Jedina struka koja se po količini negativnih komentara približila učiteljskoj jest ona u bijelim odorama. O zdravstvu se kod nas govori glasno, često ljutito i gotovo uvijek s dozom nepovjerenja. I ja sam, priznajem, godinama bila dio tog zbora. Gunđala kad trebam na pregled. Uzdahnula kad moram vaditi nalaze. Kolutala očima na samu pomisao na bolnicu. A onda sam završila - u bolnici.
Godinama se borim s problemima štitnjače, a nedavno sam, s dijagnozom netoksične multinodularne strume, upisana za operaciju uklanjanja cijele štitnjače. Ništa strašno, govorili su. Rutinski zahvat. Ali kad već imate nekoliko dijagnoza koje vas prate kroz život, riječ ‘rutinski’ zvuči drukčije. U mojoj glavi to je značilo: napiši oporuku. Za svaki slučaj. I jesam.
Ostavila sam upute. Tko što smije. Tko što ne smije. Tko kome što govori. Čak sam, u trenucima inspiracije, slala sama sebi WhatsApp poruke s ‘važnim napomenama’. Da se nađe. Šalu na stranu - nije mi bilo svejedno.
Prvi susret s ORL odjelom bio je susret s liječnikom koji me kasnije i operirao. Ušla sam u ordinaciju i susrela se s Čovjekom. Objasnio mi je sve. Bez umanjivanja, bez dramatiziranja. Rekao je da će biti zahtjevno, ali da ćemo riješiti. To ‘mi’ bilo je važnije od svih nalaza.
Inače, kad čujem riječ guša, pred očima mi je jedna od naših najvećih pjesnikinja. A ja sam sebi izgledala kao njezina suvremena interpretacija. I to ne po stihovima.
Pred operaciju su me svi pitali: ‘Tko te operira?’, ‘Koje si veze povukla?’,‘Može li te netko ubaciti kod ‘boljeg’?’
Nisam. I nisam htjela. Vjerovala sam da znanje i posvećenost nisu stvar poznanstava nego poziva. U bolnicu sam primljena u nedjelju. Nas pet istog dana. Gužva na odjelu - nevjerojatna. Organizacija - još nevjerojatnija. Sustav koji na papiru često kritiziramo, u praksi je funkcionirao precizno, tiho i bez panike. Dobila sam krevet uz prozor - mali luksuz u velikom strahu - i nastavila dopisivati svoju ‘ostavštinu’.
U ponedjeljak sam bila prva na redu. I onda je počelo ono zbog čega ovo pišem. Kad su me uveli u salu, nisam se osjećala kao broj, kao slučaj, kao dijagnoza. Osjećala sam se kao osoba. Toliko topline u nekoliko minuta prije anestezije dugo nisam doživjela. Način na koji ti se obraćaju. Kako objasne. Kako te pogledaju u oči.
Ne znam ime anesteziologa. Ali znam da ću ga pamtiti. U jednom trenutku pomislila sam kako bih najradije ustala i izbrisala onu oporuku koliko su me smirili. Netko će reći: ‘To im je posao’. Ali nije.
Nije posao pomaziti pacijenta po ramenu u prolazu. Nije obveza namignuti i reći: ‘Samo lipo sanjajte’. Nije u opisu radnog mjesta unositi humor ondje gdje vlada strah. To je nešto drugo. To je karakter. To je odgoj. To je ljubav prema poslu.
Probudila sam se. Bez drame. Bez patetike. I sav moj boravak u bolnici ostat će mi u sjećanju kao nešto izuzetno pozitivno.
Spremačice koje deset puta dnevno ulaze u sobu i uz brisanje poda brišu i tjeskobu. Sestre i njegovateljice koje rade posao koji ja nikada ne bih mogla raditi - i rade ga dostojanstveno, strpljivo i s više pažnje nego što je itko dužan dati. Liječnici koji odgovaraju na svako pitanje, bez žurbe u glasu, bez osjećaja da ste ‘sljedeći na redu’.
Ne želim nikome bolnički krevet. Ali ako vas put dovede na ORL, znajte da vas tamo čeka mala zajednica velikih ljudi.
A ja? Ja sam svoju oporuku obrisala.
I ostavila - zahvalnost.
(Ime i prezime autorice teksta poznato je redakciji.)