Priča Svjetskog prvenstva u Brazilu 1950. godine za sve hajdukovce je posebna jer je to godina osvajanja prvenstva bez poraza, a osnovana je Torcida, koja ime duguje upravo impresijama prvotimaca 'bijelih', oduševljenih atmosferom na velebnoj Maracani.
Igrači Hajduka su imali poteškoća s pozivima u reprezentaciju Jugoslavije, a ništa drugačije nije bilo ni u toj povijesnoj sezoni 'bijelih' jer su u izabranoj vrsti dominirali prvotimci Partizana i Crvene zvezde tako da jedan Frane Matošić nije mogao doći ni na širi spisak putnika za Brazil. Tamo su iz Hajduka otišli Bernard Vukas, Vladimir Beara i Božo Broketa, s tim da je igrao jedino Vukas.
Vratar Zvezde Srđan Mrkušić (nekada i čuvar mreže Hajduka) bio je u prednosti nad Bearom, koji je u klubu branio u velikoj formi, ali je na SP-u zajedno s Broketom sve utakmice odgledao s klupe.
U skupini A Jugoslavija svladala Švicarsku 3:0, a potom Meksiko 4:1, a odlučujuću utakmicu za plasman u završnu skupinu odigrala je 1. srpnja protiv domaćina Brazila na stadionu Maracana u Rio De Janeiru.
Pred 145.000 gledatelja Brazil je golom Ademira poveo već u četvrtoj minuti i to u trenutku kada je na terenu imao igrača više. Naime, Mitić je pri izlasku iz svlačionice na teren udario glavom u okvir vrata, nakon čega mu se ukazivala pomoć pa je Jugoslavija prvih devet minuta igrala s igračem manje. Pobjedu domaćina potvrdio je Zizinho u 69. minuti. Završilo je 2:0, čime se Jugoslavija oprostila od nastupa na SP-u, a Brazil je otišao u završnicu.
Zaglušujuća buka na novoizgrađenoj Maracani i fanatična podrška brazilske Torcide svojoj reprezentaciji toliko se dojmila trojice Hajdukovih igrača da su oni po povratku u Split o tome oduševljeno pričali svojim navijačima. Kako su Vjenceslav Žuvela i ostali navijači 'bijelih' redovito komunicirali s Hajdukovim prvotimcima pri svakom njihovu prolasku kroz Zagreb, tako se u nekoliko navrata poveo i razgovor o navijačima, pri čemu su Beara, Vukas i Broketa posebno isticali to čudo od fanatizma brazilske Torcide. Beara je u više navrata rekao da su splitski studenti u Zagrebu pozorno slušali njihovu priču te je čak tvrdio da je splitska Torcida organizirana prije 28. listopada, službenog datuma nastanka te navijačke skupine.
U isto vrijeme legenda o brazilskim navijačima proširila se i Splitom pa se kasnije jedan od Splićana koji su od prvog dana bili aktivni torcidaši, Ante Dorić, prisjećao...
- Nama je baš Bajdo, dole na Bačvicama, pričao o tome kako je doživio Rio. Govorio je kako Copacabana sliči na naše Bačvice. Pješčane su obe plaže, ali je brazilska duga kao obala od Splita do Omiša. Dica na njoj po cili dan tipkaju balun – pričao je više od pet desetljeća kasnije Dorić.
Navijači Hajduka upijali su brazilske dojmove igrača 'bijelih':
- Bajdo nam je pričao da Maracana prima 200 tisuća ljudi, a tko uđe u to grotlo, teško može dobiti utakmicu. Brazilska Torcida navija od prve do 90. minute tako da je protivničkim igračima šušur u glavi i nikako se ne mogu snać' i onda domaće momčadi uglavnom dobivaju utakmice - upamtio je Dorić razgovor s Bajdom, svojim prijateljem i vjenčanim kumom.
Brazilsku priču Vukasa, Beare i Brokete upili su navijači Hajduka u gradu pod Marjanom, a na koncu se ona toliko dojmila i Žuvele i ostalih splitskih studenata u Zagrebu da su prvoj organiziranoj navijačkoj skupini na ovim prostorima odlučili dati ime - Torcida.
I eto zašto se Svjetsko prvenstvo iz 1950. godine i danas toliko spominje u Splitu.
U nogometnom smislu ono nije bilo neko od dojmljivijih. Bila je to jedina svjetska smotra u povijesti u kojoj se nije igrao klasičan finale, već su četiri momčadi ušle u završnu skupinu (Brazil, Urugvaj, Španjolska i Švedska), pobjednik koje je trebao postati svjetski prvak. Igrom slučaja dogodilo se da je zadnja utakmica te skupine odlučivala o ukupnom pobjedniku. Pred 200.000 gledatelja na Maracani Urugvaj je priredio senzaciju i pobijedio Brazil s 2:1, nakon čega je policija jedva uspijevala izaći na kraj s izgrednicima, a bilo je i takvih fanatika koji su zbog poraza počinili samoubojstvo. Igrači su se nakon te zadnje utakmice morali skrivati, a neke je taj susret obilježio za cijeli život. Brazilski vratar Barbosa, koji je po mnogima mogao i bolje intervenirati kod golova, izjavio je jednom da je u Brazilu maksimalna kazna zatvora 30 godina, ali da ju je on izdržavao 50 godina.
Inače, na prvenstvu je nastupilo 13 reprezentacija, a Turska, Škotska i Indija, koje su se kvalificirale, nisu doputovale. Najzanimljiviji je slučaj s Indijcima, koji nikad više nisu izborili SP, a ovo su propustili jer nisu dobili dozvolu da igraju bosi. Na prvenstvu nije bilo Argentine, koja je bojkotirala to SP, zatim Njemačke, zemlje još uvijek isključene iz sportskih foruma, a istočnoeuropske države poput SSSR-a ili Čehoslovačke nisu se htjele uključiti u natjecanje pa je Svjetsko prvenstvo bilo siromašnije i za jednu od najjačih nogometnih sila toga vremena, Mađarsku. Italija je nastupila, ali bitno oslabljena, bez osam reprezentativaca, igrača Torina, koji su smrtno stradali u avionskoj nesreći. Torino je, vrijedi napomenuti, bio prvak Italije od 1946. do 1949. godine.
No, prvenstvo je upamćeno i po nezapamćenom zanimanju gledatelja, nadmašeni su svi dotadašnji rekordi, a utakmice je gledalo ukupno 1.337.000 posjetitelja. Posebno za to SP izgrađena je Maracana, najveći nogometni stadion u svijetu.
