Teško je navući tuđe cipele i staviti se u poziciju ljudi koji se svakodnevno nose s mislima i problemima o kakvima mnogi od nas neće promisliti niti trenutka u svome životu. Pa tako, jeste li se ikada zapitali postoji li ustanova ili mjesto na kojem se brine o osobama ili djeci s invaliditetom nakon smrti njihovih roditelja ili skrbnika? Ne postoji. Takvo mjesto ne postoji.
‘Meni roditelji plaču jer ne znaju što će biti s njihovom djecom kad jednog dana njih više ne bude, a prirodan je slijed da roditelj napusti ovaj svijet prije djeteta’, priča nam Andrija Lipanović, osoba s invaliditetom i predsjednik Športsko-rekreativne udruge osoba i djece s invaliditetom Vjeruj i djeluj.
Lipanović je pronašao jedno takvo mjesto koje, već sada i u stanju kakvo jest, zadovoljava većinu potreba koje bi studenti, djeca i osobe s invaliditetom trebali imati kako bi živjeli u zajednici.
Riječ je o tzv. Domu željezničara na Ravnim njivama - zgradi koja već godinama stoji zapuštena i u najvećem dijelu neiskorištena, a uz minimalna ulaganja mogla bi biti spremna za život.
‘Ta zgrada je od samog početka prilagođena osobama s invaliditetom. U njoj se živjelo, spavalo, jelo, kuhalo i boravilo. Riječ je o objektu koji ima pet katova, opremljen je liftom, kuhinjom i menzom. Ranije su se ondje održavale i određene koordinacije za djelatnike Željeznice’, govori.
Do nje nije došao slučajno. Godinama obilazi grad, evidentira prepreke i pokušava kroz konkretne inicijative poboljšati svakodnevicu osoba s invaliditetom. Na ideji njezine prenamjene radi već dvije godine.
‘Naime, u Gradu Splitu, ali i u Republici Hrvatskoj, uopće ne postoje domovi za osobe i djecu s invaliditetom nakon smrti njihovih skrbnika’, ističe.
U praksi se, upozorava, često događa najgori scenarij. Nakon smrti roditelja ili skrbnika osobe s invaliditetom ostaju bez adekvatne, kontinuirane i njima prilagođene skrbi, što predstavlja ozbiljan socijalni problem ne samo za Split, nego i za širu zajednicu. Upravo zato, naglašava, nužno je pravovremeno razvijati sustavna i održiva rješenja.
Razmjere problema potvrđuju i brojke. Na području Grada Splita živi 29.088 osoba s invaliditetom, dok ih je na razini Splitsko-dalmatinske županije gotovo 80.000. Među njima je i oko 100 studenata s invaliditetom koji trenutno nemaju adekvatno riješeno pitanje smještaja.
Upravo zato predlaže konkretan model s kojim bi se riješili egzistencijalni problemi i strahovi za neke od ovih obitelji
‘Zato smatram da bi bilo dobro da se od ukupno pet katova dva kata odvoje za studente s invaliditetom. Na području županije imamo oko 100 prijavljenih studenata s invaliditetom. Preostala dva kata bila bi namijenjena osobama i djeci s invaliditetom nakon smrti roditelja i skrbnika, dok bi jedan kat bio predviđen za kuhinju, servis i sve prateće sadržaje. Uz to, prostor bi mogao uključivati i rehabilitacijski centar, odnosno dvoranu, kako bismo sve imali na jednom mjestu’, nabraja Lipanović.
Ova inicijativa nije ostala samo na ideji. Dopisi su već poslani najvišim državnim i lokalnim dužnosnicima – premijeru Andreju Plenkoviću, ministrima Branku Bačiću i Olegu Butkoviću, gradonačelniku Tomislavu Šuti i županu Splitsko-dalmatinske županije Blaženku Bobanu. Zatražen je i hitan sastanak, osobito nakon izjave ministra Bačića da bi na toj lokaciji volio vidjeti priuštivo stanovanje.
Naime, iz Ministarstva prostornoga uređenja ranije je poručeno kako se ondje razmatra model priuštivog stanovanja za samce, s čime se Lipanović ne slaže.
‘Po meni to nije dobro rješenje jer bi ovu zgradu trebalo iskoristiti za osobe s invaliditetom. Priuštive stanove neka grade na drugim lokacijama, jer prostora u Splitu ima. Kada već postoji idealna nekretnina u gradu, neka je za manja sredstva prilagode osobama s invaliditetom. Za takve članove društva sigurno se neće graditi sasvim nova zgrada, zato smatram da je ovo prilika koja se ne smije propustiti’, poručuje te apelira na Vladu da što prije organizira sastanak na ovu temu. Pitanje vlasništva i upravljanja, dodaje, također ima okvir.
‘Koliko znam, zgrada je još uvijek u vlasništvu Hrvatskih željeznica. Ministar Oleg Butković, a potom Branko Bačić trebao bi je prenijeti na Županiju ili Grad, nakon čega bi se odlučilo tko će njome upravljati’, navodi.
Zgrada ima pet katova, dovoljan broj soba za smještaj korisnika, prostor za stručne službe i administraciju, kuhinjske kapacitete te liftove koji omogućuje potpunu dostupnost osobama s invaliditetom. Uz manja ulaganja i prilagodbe, mogla bi se relativno brzo staviti u funkciju.
U prizemlju bi ostao restoran s kuhinjom, dok bi katovi bili prenamijenjeni za smještaj korisnika.
Osim rješavanja važnog socijalnog pitanja, smatra, projekt bi imao i gospodarski učinak. Otvaranjem doma otvorila bi se nova radna mjesta za njegovatelje i osobne asistente, medicinske sestre i tehničare, stručne suradnike poput socijalnih radnika, rehabilitatora i psihologa, kao i za administrativno i tehničko osoblje.
Realizacijom projekta, dodaje Lipanović, Split i Splitsko-dalmatinska županija dobili bi prijeko potrebne smještajne kapacitete za jednu od najranjivijih skupina građana, te bi se sustavno odgovorilo na pitanje skrbi nakon smrti roditelja i skrbnika.
U praksi, cijela priča svodi se na političku odluku i prijenos vlasništva, sada samo ostaje pitanje ima li volje da se ovakav prostor stavi u funkciju onih kojima je prijeko potreban.