O AUTORU: Robert Bryndza britanski je autor trilera čiji su se romani dosad prodali u više od sedam milijuna primjeraka. U kriminalističkom prvijencu Žena u ledu pojavljuje se viša inspektorica Erika Foster, a nakon njega uslijedilo je još osam romana u serijalu, kao i niz romana o privatnoj detektivki Kate Marshall. Strah od Tišine prvi je njegov roman izvan dosadašnjih serijala, a veći dio radnje smješten je u Hrvatsku.
IZ SADRŽAJA: Maggie Kendall dežurna je liječnica hitne službe u noći kada u bolnicu dovezu njezina supruga Willa s prostrijelnom ranom na glavi. Policija njegovu smrt brzo proglasi samoubojstvom. Shrvana tugom i u nevjerici, Maggie odluči na neko vrijeme otputovati iz Londona. Odlazi u njihovu luksuznu kuću za odmor na udaljenom hrvatskom otoku, ali umjesto utjehe ondje pronalazi uznemirujuće Willovo pismo koje joj otkriva da je bio upleten u mračne poslove. Maggie počinje slijediti tragove koje joj je Will ostavio i otkriva niz šokantnih tajni iz njegove prošlosti koje će i nju dovesti u smrtnu opasnost...
OSVRT: Davno je to bilo kad sam pročitao prvi Bryndzin roman preveden kod nas, Ženu u ledu. Zatvorio sam zadnju stranicu, a na Goodreadsu napisao da je to klasični krimić jednak brojnim CSI epizodama — nije loše napisan, ali nema ničega po čemu bih ga pamtio. Mislio sam da je za takav dojam krivac neko uspješnije djelo koje sam čitao prije toga, ali sad sam zatvorio Strah od Tišine i osjećam se slično. No, ovo ipak imam po čemu pamtiti.
Naime, Tišina je naziv izmišljenog hrvatskog otoka gdje se zbiva većina radnje, a dok naši mladi autori smještaju svoje prve krimi-priče u Ameriku, lijepo je vidjeti i obratnu putanju. Pogotovo kad to radi izuzetno popularan britanski autor trilera koji uobičajeno piše u serijalima posvećenima nekom od svojih detektiva (Erika Foster, Kate Marshall, a od ove godine i Jamie Day), dok mu je ovo prvi izvan takvih serijala.
Nije Bryndza jedini koji je izabrao Hrvatsku za pozornicu autorskog djela, pa bi — nakon što je HAVC uveo poticaje za snimanje filmova u našoj zemlji — i Hrvatska turistička zajednica mogla odriješiti kesu za romane svjetskih autora bestselera s hrvatskom lokacijom. Bryndza je svoje prodao u više od sedam milijuna primjeraka diljem svijeta, a knjige traju duže od jednokratnih influencerskih objava. U bilješci na kraju knjige, a nakladu sam već istakao, je opisao otkud mu ideja da roman smjesti u Hrvatsku. Od 2012. ljetuje kod nas u Baškoj na Krku, a zatim je posjećivao Zagreb, Rab, Primošten i proveo zimu u Dubrovniku.
Moj uvjet za potporu bi bio da lokacija romana u Hrvatskoj ima stvarno ime, jer nema nikakvog razloga da otok u ovom romanu ne bude Šipan, Lopud, Mljet ili Koločep te dobije još neku od turističkih markacija. Uostalom, turističku rutu Harryja Holea u Oslu nedavno je spominjao i Jo Nesbø tijekom Mediteranskog festivala knjige.
Sam Strah od Tišine triler je koji vrvi akcijskim elementima ubojstava i korupcije, trčanja i skrivanja te tjera čitatelja da otkrije tko, kako i zašto. Neki su krivci vidljivi 'iz aviona', no Bryndza se ne da i unosi dosta hitchcockovske atmosfere. Napeto je dobra riječ, no meni je i to djelovalo kao da sam sve te scene već negdje odgledao. Mislim da sam u nekoj od prošlih sezona Timbra spominjao primjedbu jednog skladatelja kad sam mu prezentirao svoju 'demo pjesmu'. Rekao je da mu sliči na... pa na ovo i ono. Vrisnuo sam da nisam kopirao, da je to moje, a on se nasmijao i rekao: 'Bolje da sliči na nešto, nego ni na što'.
Eto, tako i mene Robertovi romani stalno podsjećaju na nešto, a vrijeme u okretanju stranica prolazi. Prođe mi kroz glavu pitanje ima li logike u nekim stvarima, čini se da nije baš puno istraživao, da neki potezi ne drže vodu, da su neki likovi na brzinu nacrtani kao lažne mete čitateljskih pretpostavki... Pitao sam se zašto Ogulin ulazi u priču, kakav je to FlixBus od Ogulina do Pariza preko Austrije za 50 eura, ali sam čitao dalje. Na kraju mi je, kao i kod Žene u ledu, ostao osjećaj da je to bio jedan od bezbrojnih trilera, no i ponos da je i naš, makar neimenovani otok s postsezonskom atmosferom zatvorenih škura, ušao u bestseler produkciju. Baš poput onih škotskih, irskih ili islandskih koje čovjek čezne posjetiti nakon zadnjeg retka.
OCJENA: Imam dojam da sam prema stranim piscima stroži nego prema domaćima, ali kad gledate Barcelonu, mjerite je po njezinu rangu, a kad gledate NK Moje selo, mjerite ga po našoj ligi. Tri pljeska bila bi mu dovoljna, no zbog Hrvatske dižem to na tri i pol.
Ovaj osvrt sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije.
