Tisja Kljaković Braić jedna je od najprepoznatljivijih suvremenih hrvatskih autorica, a njezini 'Oni' odavno su prerasli okvire crteža i postali likovi u kojima se prepoznaju brojne obitelji. Nakon uspješne prve dvije knjige stigla je i treća – 'Oni ka...'. Novo izdanje slijedi prepoznatljiv humor svojih prethodnika, ali otvara i nove teme. Tisja se ovoga puta uhvatila iznajmljivanja, turizma i roditeljstva, u crteže je unijela nešto više boje, a 'Oni' su dobili i novi izazov – dijete u pubertetu.
Zanimljivo je da treća knjiga u početku uopće nije bila u planu.
– Mislila sam da je kraj sa sagom 'Oni...'. Onda je profesor Frane Dulibić, koji često piše o meni, imao ideju da napravimo izložbu u Muzeju turizma u Opatiji. Napravila sam iznajmljivače, a oni su povukli i turiste. Na izložbu je došao moj urednik iz Frakture Seid Serdarević i rekao mi da bi bilo dobro napraviti knjigu 'Oni kao...'. Nedostajalo nam je još jedno poglavlje pa sam odlučila da budu 'Oni kao roditelji djeteta u pubertetu'. Dakle, sve ono što me 'mučilo' pretvorila sam u humor – smije se Tisja.
Upravo je poglavlje posvećeno pubertetu, priznaje, nastalo najlakše.
– Išlo je kao iz rukava, za čas. Hvala Bogu, inspiracije ne nedostaje po tom pitanju.
A materijala, čini se, ne nedostaje ni kod kuće. Na pitanje paze li ukućani što govore i rade kako ne bi završili u njezinim crtežima, odgovara u svom stilu:
– Ma kakvi, vraga se paze. Da se paze, ne bih imala materijala.
Upravo je prepoznavanje vlastitih svakodnevnih situacija jedan od razloga zbog kojih su 'Oni' toliko bliski publici. Ispod njezinih crteža često se nižu komentari ljudi koji su u njima pronašli sebe, partnera, djecu ili vlastitu obitelj.
– Sve što objavim, vidiš ispod komentare da sam opet pogodila u srž. Pogotovo ovaj pubertet, svi imaju iste probleme. To ti je zapravo pogled izdaleka, da se možeš nasmijati sam sebi. To su situacije koje uopće nisu komične dok ih ne nacrtaš i ne baciš na papir.
Zaključak je, kaže, jednostavan – koliko god mislili da su naše obiteljske situacije posebne, na kraju smo svi poprilično slični.
– Ma svi smo vrlo, vrlo, vrlo slični. Tu nema baš nekih iznimaka. Baš sam pročitala jedan komentar: 'A di je ona – jedva čekam da napuni 18 godina pa da ode?'. Rekla sam: 'Kako sam to zaboravila, glavnu sam zaboravila!' – kroz smijeh govori.
Iako je nakon prethodne knjige bila uvjerena da je priča o 'Onima' završena, sada više nije tako sigurna.
– Mislila sam da nikad više neću napraviti knjigu 'Oni'. Bila sam uvjerena. A vidiš kako je to. Ništa se u životu ne smije planirati. I mene je iznenadilo.
Pubertet joj je otvorio cijeli novi svijet situacija, ali ne pravi veliku razliku između perspektive roditelja i djece. Sve su to, objašnjava, isti razgovori i sukobi promatrani iz različitih kutova.
– To su iste situacije, monolozi, odnosno dijalozi između roditelja i djeteta. Sam procjenjuješ iz kojeg kuta gledaš – iz njihovog ili iz našeg, roditeljskog. Ali poanta svega je da je kod svih isto. Treba čekati da prođe i treba izbrojati do deset – kaže.
A ono što roditelji govore svojoj djeci nije se mnogo promijenilo ni kroz generacije. Na pitanje uhvati li samu sebe kako kćeri govori upravo ono što je nekada slušala od svoje majke, bez razmišljanja odgovara:
– Sve isto. Sve se ponavlja kroz generacije, ide ukrug. To su neki arhetipovi koji se ponavljaju već stoljećima. Suština je koliko smo svi slični.
Njezini ukućani, naravno, cijeli proces nastanka crteža prate iz prvog reda. Posebno ju je zanimalo kako će kći reagirati na situacije u kojima će se i sama moći prepoznati.
– Oni su tu cijelo vrijeme dok se to stvara. I moja mala se smije na to, šta ćeš. Baš joj je drago, zapravo. Uopće se nije ljutila. Razmišljala sam kako će ona to doživjeti, a ona se smije.
Iza humora ipak postoji i ozbiljnija strana priče. Kreativni rad za Tisju ima i svojevrsnu terapeutsku ulogu, a roditeljstvo, osobito razdoblje puberteta, pokazalo se kao nepresušan izvor emocija i materijala.
– Niko na pubertet nije spreman. Svi su pametni kad to završi ili kad gledaju sa strane. Cijela umjetnost je, možemo reći, u terapeutske svrhe. Pogledajte koliko su oprečne moje slike, koje su teške, koje imaju u sebi tog egzistencijalizma, neke sjete i tuge, a opet i radosti i humora, nasuprot karikaturama i duhovitom sadržaju.
Drugi veliki izvor inspiracije u novoj knjizi je turizam. Život u gradu poput Splita pruža dovoljno materijala za promatranje odnosa turista i domaćina, a posebno iznajmljivača.
– Upravo to, sve sam rekla i opisala. Interesantno je da je ovaj put i u koloru. I taj crtež se tijekom godina dosta mijenjao. Ušla sam u svijet karikature kao slikarica i oni su tada bili dosta infantilno nacrtani, dok su sada, bome, gotovo stripovski nacrtani. Tako da moram, kad slikam, točno izbaciti taj stripovski dio, odnosno striktno odvojiti jedno od drugoga.
A nakon nove knjige nema odmora. Pred njom su novi projekti, među kojima i velika izložba.
– Spremam puno velikih izložbi. Mogu najaviti Galženicu u travnju. To je jedna odlična galerija u Velikoj Gorici, s tradicijom od 50 godina. Tu pripremam veliku izložbu slika – otkrila nam je Tisja.
