UKRAJINSKA DJECA: 'Prvo su nam Rusi mahnuli, a onda su krenuli pucati'
UN procjenjuje da su oko dvije trećine od 7,8 milijuna djece u Ukrajini morale napustiti svoje domove
Evhen Rjabukon je nježno potapšao lijes, kao da posljednji put razgovara sa sinom. Slamao se iznova i iznova. Teško mu je bilo oprostiti se.
Njegova supruga Ina popravila je uokvirenu fotografiju nasmiješenog dječaka koja se nalazila na lijesu - posljednji čin brižne majke. Elisej Rjabukon je u svibnju trebao navršiti 14 godina.
Nešto više od mjesec dana nakon što su ga upucali ruski vojnici, u crkvi u gradu Brovari okupili su se njegova obitelj, prijatelji, susjedi i kolege iz razreda. Za dječaka su rekli da je bio pošten, skroman i uslužan, da se nije volio svađati.
Ina, Elisej i njihova djeca bili su u Peremohi kada je počela invazija.
- Rusi su nam 11. ožujka dopustili da napustimo grad. Čak su nam mahnuli i poželjeli sve najbolje. No, kada smo krenuli preko polja, počeli su pucati na nas sa svih strana - rekla je Ina.
Obitelj se nalazila u koloni od pet vozila. Elisei je bio u drugom autu, u kojem nitko nije preživio.
- Puzala sam kroz polje i spasila svog trogodišnjeg sina, vukla sam ga za kapuljaču po tlu. Bila je prava sreća što je bilo tko od nas izvukao živu glavu - rekla je Ina.
Kazala je da je prijavila Elisejevo ubojstvo policiji, piše BBC, a prenosi Index.
- Želim da svijet zna za zločine Rusije. Želim da se zna koliko je ljudi i djece ubijeno. Želim da Rusija odgovara za sve ljude, djecu i žene koje su ubili na našoj zemlji - rekla je.
Ukrajinske vlasti navode da je tijekom ruske invazije ubijeno više od dvjesto djece, a da su ih stotine ozlijeđene. U bolnici Ohmatdit zaprimljeni su deseci mališana koji su ranjeni za vrijeme sukoba. Šestogodišnji Danil Avdenko je zadobio ozljede tijekom bombardiranja Černihiva. Kada je eksplodirala granata točno ispred njihove kuće, svi su pali na zemlju. Njegov otac Oleksandr vidio je da supruzi jako krvari noga. Uzeo je remen s njezine torbe i podvezao nogu, što je pomoglo da joj je kasnije ne amputiraju.
Dozvao je Danila koji mu je rekao da je dobro. Ali kada je dječak htio ustati, Oleksandr je shvatio da je teško ozlijeđen.
- Vidio sam da ima šrapnele po cijelom tijelu i da jako krvari - kazao je. Svo troje je prevezeno u različite bolnice.
- Prva četiri dana nismo znali tko je preživio, a tko ne. Nisu upisali ime mog sina kada je primljen u bolnicu - rekao je Oleksandr.
Danil je u tijelu imao ostatke gelera. Liječnici su uklonili one iz glave, ali oni u leđima su još uvijek tu; njih će operirati kasnije. Dječak ima višestruke ozljede i prijelome noge. Nije jasno kada će moći ponovno hodati.
- Medicinskim sestrama u bolnici govori o tome što se dogodilo. Svega se sjeća, ali krivi sebe. Neposredno prije eksplozije rekao sam mu da ide u podrum s majkom, ali je on inzistirao na tome da izađu malo van. Pokušao sam mu objasniti da nije kriv, svi mu to govorimo - ispričao je Oleksandr.
Čak i ona djeca koja nisu fizički ozlijeđena pokazuju znakove psihičke traume.
Trinaestogodišnji Ilja Bobkov pobjegao je zajedno sa svojom obitelji iz Buče, grada koji je tjednima bio pod ruskom kontrolom. Uspjeli su u ožujku izaći kroz humanitarni koridor. On i njegova obitelj sada žive u jednoj sobi u trošnoj vladinoj zgradi u Kijevu.
- Bio sam u šoku kada je 24. veljače krenula invazija. Očekivao sam običan dan, da ću ići u školu, pisati zadaću i igrati igrice. No, majka je došla u moju sobu i rekla da spakiram par stvari. Onda smo počeli živjeti u podrumu. Bilo je jako strašno. Bile su to teške noći - kaže Ilja.
- Ne mogu se osloboditi osjećaja da je rat još uvijek svuda oko nas. Sanjam kako su mi Rusi ubili obitelj ili ih uzeli za taoce. Budim se obliven hladnim znojem - rekao je Ilja.
Njegova teta Valentina Solokova kazala je kako su pokušali zaokupiti misli djece igranjem igara ili gledanjem obiteljskih fotografija, ali da su morali voditi i teške razgovore, pogotovo kada im je počelo nestajati hrane.
- Djeci bih rekla da su kruh i voda najvažniji. Morali su shvatiti da su prije živjeli jedan drugačiji život; gdje su imali sve, išli u školu i igrali se. Sada su morali naučiti živjeti bez svega toga. Rekla sam im da je došlo vrijeme da odrastu - rekla je Solokova.
UN procjenjuje da su oko dvije trećine od 7,8 milijuna djece u Ukrajini morale napustiti svoje domove.