimo u cijelosti: 

'Oglasili su se opet psi rata. Nikada nisu naučili da šute pred istinom, niti da se postide pred sjenama svojih zabluda. Njihove riječi, surove i prijeteće, bude ranu prošlosti koja krvari svaki put kad je istina pogleda u oči. Desetog lipnja, ispred nekadašnjeg logora u Morinju, gdje su nekad

Hrvati lišavani slobode čekali pravdu i zaborav, progovorili su oni koji bi da zaborav pretvore u opravdanje, a sramotu u ponos. Govore glasno, jer samo tako mogu nadglasati ono što su davno izgubili - istinu. Pozivaju se na pravdu, a gaze je pod nogama. Njima je povijest oružje, a istina neprijatelj.

Danas se, pod maskom 'pravde', zatire trag prošlosti ali ono što se zatire, uvijek se vraća, još mračnije i dublje, kao rana koja odbija da zaraste. Morinj ne šuti. On diše kroz govor istine i pamti umjesto onih koji bi da zaborave.

'Zločin koji se poriče postaje ponovljen zločin'. To je istina koju su neki u Crnoj Gori zaboravili, a drugi je pokušavaju zatrpati zabludama i mitinzima. Na istom mjestu gdje je patnja postala mjerna jedinica ljudskog pada, danas se pod plaštom 'pravde', pokušava se zatrti pamćenje naroda.

Okupljeni su kažu, da brane istinu, a zapravo je gaze. Govore da se u Morinju nije desio ratni zločin. Govore da su svi koji to tvrde lažovi. Govore s uvjerenjem onih koji su zaboravili kako zvuči istina kada se izgovori iz čistog srca, bez mržnje i interesa. I svaki njihov glas, svaka rečenica izrečena s podignutim prstom, (ili tri) ne odjekuje kao hrabrost, nego kao kukavičluk onih koji se boje ogledala svoje sramne prošlosti.

Morinj nije mit, niti politička konstrukcija. To je stvarnost upisana u arhive, u presude, u suze onih koji su preživjeli. Logor u Morinju jest dokaz da je i u Crnoj Gori, kao i svugdje gdje je rat bio sintagma (srpskog sveta) bilo i zločina, i nepravde, i neljudskosti. A priznati to nije izdaja. To je civilizacijski čin. To je ono što razlikuje narod koji sazrijeva od naroda koji ponavlja svoje greške. Samo obuzeti velikosrpskim ideologijama mogu se rugati žrtvama i nazivati njihovu patnju izmišljotinom, a bol propagandom.

Protest održan 10. lipnja nije bio čin sjećanja, već čin poniženja. Ispod zastava i parola, ispod lažnog patriotizma i zveckanja riječima, skrivala se poruka mržnje. Kad bivši isljednik iz logora kaže da 'lažu svi koji tvrde da je u Morinju bilo zločina', on ne brani Crnu Goru. On je sramoti.

Kad svećenik poziva da se 'izbaci gamad' i da 'nas moraju slušati jer smo im mi posao dali', to nije propovijed, to je ruganje upućeno vjeri i razumu. Kad političari najavljuju da će čekićem razbiti spomen-ploču, oni ne razbijaju spomen-ploču, nego udaraju po istini, po sjećanju, po ljudskosti.

Crna Gora nije i ne smije biti zemlja zaborava. Ona mora biti zemlja sjećanja, onog sjećanja koje nas uči da ne ponovimo zlo. Morinj, koliko god ga neko pokušavao, zatrti u kolektivnom śećanju ostaje opomena o tome što su ljudi jedni drugima učinili i koliko su brzo spremni da to zaborave. Nema pomirenja bez istine, nema slobode bez priznanja, nema budućnosti na laži.

Zato ovaj protest, i svi koji ga slijede, ne svjedoče o snazi naroda nego o njegovoj slabosti. O strahu da se pogleda u lice vlastitom grijehu. O nespremnosti da se raskine s demonima prošlosti. I dok psi rata laju, dok politički oportunisti traže svoje minute slave nad kostima povijesti, Crna Gora mora ostati na strani onih koji vjeruju da se domovina ne brani poricanjem zločina, već sposobnošću da se nikad više ne ponovi. Morinj je naše ogledalo. U njemu vidimo i ono što bismo najradije sakrili.

Ali samo ako ga pogledamo bez straha, moći ćemo reći da smo preživjeli ne samo rat, nego i ono što dolazi poslije rata mir, koji očigledno zna biti teži od svake bitke.

'Kada bismo znali strahotu i težinu laži, progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine', kazao je Honore de Balzac. Lijepo je to rekao Balzac, davno, ali kao da je mislio na nas. Morinj nas podsjeća da istina nije pitanje mišljenja, već moralne odgovornosti. Da je zločin zločin, ma kako ga tko pokušao prešutjeti, je da ih ponovi. Neka zato Morinj ostane kao opomena, a ne kao rana koja se stalno otvara. Neka ostane mjesto sjećanja, ne negiranja. Jer narod koji pokuša da zaboravi istinu, gubi i dušu i budućnost. A laž, ma koliko puta ponovljena, ne može postati istina. Može samo postati sramota', napisao je.