Privatni smještajni kapaciteti popunjeni su svega 58 dana u godini. Može li nešto što radi 58 od 365 dana biti dugoročno uspješno?

Hrvatski turizam tradicionalno je obilježen prostornom i vremenskom koncentracijom. Prostorna koncentracija odnosi se na priobalni pojas Republike Hrvatske koji generira u sedam županija 95,1% turističkih noćenja. Vremenska koncentracija odnosi se vrhovanje turističkih aktivnosti u turističkoj sezoni koja je u našem slučaju u periodu od lipnja do listopada, unutar kojih se realizira 85,5% ukupnih turističkih noćenja. Fenomen sezonalnosti je sveprisutni pojam koji nas desetljećima prati, kojem se svakom turističkom strategijom i akcijskim planom suprotstavljamo, ali ne samo da se problemu nismo uspjeli suprotstaviti, nego je problem sve alarmantniji iz godine u godinu. 

Nagib krivulje sezonalnosti je nepromijenjen, rast turističkih dolazaka i noćenja u izvansezonskom periodu popraćen je općim rastom koji se manifestira u vrhuncu turističke sezone. Samim time svake godine sve više 'pretrpamo' turističke destinacije turistima u vrhuncu sezone, pri tome ne poštujemo nikakve zakone kapaciteta nosivosti turističkog prostora - koliko određeni prostor može prihvatiti turista, a da njihovo prisustvo ne ostavlja negativne ekološke, društvene i ekonomske posljedice. Ono što radimo to je povećanje turističkih kapaciteta kako bismo prihvatili što veći broj turista, a pri tome sustav postaje sve tromiji i sve ovisniji o turizmu i samoj turističkoj sezoni. Danas se susrećemo sa situacijom kada vapimo za predahom od zagušenosti prostora.

Turizam je nekontrolirano rastao, a upravljanje ili tek strateško upravljanje je potpuno izostalo. Podatak da 61,3% smještajnih kapaciteta otpada na privatni smještaj pokazatelj je involviranosti domicilnog stanovništva u turizam. Ovaj podatak ukazuje da kod izrazito velikog udjela stanovništva dio kućnog budžeta ili cjeloviti kućni budžet ovisi o turističkom najmu smještaja. S druge strane pak zaboravili smo da je primarna svrha grada mjesto stanovanja stanovništva s regularnom svakodnevicom, obavezama i potrebama. Gradove smo transformirali i podredili svrsi turizma. Doveli smo se u situaciju velike ovisnosti o turizmu, pri tome o obliku turizma izraženog sezonskog, odmorišno kupališnog karaktera. Naime, prosječna godišnja popunjenost smještajnih kapaciteta je 19,8%, privatnog smještaja 15,9%, hotelskog smještaja 39,5%. Dakle, privatni smještajni kapaciteti koji čine 61,3% naše smještajne ponude popunjeni su svega 58 dana u godini. Zapitajmo se, može li nešto što radi 58 dana od 365 dana biti dugoročno uspješno? Opravdano je čak pitanje zašto je sada uspješno? Usprkos ovim brojkama, svjedoci smo kontinuiranog rasta ponude privatnog smještaja, koji raste većom stopom nego godišnji rast potražnje, što ukazuje da će iskorištenost smještajnih kapaciteta dodatno padati. Paralelno turizam poprima sve negativniji prizvuk koji se ponajviše očituje u negativnim društvenim posljedicama. 

Stagnacija, ili pak minus u broju dolazaka i noćenja u kolovozu bio je očekivan, s destinacijske upravljačke strane čak i poželjan. Krajnje je vrijeme da prestanemo uspjeh turizma vezati uz pokazatelje dolazaka i noćenja. Sve češće u javnosti spominjemo rast turističke potrošnje, prihoda od turizma, no zapravo je taj rast gotovo isključivo posljedica povećanja cijena usluga, dok povećanje turističke potrošnje treba biti ishod povećane turističke konzumacije proširene turističke ponude, sadržaja u turizmu, što je, nažalost, gotovo u potpunosti izostalo.

Činjenično je da dionici u turizmu kao smještajni kapaciteti, restorani, prijevoznici i drugi priželjkuju što veći broj turista kako bi maksimizirali iskorištenost kapaciteta, no treba li taj rast biti u špici sezone ili je poželjno da se broj redistribuira tijekom godine i tako se postigne bolja godišnje iskorištenost kapaciteta. S druge perspektive gledano, želimo li rast dolazaka ili rast prihoda? Je li poželjniji scenarij u kojem raste broj dolazaka 10%, a prihodi ostaju isti ili pak broj dolazaka ostaje isti, a rastu 10% prihodi turizma? Nadalje, želimo li rast prihoda ili rast dobiti? Trebamo odgovoriti na pitanje što čini strukturu prihoda, koliko novca ostaje u nacionalnom gospodarstvu te koliki su troškovi turizma. Povrh svega počnimo uvažavati indikatore zadovoljstva turista i zadovoljstva lokalne zajednice da se u njihovom mjestu stanovanja događa turistička aktivnosti koja mora imati pozitivne učinke na njihovu kvalitetu života. Počnimo upravljati turizmom, nađimo odgovor na problem izrazite sezonalnosti, diversificirajmo destinacijsku ponudu, uskladimo smještajnu ponudu tržišnim potrebama, razvijajmo turizam dodatne vrijednosti te stavimo turizam u funkciju pokretača razvoja drugih gospodarskih djelatnosti. 

doc. dr. sc. Goran Ćorluka, Sveučilište u Splitu